Vijest se poput požara proširila kozmopolitskom F1 industrijom, katapultirajući sport u centar medijske pažnje. Na par dana Formula 1 postala je jedna od najpopularnijih tema u sportskom svijetu. Nije teško vidjeti ni zašto. Ferrari, najstarija, najglamuroznija i najuspješnija momčad u povijesti sporta. Lewis Hamilton, jedan od najboljih, statistički najuspješniji vozač svih vremena. Obje strane temeljito potučene od Red Bulla i Maxa Verstappena u posljednje tri godine.
Međutim, ovdje je posrijedi nešto više od uobičajene priče. Dakako, nema sumnje da su Ferrari i Hamilton oduvijek djelovali kao neminovnost; kao dvije kozmičke sile koje će, neovisno o konkretnim okolnostima, kad-tad završiti zajedno. Uostalom, Ferrari nije samo Ferrari; riječ je o instituciji s gravitacijom sunca, instanci koja s vremena na vrijeme, u konkretnom materijalnom, ne samo ideološkom smislu, projicira reputaciju veću od samog sporta.
S druge strane, Hamilton je sedmerostruki svjetski prvak, najiskusniji vozač na gridu nakon Fernanda Alonsa, sportaš koji je sam-samcat definirao prvu fazu turbo-hibridne ere sporta od 2014. do 2021. Ponikao je kao wunderkind u McLarenu, još jednom svetom imenu Formule 1, a najveće uspjehe postigao s Mercedesom. Njegovo je ime već više od 16 godina neraskidivo vezano uz titane Formule 1.
U tom historijskom kontekstu potrebno je gledati dinamiku najbitnijeg novog ugovora između jednog vozača i jedne momčadi još od Alonsova potpisa za isti taj Ferrari prije više od 15 godina. Hamilton je između 2014. i 2021. osvojio šest od svojih sedam vozačkih titula, ali u posljednje dvije sezone je u potpunoj Verstappenovoj sjeni — posljednju je pobjedu ostvario u Džedi 2021. Ferrari je posljednji vozački naslov osvojio s Kimijem Räikkönenom 2007., posljednji konstruktorski godinu dana kasnije. Konkurirao je 2017. i (djelomično) 2018. sa Sebastianom Vettelom u kokpitu i pokazao se kao jedina momčad koja može pokazati zube Red Bullu u posljednje dvije sezone. Ali trenutno je daleko od samog vrha.
Više nego pitanje ‘sudbine’ ili ‘Ferrarijeva prokletstva’, Lewisovu eru u Ferarriju definirat će njegov odnos s nekadašnjim mentorom
Dakle, ako je Hamilton nositelj funkcije velikana sporta, a Ferrari ‘posrnulog diva’, onda je njihovo partnerstvo samo logični ishod dinamike tog odnosa. Međutim, situacija je nešto kompliciranija. Prije svega, odluka o tome da Hamilton preuzima sjedalo Carlosa Sainza od 2025. nadalje (službeno je riječ, rečeno nam je, o “višegodišnjem ugovoru”) govori nam nešto o Hamiltonovoj vjeri u Mercedes i Ferrarijevoj u Charlesa Leclerca.
Hamilton je rekorder po broju pobjeda na Velikim nagradama, dosad ih je osvojio 103. Od tih 103, njih 82 je osvojio vozivši Mercedes, kao i šest od svojih sedam naslova. Međutim, nezaustavljiva kombinacija zaustavljena je na kraju 2021., a čini se da Britanac ne smatra da može ponoviti dane slave u Mercedesu. S obzirom na to da je u drugoj polovici prošle sezone McLaren redovito djelovao brže od Mercedesa, ne bi bilo čudno da je potpuno u pravu.
Kazaljka moći
S druge strane, Ferrari je Verstappenu parirao tek u prvoj polovici 2022., kada je Leclerc nakratko djelovao kao kandidat za titulu. Međutim, čak i prije ljetne stanke i Red Bullova tehničkog iskoraka koji je omogućio Verstappenu da prošeta do titule, mladi je monegaški as pokazao ozbiljne nedostatke u direktnom dvoboju s trenutno najboljim vozačem na gridu. Leclercova sirova brzina je neupitna, kao i činjenica da se, kad je njegov dan, može nositi gotovo s bilo kim (čak i Verstappenom, što dokazuju, recimo, Bahrein i Saudijska Arabija 2022.).
Međutim, i dalje postoje ozbiljni upitnici iznad njegove konzistentnosti i količine neforsiranih pogrešaka do koje dovodi njegov vozački stil. Isto tako, iako je u tri sezone generalno bio bolji od Sainza, Ferrarijev vrh je vjerojatno očekivao da će ta razlika biti veća. U svakom slučaju, sraz čak i s 40-godišnjim Hamiltonom bit će mu, bez sumnje, najveći izazov u karijeri.
