Još u nedjelju navečer Bruno Petković trebao se, valjda po tko zna koji put, ostaviti nogometa.
Protiv Osijeka je odigrao uistinu lošu utakmicu, ali rijetko koji igrač ima tako malo kredita kod prosječnog dinamovca ili, možda, rijetko koji igrač izaziva takve polarizirajuće emocije. Rijetko koji igrač izaziva toliko histerije. Jednog dana ga mrziš i najradije bi zbog njega smrskao televizor, a drugog mu se dana diviš; jednog dana ti djeluje kao isluženi 35-godišnjak s pokojom kilom viška, a drugog poput Supermana koji je odavno trebao napustiti Dinamo. Jednog dana ti djeluje poput nezainteresiranog manekena čiji te svaki pokret iritira, a drugog poput ratnika koji je spreman ostaviti srce na terenu; jednog dana ga proklinješ, njega i njegov talent, a drugog mu na tom talentu zavidiš. Jednog dana mu jebeš majku, a drugog sa zapadne tribine ekstatično skandiraš njegovo ime.
Ali možda je taj Bruno Petković jednostavno takav. Možda mu treba ta jedna katastrofalna partija da bi u drugoj briljirao; možda mu treba to da ga psuješ samo da bi ti ubrzo začepio tu poganu gubicu. Ne možda, nego sigurno.
I jučer je taj Petković ponovno briljirao, i to na način na koji ne briljira tako često.
Dvaput našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme ili dvaput su njemu servirali priliku; nije trebao puno sam za nju raditi. Prvo ga je sjajno proigrao PAOK-ov desni bek Jonny, a potom je lopta Martina Baturine do njega došla i uz poljubac sreće. Prvi put je Petković trebao dvije prilike da bi zabio, a drugi put je pokazao golgeterski instinkt koji ga nesumnjivo krasi; bio je to inače njegov 16. gol ove sezone, što će reći da ni u jednoj sezoni u Dinamu nije zabio više.
I to ipak nešto govori o tom Petkoviću, isto kao što je govorilo i to što su mu jučer konačno skandirali sa Zapada. Petković je možda stvarno takav kakav je, ali u posljednje vrijeme zapravo i više nije toliko ćudljiv kao prije. Dapače, u posljednje je vrijeme on puno više Dinamov heroj nego tragičar.
I možda je konačno došlo vrijeme da naprosto prihvatimo način na koji igra nogomet, pa i da budemo zahvalni na tome što ga uopće imamo. Petković je takav kakav je, u nekoj glupoj teoriji mogao je možda biti i bolji, ali zajeb je što u tom slučaju vrlo vjerojatno ne bi još uvijek bio u Dinamovu dresu. I ne bi nas jučer još jednom podsjetio na to kakav on to zapravo igrač može biti.
