HEP logo generalni partner Telesporta

Kako me je tenis oslobodio

Na kavi s Antom Joskićem, tenisačem u kolicima

Zadnja izmjena: 19. studenoga 2020. Foto: Vjekoslav Skledar

Poslije razgovora s Antom Joskićem stojim pokraj terena u Teniskom klubu Purger na Remetincu i gledam njegov trening. Samo stojim i pomalo u nevjerici gledam — lijevo-desno, lijevo-desno.

“Nisam mogao vjerovati da postoji neki sport za invalide koji može funkcionirati na takvoj razini”, prolazi mi kroz glavu ono što mi je ranije rekao, referirajući se na to da je s 13 godina na jednom kampu u Nizozemskoj prvi put gledao profesionalce. Ubrzo mi se pridružuje i naš fotograf Vjekoslav Skledar pa, eto, sad obojica stojimo i blejimo. Zagrijavanje se odvija s osnovne linije i tek mi sad postaje jasno što znači da Anto ima dobar forhend s puno top spina, a što mi je objašnjavao ranije na kavi. “Pogledaj kako udara bekend!”, uzvikuje i smije se njegov dugogodišnji trener Mate Novak, pa mu šalje lopticu koju Anto udara s istom stranom reketa kao i forhend; radi se o tzv. reverse forhendu koji prakticira velika većina tenisača u kolicima jer je tehnički manje zahtjevan udarac i naprosto ranije kupite lopticu.

“Općenito imam dobre udarce”, priča mi ranije na kavi 31-godišnji Anto zapravo o tome što ga čini boljim od konkurencije u Hrvatskoj, a onda i dugogodišnjim top 100 igračem, danas 87. na svijetu. “I taj moj forhend čini razliku među ovima koji su rangirani od 30. do 100. mjesta. Ali ja više volim pričati o svojim manama. Najveći razlog zašto nisam napravio veći iskorak je taj što nemam dovoljno dobar servis, a što je povezano s mojim leđima”, referira se na to da je paraplegičar i ne osjeća, ili kako sam kaže, nema “zdrava leđa”.

Anto je nastradao kao šestogodišnjak, pa iako smo osjetljiva pitanja ostavili za kasnije, u nadi da će tada već steći povjerenje i otvoriti se, on o tome počinje pričati sam od sebe, bez ikakvog ustezanja i težine u glasu, a kamoli samosažaljenja.

“Kroz taj sam tenis konačno postao slobodan… i počeo živjeti”

“Gle, kad si klinac, ti to ne doživljavaš toliko traumatično. Praktički ni ne znaš što se događa”, vjerojatno otkiva zašto o tome govori lagano i otvoreno, pa mi kaže kako se potkraj 1995. s obitelji vratio u svoje rodno selo u općini Usora u Bosni i Hercegovini, na samoj granici s Republkom Srpskom, iz kojega su zbog rata tri godine ranije izbjegli u Veliku Goricu. Bili su zapravo samo u posjeti baki i djedu, misleći da su ratna zbivanja sasvim zamrla; hodao je tako jednog dana prema njihovoj nekoliko kilometara udaljenoj kući kad se niotkuda pojavio helikopter te ispustio — kazetne bombe.

“One šta ispuštaju milijun komadića gelera”, kaže. “Pogodilo me puno njih, ali eto, taj me jedan pogodio u vrat, spustio se dolje i presjekao mi leđnu moždinu”, priča mirno te dodaje kako je potom dvije godine bio vezan za krevet. “Ma ja sam bio sretan kad sam dobio prva kolica. Meni je to bilo super. Kao, sloboda i to, znaš…”.

“Ako mogu sam nešto napraviti, nemoj mi niš pomagat”

Nakon toga se polako vraćamo na njegovu igru.

“Leđa igraju strašnu ulogu, pogotovo kod servisa, ali i kod vožnje”, priča i staje gestikulirati kako ne može imati stabilnost u kolicima jer ne može ojačati trbušni zid. “Solidno vozim, ali to nije na top 10 ili top 20 razini. Ali mogu dosta štete napraviti protivnicima”, dodaje uz šeretski osmijeh.

