Nika Kvekveškiri je u svojoj profesionalnoj karijeri — a koja ne traje kratko, pošto će uskoro navršiti 32 godine — opalio svega pet penala, od čega je jedan i promašio. Moglo je i gore za Gruzijce, ali kad vam nogometna povijest staje u taj jedan, završni penal u raspucavanju playoff utakmice, onda vam ni najbolji izvođač ne miri psihu. Gotovo sigurno bi, doduše, na njegovom mjestu bio Kvaradona, Hviča Kvarchelija, ali dramski moment te prijelomne utakmice protiv Grčke bio je i taj kada je najbolji gruzijski nogometaš morao izaći zbog ozljede, i to na početku drugog produžetka. Ovako je Kvekveškiri morao preuzeti tu ultimativnu odgovornost i odradio ju je kao da je zaista pucao 500, a ne pet penala u karijeri: zalet, mala mrežica, euforija.
Format kvalifikacija kroz plasman u Ligi Nacija, preko kojeg su Gruzijci uopće i došli u priliku plasirati se na svoje prvo veliko natjecanje ikad otkako su samostalni, dvosjekli je mač.
S jedne strane taj Kvekveškirijev penal i posljedično ludilo na ulicama Tbilisija sve je ono što od nogometa želimo vidjeti, u eri kad se sve čini toliko bolno predvidljivo i čak zamorno, pogotovo po pitanju nekih značajnijih rezultata. S druge strane, Gruzija je aktualni kvalifikacijski ciklus završila na predzadnjem, četvrtom mjestu svoje skupine, sakupivši osam bodova u isto toliko utakmica. Pozicioniravši se iza Norveške, imali su Gruzijci i negativnu gol razliku (12:18), što se dijelom mora pripisati i činjenici da su im samo Španjolci u dvije utakmice uvalili 10 komada, od čega sedam u utakmici pred istom ovom domaćom publikom.
No, prvo mjesto u grupi Lige Nacija, u kojoj su bili kudikamo uvjerljiviji i s pet pobjeda iz šest susreta završili ispred Bugarske, Sjeverne Makedonije i Gibraltara, a onda i pobjede nad Luksemburgom i evo, Grcima u raspucavanju dovoljne su za ispisati povijest. Možda nije meritokratski i definitivno ima onih koji će se osjetiti na neki način ‘zakinuti’ ovakvim raspletom, ali je za nogomet važno da je Gruzija dobila svojih pet minuta slave.
Važno je da Gruzija dobije jedan ovakav zamah, s kojim će ta nogometom zaluđena nacija potvrditi da je odrasla na borbi protiv negativnih stereotipa
Gledajući ovaj još uvijek relativno svježe rekonstruirani stadion u Tbilisiju, koji nosi ime po Borisu Paičadzeu — “nogometnom Carusu”, kako su za karijere tepali službeno najboljem gruzijskom nogometašu 20. stoljeća — i ne bi čovjek rekao da je stereotip za povijest gruzijskog nogometa tradicionalno vezan uz priču da Gruzijci ne vole dodavati. Priča je ta da su tereni u toj geografski veoma raznolikoj zemlji oduvijek bili grozni, uključujući čak i onaj na tom glavnom stadionu u samom Tbilisiju, pa su dodavanja katkad bila riskantna. Stoga su Gruzijci, kažu “prisilno”, razvili igru duboko oslonjenu na dribling, koju su dodatno uvježbavali igrajući po uskim kaldrmama svojih gradova.
Borbu su vodili s reljefom, ali i s vlastitim renomeom. Druga priča kaže da je baš Paičadze jednom prilikom, nakon što je s Dinamom iz Tbilisija izgubio svoje treće finale Sovjetskog kupa, došao Lavrentiju Beriji — sovjetskom maršalu i šefu zloglasnog NKVD-a — s rečenicom da bi ipak bilo dobro kad bi “narod mogao reći da je Dinamo bio višestruki prvak SSSR-a”. Berija, iako Gruzijac kao i sam Josif Staljin, navodno je podemonio na tu izjavu, odbrusivši nogometašu uz urlanje da “prvak smije doći samo iz Moskve ili Kijeva”, i da “Dinamo iz Tbilisija mora prihvatiti da je eventualno drugo mjesto njegov vrhunac”.
Dinamove transformacije
Dinamo je, međutim, na svom vrhuncu bio toliko dobar da je uspijevao prkositi čak i vlastima, osvojivši dvaput naslov sovjetskog prvaka, ali i europski Kup pobjednika kupova 1981., što je — barem do prekjučer — bio najveći uspjeh gruzijskog nogometa. Kroničari kažu da stariji West Hamovi navijači i dalje pamte s kojim je stilom i tehničkom izvedbom Dinamo pomeo njihovu ekipu usred Londona, na Upton Parku.
Klub je tih slavnih godina, pa i desetljeća, bio simbol otpora ustaljenim ‘očekivanjima’, i to otpora koji je dolazio sa stilom. A kad je Gruzija stekla samostalnost, Dinamo je ostao simbol, ali svega onoga što je Berija onomad bio namijenio privilegiranim klubovima iz sovjetskih metropola.
