Sličan razgovor danas povremeno vodim s ocem i nailazim na sličan otpor. Otac je, inače, znaju to već neki zasigurno, bivši profesionalni nogometaš i njegovo je tijelo već poprilično potrošeno. Ima jedno umjetno koljeno, uskoro vjerojatno i drugo, 62 su mu godine i za razumjeti je da mu više nije do nogometa ili bilo kakvog trčanja. Pa opet, ni to što se sada sve manje kreće nije nimalo dobro i dojam je da zapravo ni on nema svijest o tome. Dapače, dojam je da svoje godine percipira kao godine u kojima se baš i ne bi trebao kretati. Zapravo se nitko od starijih u mojoj obitelji ne kreće dovoljno — ili možda to radi jedna osoba, ali uglavnom zbog kućanskih poslova — i čini se da svi oni proces starenja i starost percipiraju kroz takve, pasivne naočale. Bolje je, sigurnije je valjda da se što manje krećeš.

Postoji i ta jedna birtija u kvartu koja je po mom skromnom mišljenju maleno zrcalo života kakav živi nemali broj starijih u Hrvatskoj. U njoj se uglavnom okupljaju penzioneri koji jednu kavu piju po nekoliko sati te pilje u veliki ekran na kojem se vrti uglavnom nogomet; u svojim džepovima vjerojatno drže i kladioničarski listić ili dva, ovisno o tome koliko su toga dana bili spremni potrošiti.

Veći je problem u svijesti ili u činjenici da se na starost u nas gleda gotovo kao na kraj života, a stari se ljudi tretiraju kao da su teret društvu

Jest, da, nije najpametnije izvlačiti velike zaključke na temelju onoga što se zbiva u vašoj socijalnoj okolini, ali u ovom slučaju to i nije toliko pogrešno. U Hrvatskoj se uistinu malo starijih ljudi bavi sportom i dojam je da o važnosti toga ne postoji neka velika svijest.

U neku ruku i sam se osjećam pomalo čudno pišući o ovome jer imam dojam kao da se borim s vjetrenjačama. Gdje će se u zemlji u kojoj se generalno neveliki broj ljudi bavi sportom, a sam sport se doživljava uglavnom kao vrhunski sport s televizije, sad još i stariji uključivati u fizičke aktivnosti?

Svijest na niskim granama

Kad pričamo o tome što ili koliko bi trebalo značiti, preporuka je Svjetske zdrastvene organizacije minimalno 150 minuta tjedno umjerene fizičke aktivnosti — kako za odrasle, tako i za starije od 65. Preporuka je za starije onda i da to čine tri ili više dana u tjednu, kao i da minimalno dvaput tjedno sudjeluju u aktivnostima koje jačaju mišiće; između ostalog, kako bi poboljšali ravnotežu te smanjili mogućnost padova koji su nerijetko glavni uzročnici narušene kvalitete života u starijih osoba. Više je istraživanja pokazalo i da su starije osobe koje se redovito uključuju u neki oblik fizičke aktivnosti generalno zadovoljnije životom od onih koji to ne rade.

Dapače, moglo bi se reći i da je fizička aktivnost u starijoj dobi još i važnija nego u mlađih osoba, jer o tome ovisi i koliko će netko biti samostalan i funkcionalno sposoban; stariji koji se bave sportom osjećaju se i manje socijalno isključenima, boljeg su psihičkog zdravlja i ukupna kvaliteta života im je bolja.

U Hrvatskoj je svijest o tome na niskim granama.

Preporučenu normu ispunjava tek 3.1 posto populacije starije od 65 godine; doduše, po tome smo 16. od 31 zemlje obuhvaćene istraživanjem (zemlje EU + Island, Norveška, Srbija i Turska), ali opet dosta ispod prosjeka koji iznosi 7.4 posto, da ne pričamo o velikim razlikama u odnosu na neke druge zemlje. Slična je stvar i kad pričamo o osobama starosti od 55 do 64 godine. Jedno drugo istraživanje kaže da se u Hrvatskoj osobe starije od 65 godine nekim oblikom fizičke aktivnosti jednom tjedno bave u 13 posto slučajeva, što će reći da je taj postotak manji u samo osam zemalja (iste su zemlje sudjelovale u istraživanju). U Sloveniji, pak, to čini 27 posto starijih od 65, dok u Norveškoj njih 76 posto.

Zašto je tome tako? Naravno da možemo i moramo pričati o standardu života naših umirovljenika koji je na porazno niskim granama. U nekui je ruku teško očekivati da se netko tko jedva krpa kraj s krajem ili, eto, u kafiću pije jednu kavu po nekoliko sati redovito bavi sportom ili možda uopće misli o tome. S druge strane, rekao bih da se u suštini problem može svesti na taj nedostatak svijesti; ljudi koji se stvarno žele rekreirati pronaći će već način da to učine, a postoje i relativno jeftine ili pak potpuno besplatne aktivnosti, poput plivanja, jogginga, planinarenja, pa i hodanja.