Sjedimo u jednom finom kafiću na Laništu, dvije minute od TK Purger, te razgovaramo nekih sat i pol; Anto će poslije trenirati na otvorenom, unatoč hladnom ili ‘neteniskom’ vremenu, i to uglavnom zato što je popularni Alplan propao, a do dvoranskih je termina teško doći. Tih prvih 15-ak minuta pojašnjava mi da je tenis u kolicima jedini profesionalni paraolimpijski sport — održava se oko 150 turnira godišnje te je pod ITF-ovom ingerencijom — a vjerojatno i sport u kojem postoji najveća konkurencija. Naime, postoje samo dvije kategorije — jedna je za kvadriplegičare, druga za paraplegičare, ali i sve ostale, što znači da netko može imati trajnu ozljedu noge, ili samo šepati, te naprosto sjesti u kolica i zaigrati; zbog toga su najbolji igrači ujedno oni sa zdravim leđima.

“Ne bi to trebalo razvodnjeti u 10 kategorija. Ali još bi se minimalno jedna trebala uvesti”, kaže, misleći na to da velika većina paraolimpijskih sportova ima niz kategorizacija prema oštećenjima te mali broj natjecatelja, dok u tenisu u kolicima trenutno imate oko 600 igrača s rankingom te barem još njih toliko, ako ne i više, koji žele skupiti koji bod. Anto je inače, stvarno je teško ne zamijetiti, sam došao na intervju, u svojem Ford Focusu koji je dizajniran tako da može sve raditi rukama; sam je izvadio kolica iz auta, sjeo u njih te ušao u kafić. “Ne volim da mi itko pomaže u ičemu”, kaže. “Ako mogu sam nešto napraviti, nemoj mi niš pomagat.”

Koliko mu je onda činjenica da se bavi tenisom pomogla u svakodnevnom životu?

“Jako puno”, kaže istog trena. “Ja sam uvijek…”, kaže pa zastaje, tražeći pravu riječ, “…zahvalan na tenisu, i to baš puno. Tenis me više od ičeg u životu izgradio kao osobu. Kad se vratim na svojih 12, 13 godina… Ja sam u kolicima, nisam baš najdruštveniji, i to zato što si stalno po tim domovima”, kaže misleći na rehabilitacijske centre u sklopu kojih je imao i školu. Od prvog do šestog razreda bio je u Krapinskim toplicama i tek je za vikend odlazio svojima u Veliku Goricu, dok je sedmi i osmi razred te srednju školu pohađao u sklopu rehabilitacijskog centra u Dubravi, a onda makar živio sa svojima.

“Stara me htjela upisati u normalnu školu u Gorici, ali su joj tada rekli kao — ma neee, on sad mora na te terapije, bolje je za njega da ne ide u normalnu školu…”, priča i vrti glavom, želeći dočarati koliko su takva opravdanja bila besmislena. “Danas kad gledam, bilo bi bolje da sam išao i, falabogu, danas to više potenciraju.” Dogodilo se tako da je u sedmom i osmom razredu bio s jednom jedinom učenicom. “Onda je jedno pol godine bila nešto bolesna, pa sam bio sam u razredu”, priča opet bez gorčine, dodajući da je više prijatelja stekao u srednjoj.

“Svi te sputavaju, svi”

“I onda mi dođe taj tenis… Ja nisam ni znao da paraolimpijski sport postoji”, kaže, pa spominje da je tenis zavolio gledajući Gorana Ivaniševića kako osvaja Wimbledon. Godinu poslije, u školu je jedan trener došao prezentirati tenis u kolicima. “Čim sam to vidio, to je bilo to. Jedva sam dočekao priliku da se nečime bavim… To mi je toliko pomoglo. I na samopouzdanju, i u socijalizaciji, a na kraju krajeva i fizički. Jer ja sam bio duplo manji nego sad”, pokazuje na gornji dio tijela koji je uistinu krupan. “Pomoglo mi je više od bilo koje rehabilitacije i to nije nikakav klišej. A i pazi, ti sa 16 godina putuješ u Brazil na turnir, sa 17 igraš za rerezentaciju… i ako oduzmeš tu lovu koju nemaš, ti na kraju živiš život jednog profesionalca”, kaže misleći dijelom i na to da samo top 10 igrači mogu dobro živjeti od tenisa u kolicima.