Dinamo, koji je od 1990. do 1992. nosio i ime Iberia Tbilisi, osvajač je prvih 10 naslova prvaka gruzijske lige, ali kad je 1993. stekao pravo nastupa u europskim natjecanjima UEFA ga je promptno suspendirala nakon istrage vezane uz podmićivanje turskog suca koji je sudio kvalifikacijski susret s Linfieldom. To je bila nova realnost gruzijskog nogometa, daleko od statusa underdoga iz sovjetskih dana; monolitni klub pretplaćen na titule prvaka i nogomet koji nikog realno ni ne zanima. Jedini ‘kontinuitet’ bili su ti očajni travnjaci.
Na kraju je i sam Dinamo morao upasti u teške financijske probleme da bi se ljudi upitali gdje je to dno, unatoč činjenici da je bio jedini izvoznik gruzijskih talenata na unosna tržišta. Iz njegove je čuvene akademije izašao niz igrača — od Temura Kecbaije, kojeg pamte navijači u Zagrebu, pa do Georgija Kinkladzea, Kahabera Kaladzea i Šote Arveladzea.
Dinamo je dobro trgovao, prodavajući igrače čak i u Premier ligu i u Bundesligu, ali su FIFA-ine sankcije 2001. razotkrile da sam klub nije dobivao ni centa od tih prodaja. A kad Gruzijci, poslovično oglušeni na ogromne razmjere korupcije, kažu da sve to skupa više nema smisla, onda znate da je situacija stvarno probila svako dno i da se može krenuti samo prema gore.
Iako se Kaladze po igračkoj mirovini uhvatio politike, postavši i gradonačelnik Tbilisija, iskoristio je svoj utjecaj iz igračkih dana da usmjeri i nogomet u nekom konkretnijem smjeru. I on je bio žrtva korupcije, s bratom koji je baš te 2001. otet i ubijen. Razmišljao je ostaviti se igranja za gruzijsku reprezentaciju i uzeti ukrajinsko državljanstvo zbog inercije policije i vlasti tijekom istrage; ondje su se ponašali slično otmičarima, tražeći svoj vid ‘otkupnine’ za aktivnije djelovanje. A prvi konkretni rezultati nogometnih reformi stigli su tamo 2011., kad su Gruzijci u kvalifikacijama za Euro 2012. slavili i protiv Hrvatske u Tbilisiju s 1:0.
Ipak se kreće
Dinamov pad iskoristili su pojedinačni magnati, koji su ulagali u klubove diljem Gruzije s nadom da će veliki bazen talenata u nogometno talentiranoj naciji donijeti financijsku korist i dio kolača koji je nekad uzimao isključivo klub iz glavnog grada. Paralelno su reforme u Gruzijskom nogometnom savezu podrazumijevale da se konačno sistemski ‘obračuna’ s drugim tradicionalnim stereotipom, a to su tereni. Gruzijci su povukli itekako značajna financijska sredstva iz UEFA-inih razvojnih programa namijenjenih poboljšanju infrastrukture diljem zemlje, ali i razvoju omladinskih pogona. Utemeljili su i strateški plan, a plodovi su s vremenom došli u vidu rezultata mladih selekcija.
Krajem 2014. savez je povukao UEFA-ina sredstva kako bi oformio nacionalnu nogometnu akademiju, nakon čega je između 2015. i 2021. broj registriranih nogometaša u zemlji porastao s 14.676 na preko 37.500. Mlade reprezentativne selekcije pratile su razvojni trend, pa su i gruzijska U17 i U19 selekcija prvi put ušle u elitne razrede UEFA-inih natjecanja. Dobili su 2017. i domaćinstvo Eura do 19 godina, taman kada se kroz mlade selekcije probijao i Kvaradona.
On sam je u svom razvoju imao nesvakidašnji put, seleći se od matičnog Dinama iz Tbilisija preko Rustavija — jednog od tih ‘umjetnih’ klubova koji se orijentirao na spoj talenata i iskusnih vođa — do drugog Dinama, onog iz Batumija. Međutim, puno važnije, on je sada postao simbol neke nove Gruzije, zvijezda po mjerilima starih stereotipa koji obožava loptu u nogama i dribla, ali koji je prije svega šmeker igrački odgojen ipak na nekom planu i programu koji ima svoje dugoročne obrise. I zato je važno da Gruzija dobije jedan ovakav zamah, s kojim će ta nogometom zaluđena nacija potvrditi da je prije svega odrasla na borbi protiv negativnih stereotipa.
Kao što su onomad čarobnjacima iz Tbilisija govorili da je uspjeh “rezerviran” za velike, tako slično sada rezoniraju oni koji će reći da Gruzijci možda i nisu baš zaslužili plasman na ovaj Euro, da je to tek posljedica ove ekspanzije formata. Prošli put kad su im takvo nešto govorili, oni su dokazali suprotno.
