Vi niste pozvani na ovu zabavu. Vi ste u suštini nebitni, iako trenutno možda i nemate takav dojam. Vi se ne biste trebali kretati, to je opasno. Barem se stječe takav dojam iz onoga što slušamo već devet mjeseci, ali znamo već puno duže vremena. Jednostavno — vi niste modrići ni kostelići, nije to za vas. Možete se ozlijediti, pobogu. Možete pasti, slomiti nogu. Uostalom, pa o čemu pričamo, možete se zaraziti. Vi trebate sjediti, slušati, upijati i naravno — ne preispitivati. Drugi su tu za vas da misle. Vi trebate biti doma, jer jedino ste doma na sigurnom; trebate biti odgovorni, ali pošto to niste — da, vi ste krivi za ovo — bolje vam je zapravo da budete doma.
Vi trebate prati ruke, trebate održavati distancu i trebate nositi masku. Ruke, distanca, maska, nije tako teško, zar ne? Ne preispitujte, nije vaše da preispitujete. Vi trebate biti, prestanimo se sad već lagati, u strahu. Onom, znate, paralizirajućem, smrtnom; jer, kako kažu oni koji su tu za vas da misle, moglo bi nas uskoro biti manje od četiri milijuna. Manje od četiri milijuna, čuješ? Zato sjedi, slušaj, upijaj i ne preispituj. I da, uzmi D vitamin. I bit ćeš dobro. Ostat ćeš zdrav.
***
Sad, u ovim vremena kad je najednom postalo bitno biti zdrav, možda je dobro upitati se — koliko mi to uopće zdravo živimo? Ili, još bolje, odnosno jasnije pitanje glasi: zašto, pobogu, ne bismo živjeli zdravije? Zašto ne bismo iskoristili ovo teško vrijeme da se promijenimo, učinimo nešto za sebe?
Ako pitate Stožer civilne zaštite — a, primijetit ću, i onaj uski krug znanstvenika koji iskaču iz paštete i običnom su čovjeku, pretpostavljam, dozlogrdili, ovo baš i nije vrijeme za promjene; mislim, okej, možda biste stvarno trebali početi uzimati vitamin D… Bilo kako bilo, možda i najbolji primjer da je tome tako jest način na koji se spomenuti odnose prema sportu.
Umjesto da pričamo o zdravlju i potičemo kretanje kao prevenciju i rasterećenje zdravstvenog sustava, mi smo odabrali pričati o uskraćivanju kretanja
Kad kažem sport, pritom ne mislim na onaj vrhunski, kako većina ljudi vjerojatno rezonira, već na tjelesnu aktivnost, nešto što bi valjda trebalo biti široko dostupno stanovništvu. Procijenjeno je tako da tjelesna aktivnost i nema neku svoju osobitu svrhu; ona nije rješenje problema, ali može biti njegov uzrok. Nećemo pritom komentirati ove recentne mjere kojima je ljudima poručeno da naprosto nije dobro rekreirati se; prije svega, nema se smisla uvlačiti u onu plitku, površnu i opasno reduciranu raspravu koja se vodi na liniji strože vs. liberalnije mjere, a druga je stvar što ovo nije tekst koji ima svetu misiju braniti prava rekreativaca ili što već.
Stvar je u tome što su, kad ih ogolite, poruke Stožera i spomenutih u najmanju ruku kontradiktorne i kontrarproduktivne, da ne kažemo štetne i opasne, a onda i apsurdne. S druge strane, taj stav i narativ o sportu koji dominira u našoj javnosti nije ništa novo.
Debelo ispod europskog prosjeka
Sport je u nas isključivo vrhunski sport; nešto čime se bave samo modrići i kostelići, nešto što se valjda odvija u nekom paralelnom svemiru ili na televiziji. Na sport se ne gleda kao na sredstvo preko kojeg će se djeca socijalizirati i naučiti odgovornosti, već je bitno osvojiti Zlatnu loptu ili olimpijsku medalju. To su prave priče, to se prodaje; to je stvarnost.