Tenis ima i jednu pomalo nedovoljno cijenjenu vrijednost — onu da te uči odgovornosti kao rijetko koji sport, a onda i pruža spoznaju da si sam svoj majstor; upravo je i ta samostalnost naglašena jer na terenu naprosto nema nikoga tko će ti šapnuti što ne valja.

“Pazi, ti kad si u kolicima, teško ti je biti samostalan, dobrim dijelom i zato što ti drugi ne dopuštaju da budeš samostalan”, sam načima zapravo jako važnu temu. “Ono, svi ti dolaze — joj, ja ću ti pomoć ovo, ja ću ti pomoć ono, joj pa nemoj ti ovo sam, nemoj ti ono sam… Kroz tenis sam dobio tu samostalnost i to prenio na svoj život. Da se više ne bojiš nekih izazova… Znam koliko mi je to pomoglo u odnosu na druge koji su ostali pasivni i asocijalni, jer sport te ipak tjera da izlaziš iz svoje zone komfora, a što ti, kad si osoba s invaliditetom, često nitko ne dopušta.”

Dakle, okolina te baš sputava?

“Svi te sputavaju, svi”, kaže odriješito. “Nitko te ne ohrabruje da sam nešto napraviš, nego totalno suprotno. Najbolje bi valjda bilo da sjediš doma i niš ne radiš, što je zapravo i problem kod nas invalida. Ima ih jako puno takvih… Roditelji su isto problem, vjerojatno nesvjesno jer te žele zaštititi, a to je zapravo kontraproduktivno”, objašnjava, pa veli da i sam primjećuje koliko se klinci osamostale kad počnu trenirati. “Oni sami skuže da ih ne treba cijelo vrijeme netko tetošiti. Mislim, ti kad si osoba s invaliditetom, s tobom se nitko neće ni posvađat. Znao bih se potuć s burazom kad sam bio klinac i svaki put bi on bio u kazni”, smije se.

Cilj su Igre

U Hrvatskoj inače 12 posto stanovnika živi s nekim invaliditetom, pa s obzirom na to možemo reći da su prilično slabo vidljiva društvena skupina. Također, puno istine ima u onome da nisu dovoljno aktivni; pojedina istraživanja pokazuju da se 80 posto odraslih ne bavi sportom, a dakako, nepobitno je da sportska aktivnost poboljšava kvalitetu života, još i više nego kod osoba bez invaliditeta. Koliko su oni sami svjesni toga?

“Nažalost, baš i nisu… Roditelji bi zapravo trebali biti ti koji će ih potaknuti. Mislim, ja jednu stvar ne razumijem — kad ima zdravo dijete, roditelj će ga upisati na neki sport ili neku drugu aktivnost, a kad imate nekog u kolicima, to se ne događa. Druga stvar je što u Hrvatskoj ništa nije rješeno sustavno. Ti ćeš vani u sklopu rehabilitacije obavezno imati i sport — možeš birati hoćeš li tenis, košarku, odbojku, stolni tenis, ma bilo što. Kod nas ćeš odraditi neke terapije, ovo, ono, ali to je manje-više to… Ali gledaj, ja opet ne volim kukat previše. Često smo mi sami problem, taj naš mindset”, priča u jednom dahu.

“S druge strane, mi smo kao sport u problemima zbog valorizacije od strane Paraolimpijskog odbora”, počinje sada o zapravo lošim kriterijima po kojima tenisač u kolicima ulazi u sustav podrške. “Da bi ušao u taj program, ti moraš biti u prvih 30 ili čak i bolji, a to nema smisla. Oni bi tebe nagradili onda kad si ti već postao vrhunski”, kaže i dodaje koliko je uopće teško doći u vrh, s obzirom na konkurenciju, ali i na to koliko je skup sport. “Oni su to uzeli po uzoru na druge sportove koje ti ne možeš uspoređivati. Imaš čovjeka koji je u nekoj atletskoj disciplini osmi na svijetu, ulazi u taj neki program, a njih se ukupno 10 ili 15 na svijetu natječe”, kaže.