Na papiru, nije teško vidjeti motivaciju s obje strane; Hamilton će karijeru završiti u najslavnijoj momčadi svih vremena i uhvatit se u koštac sa gotovo mitološkim izazovom suvremene Formule 1 — pokušajem povratka Ferrarija na sam vrh. Ferrari će još jednom dokazati zašto mu nitko ne može odoljeti čak i onda kad se rezultati ne podudaraju s reputacijom. Riječ je, uostalom, o staroj tradiciji — Niki Lauda i Michael Schumacher protagonisti su priča sa sretnim završetkom, Alain Prost, Fernando Alonso i Sebastian Vettel onih s nesretnim. Recentna povijest sugerira kako je izglednije da će Hamilton završiti u društvu potonjih, ali ako itko može razbiti taj uzorak, onda je to on.
Uostalom, ne treba zaboraviti kako je Hamilton već jednom na sličan način šokirao F1 svijet; sezona 2012. nije bila niti gotova kad je potvrdio da će od 2013. preuzeti Schumacherovo sjedalo u Mercedesu. Srebrne strijele tada su bile u svojoj trećoj povratničkoj godini u sportu, ali nisu ozbiljno konkurirale za pobjede i titule. S druge strane, McLaren je od 2005. konzistentno proizvodio konkurentne bolide, a jedan takav je Hamiltonu 2008. i donio debitantsku titulu. Nije nedostajalo onih koji sumnjaju u Lewisovu odluku. Svi znamo kako je to završilo; Hamilton je s Mercedesom dominirao sedam godina i dokazao da je donio jednu od najboljih odluka u povijesti sporta.
S obzirom na to da će njegova prva sezona u Ferrariju biti 2025., a da već u sljedećoj nastupa nova promjena pravila koja bi trebala ispočetka promiješati kompetitivni poredak, nije bilo potrebno puno da mnogi postave isto pitanje: je li Lewis još jednom prepoznao u kojem smjeru se miče kazaljka moći i uskočio u pravi bolid?
Iako je teško odoljeti takvoj interpretaciji, uz svo njezino simboličko bogatstvo, dosadan odgovor je da trenutno to jednostavno ne možemo znati. Štoviše, s obzirom na to da će Hamilton za Ferrari voziti u svojim 40-ima, daleko izvan svog primea, veće su šanse da će čitava epizoda biti samo glamurozni epilog jednoj od najvećih karijera u povijesti sporta.
Buka Maranella
Međutim, postoji još jedna komponenta koja bi, više od Hamiltonova talenta, mogla definirati njegov period u momčadi.
Ferrari je sada već na glasu kao Scila i Haribda koja je zdrobila velikane sporta prožvakavši i ispljunuvši ih. Alonso i Vettel pokušali su napraviti ono što je Schumacher uspio početkom stoljeća, ali niti jedan niti drugi nisu uspjeli. Pa ipak, rijetko tko će taj neuspjeh baciti isključivo, ili čak pretežno, na njihovu dušu. Nešto je trulo u samoj Ferrarijevoj koropativnoj strukturi, nešto što jede elitne vozače za doručak, ali i dalje ne može ručati za šampionskim stolom.
Schumacher je, generalno se smatra, uspio svoj talent realizirati u Ferrariju jer si je uspio osigurati odrješite ruke za volanom. Neometan politikom i dvorskim spletkama u Maranellu, čovjek je vozio i gazio sve pred sobom. Za to nije bio zaslužan samo Rory Bryne, predvodnik tima koji je dizajnirao dominantne Ferrarijeve bolide od 2000. do 2004., već Ross Brawn i Jean Todt, koji su Schumacheru pružali sigurnu strukturu, preuzevši na sebe svakodnevne odnose s momčadskim korporativnim vrhom. Ni Alonso ni Vettel nisu imali taj luksuz.
Hamilton vrlo dobro poznaje trenutnog Ferrarijeva šefa momčadi Frédérica Vasseura; upravo je pod njegovim vodstvom 2005. i 2006. kao junior osvajao F3 i F2 (tadašnji GP2) naslove u ART-ovoj momčadi. Više nego pitanje ‘sudbine’ ili ‘Ferrarijeva prokletstva’, Lewisovu eru u Ferarriju definirat će njegov odnos s nekadašnjim mentorom i njihova zajednička (ne)moć da isplivaju iz buke Maranella i stvore efikasnu trkaču momčad.
