U mnogo je navrata Emir Sahiti, posebno na početku ove sezone, svojim odlukama na terenu gotovo do očaja dovodio Hajdukove navijače. Bilo je trenutaka u kojima se činilo da je naprosto izgubio ‘ono nešto’ — onu nepredvidljivost koja ga, kad se složi na neupitnu i uvijek prisutnu ogromnu energiju i agilnost, za rezultat daje igrača odluke koji će u pravom trenutku iskoristiti svoju šansu.
Nakon što je u prošlih godinu-godinu i pol sazrijevao u igrača na kojeg se trener može osloniti — iako je taj napredak, dojam je bio, ostao nedovoljno priznat u javnosti — a onda je ljetos ponovno bio onaj ‘divljak’ za kojeg ste se mogli kladiti da će napraviti potez previše i sam upropastiti ono što je prethodno dobro napravio sam ili sa suigračima. Sve to bilo je dijelom razloga zašto je Ivan leko dozirao njegove nastupe, u pravilu ga vadeći iz igre ili čak ostavljajući na klupi za početak.
Nakon što je u prošlom kolu odlučio ogled s Lokomotivom postigavši jedini gol na toj utakmici, sad je isto napravio i u Derbiju.
Hajdukova ‘akcija’, ako se tako može nazvati, bila je osobito bolna za Dinamo. Ivan Lučić ispucao je jednu od svojih preciznih lopti prema naprijed, Aleksandar Trajkovski ju je nadomak centra samo prebacio glavom dalje, u for Sahitiju, koji je pobijedio Sadegha Moharramija u trku i briljantno pogodio pored istrčalog Ivana Nevistića. Ako ni zbog čega drugog, vrijedilo je čekati ga samo zbog toga.