“Gledaj, ja se ne volim grebat i sad se isključivo sam financiram. Prestao sam misliti o tome što će dati država”, objašnjava pa dodaje da ga sponzorira jedna bogata hrvatska obitelj koja želi ostati anonimna; pomaže mu i Marin Čilić, a nešto novca je skupio i preko crowdfunding kampanje. Nju je pokrenuo taman u razdoblju prije korona-krize u želji da skupi novac za turnire — na koje inače u velikoj većini slučajeva putuje sam, bez trenera — preko kojih bi osigurao nastup na Paraolimpijskim igrama. Cilj je danas isti: odigrati u sljedećih osam mjeseci što više turnira te dohvatiti top 50, što bi vjerojatno bilo dovoljno da postane prvi hrvatski tenisač u kolicima na Igrama.

U jednom trenu bio je i 53. na svijetu, a dobra je stvar što do Igara nema bodova za braniti. Za nova kolica — sadašnja su od jednog bivšeg igrača — novca ipak nema, ali zato je odnedavno počeo raditi s Dariom Novakom, bivšim kondicijskim trenerom Donne Vekić. “Tu bih mogao napraviti iskorak”, ponajviše misli na vožnju i promjenu smjera.

“Nema više nazad”

Sad već pri kraju razgovora pitam ga zašto je puno puta razmišljao odustati od tenisa.

“Sport je jako težak”, odgovara, slažući misli u glavi. “Treba ti dvije-tri godine da možeš dobro prebacivati lopticu i puno ih odustaje zbog toga”, kaže za sport koji inače dopušta dva odskoka loptice, što je jedina razlika u odnosu na ‘obični’ tenis, iako većina najboljih, pa i on sam, nastoje i uspijevaju kupiti lopticu što prije. “Dosta je kompleksno spojiti udarce s vožnjom i sve to…. Osim toga, ja prvih pet ili šest godina nisam mogao dobit nikog živog jer sam morao igrati samo sa starijima, nije bilo mojih vršnjaka. I zamisli ti sad — klinac si, igraš pet ili šest godina i ne možeš nikog dobit. Ti vidiš da napreduješ, ali gubiš cijelo vrijeme. To je užasno i moraš valjda biti lud da se uopće nastaviš time bavit.”

A i kasnije je sve to jako teško psihički izdržati, dodaje.

“Nitko ne prepoznaje. Boriš se, treniraš svaki dan, po nekoliko sati, a nemaš potporu ni od koga. I normalno, onda se u jednom trenutku zapitaš čemu sve to… Druga stvar su i financije. Ja ne mogu živit od toga i onda počneš razmišljat da bi možda bilo bolje da nađeš neki posao”, priča pa mi kaže da mu je žao što nije završio fakultet, ali i da će nakon karijere vjerojatno upisati višu trenersku. “Tako da sam u jednom periodu intenzivno razmišljao o tome da odustanem, pogotovo kad vidiš i neke druge nepravde — kako onaj tamo iz neke druge države nije ništa bolji od tebe, ali ima sto puta bolje uvjete…”, priča prvi put možda malo teško.

Pomalo i sudbinski preokret dogodio se baš onda kad je ispao iz top 100. Nazvao ga je tada Antonio Franja i saopćio mu tako, iz čista mira, da sva prikupljena sredstva od Humano cupa — teniskog humanitarnog turnira koji svake godine organizira s prijateljima — idu upravo njemu.

“To mi je bilo, ono… Od svih ljudi, organizacija, oni su odlučili baš meni pomoći. Tu sam počeo razmišljati da mi ne treba lova od države, nego da ću si sam pronaći sponzore”, priča. “I tad sam si rekao — nema više nazad. Dokud ide, ide”, govori, dok mi već neko vrijeme zvoni ono što je u jednom trenu izrekao još ranije, možda i pomalo nesvjestan težine tih riječi.

“Kroz taj sam tenis konačno postao slobodan… i počeo živjeti.”

Ne propusti top članke