Veći je, dakle, problem u svijesti ili u činjenici da se na starost u nas gleda gotovo kao na kraj života, a stari se ljudi tretiraju kao da su teret društvu. Oni su svojevrsni društveni višak i zapravo često imaju tretman sličan osobama s invaliditetom. Najbolje im je valjda zabiti se doma, uključiti televizor, kljukati se lijekovima te čekati Sudnji dan.

Vrhunac licemjerja

Takav odnos prema starijima govori ne samo o tome kako ih tretiraju vladajući, nego i ponešto i o nama samima; ne znam, možda i griješim, ali moj je osobni dojam da kao društvo nismo dovoljno socijalno osjetljivi, pa i da smo često licemjerni. Voljni smo, bilo načelno ili konkretnim djelima, priskočiti u pomoć izbjeglicama, što je svakako hvalevrijedno, ali zaboravljamo da u susjedstvu vjerojatno imamo barem jednu stariju osobu kojoj bismo na neki način nekad mogli pomoći.

To je licemjerje svojevrsni vrhunac doseglo u vrijeme pandemije.

U Hrvatskoj po novom popisu stanovništva ljudi stariji od 65 godina čine 22 posto ukupne populacije. Sve do tog ožujka 2020. oni su u javnosti bili poprilično nevidljivi, pogotovo kad uzmete u obzir da su najbrojnija populacija u društvu. Istina je takva da smo znali kako žive, ali se nismo previše obazirali. Od tog ožujka 2020., međutim, starije osobe naglo dolaze u fokus javnosti; oni su najugroženija skupina i trebamo ih zaštititi.

Problem je u tome što odjednom imate i hrpu dušobrižnika i moralizatora; isti oni koje prije pandemije manje-više nije bilo briga za starije i njihove probleme sada si uzimaju za pravo govoriti kako bi ti stariji trebali živjeti, a likuju i dociraju kad se pokazuje da imamo visoku stopu smrtnosti, kao da uzroci toga nisu znatno kompleksniji od onoga što sami propovijedaju; vjerojatno i djelomično povezani s tom lošom kvalitetom života, a onda i kroničnim deficitom fizičke aktivnosti u starijih.

Nerado se vraćam na to, ali rekao bih i da se kao društvo nikad nismo zapitali ni koliko smo im zapravo pomogli, a koliko odmogli; pritom mi je kao nekome tko je cijelo vrijeme brinula o osobi koja je spadala u najrizičniju skupinu kristalno jasno da jednostavno, a kamoli idealno rješenje nije postojalo. Puno ljudi bilo je onda iznenađeno i relativno slabim odazivom starijih osoba na cijepljenje; uzroci su opet, dakako, kompleksni, ali nije mi nezamislivo da netko tko jedva krpa kraj s krajem i ne zna što će sutra imati na stolu postaje pomalo ravnodušan spram svega. Zvuči grubo i ružno, ali je tako.

Osjećaj nemoći

Ti stariji danas više nisu toliko u fokusu javnosti, iako sada imaju nove velike probleme u vidu inflacije. Sportska aktivnost za nemali broj njih nije ni na kraju pameti i to je još jedna pomalo tužna spoznaja. Svijest o važnosti tjelesne aktivnosti u njih ne postoji i sport je i dalje nešto što se odvija samo na televiziji, nešto čime se mogu baviti samo bogomdani modrići i kostelići. Radi se o svojevrsnom začaranom krugu u kojem postojeći stereotipi samo dodatno jačaju.

Starije upravo sami često percipiramo kao nemoćne, slabo pokretne, pa valjda i nesposobne ljude kojima stalno treba nešto pomagati, a sportska aktivnost je u takvom poimanju stvari onda za njih samo krajnje opasna. Kao društvo očekujemo jednu vrstu ponašanja od njih, a onda oni sami uskaču u taj vlak očekivanja. Nemali broj njih uistinu smatraju da se opasno baviti sportom ili da se, na kraju krajeva, sportom ni ne mogu baviti; vide možda i neke stvarne, ali i puno izmišljenih prepreka te onda i sami pridonose tom jačanju stereotipa.

I sve dok samo društvo ne odluči razbiti te stereotipe, ili sve dok se ciljano i institucionalno ne pokuša mijenjati svijest, što je zapravo iluzorno očekivati, stvari se neće puno mijenjati. Postojat će sinovi ili kćeri koji će možda pokušavati razgovarati sa svojim majkama ili očevima, pa i neki će od njih vjerojatno imati više uspjeha od mene, ali većinu ostalih pratit će taj jedan te isti, teško probavljivi osjećaj; osjećaj nemoći. Isti onaj koji muči i nemali broj starijih ljudi u Hrvatskoj.

Dobra je vijest ta što stereotipe možete razbijati i vi sami. Ili barem možete pokušati.