U toj stvarnosti ideja da se dijete bavi sportom ponajprije zbog rezultata i uspjeha nije bolesna, već samorazumljiva. U toj stvarnosti se odrasli ljudi ne stignu baviti nečim tako trivijalnim kao što je fizička aktivnost, a o starijim ljudima da ne pričamo.
Kad smo već spomenuli starije, oni se u nas — zaboravit će mnogi koji si danas, iz meni nedokučivog razloga, odjednom uzimaju za pravo moralizirati na sva zvona — tretiraju gotovo na isti način kao i osobe s invaliditetom; rekreacija je, primjerice, za njih ekstremno opasna i zapravo im je bolje da se vežu za kolica ili krevet, što prije. Ona ih ne može ih učiniti vitalniijima i samostalnijima.
Usput budi rečeno, jedna od najvažnijih strateških odrednica zemalja Europske Unije u podizanju zdravlja nacije i rasterećenju zdravstvenog sustava, najvažniji vid prevencije ponajprije u borbi protiv sjedilačkog načina života, a onda i “pandemije nezaraznih kroničnih bolesti”, kako se ističe u dokumentu Ministarstva zdravstva nazvanog Živjeti zdravo, upravo je tjelesna aktivnost. Istraživanje koje je 2017. proveo Središnji državni ured za šport pokazalo je da se 62,5 posto Hrvata ne bavi nikakvom tjelesnom aktivnoću, dok ostali spadaju u skupinu onih koji to čine barem jednom tjedno. Također, što smo stariji, manje se bavimo sportom pa tako među starijima od 60 godina imate 80 posto potpuno neaktivnog stanovništva.
Drugo, Eurostatovo istraživanje pokazalo je da se, na razini prosjeka 29 zemalja (EU bez Belgije i Nizozemske + Island, Norveška i Turska) najmanje jednom tjedno u neki oblik tjelesne aktivnosti uključuje 44 posto ljudi starijih od 15 godina; u Hrvatskoj to čini 22 posto stanovništva, a takvih je manje samo u Rumunjskoj, Bugarskoj i Turskoj. Za usporedbu, u Austriji ili u Skandinaviji je taj udio preko 70 posto. Prema Eurobarometeru, pak, 46 posto stanovništva EU nikad se ne bavi sportom, što je porast od četiri posto u odnosu na četiri godine ranije. U Hrvatskoj je to 56 posto, a vrlo zanimljiv je podatak da je samo 40 posto hrvatskih ispitanika reklo da se sportom bavi radi utjecaja na zdravlje — samo Rumunji i Bugari manje ističu taj razlog za bavljenje tjelesnom aktivnošću.
“Sjediš i gledaš vijesti, što je jako loša kombinacija”
Sigurno da je i manjak sportske infrastrukture jedan od razloga zašto se tako malo bavimo sportom, pogotovo ako pričamo o ruralnim sredinama; to se, međutim, samo nadovezuje na činjenicu da među Hrvatima naprosto ne postoji svijest o važnosti tjelesne aktivnosti. Kao što smo rekli, sport se u Hrvatskoj uglavnom promatra kroz prizmu vrhunskog sporta, dok se i kroz sami sustav sporta ne naglašavaju, primjerice, vrijednosti socijalizacije, odgovornosti i zabave, već je od malih nogu često primarno bitan rezultat i uspjeh.
U kontekstu ove epidemije pak, zanimljivi su i ti podaci o starijima koji se jako male bave sportom; imate, naprimjer, činjenicu da se u Švedskoj, Finskoj i Danskoj preko 60 posto starijih od 65 godina makar jednom tjedno rekreira, dok u Hrvatskoj to čini njih 10 posto.
“Možemo pretpostaviti da kao društvo idemo u jako lošem smjeru, i što se tiče tjelesnog, i što se tiče mentalnog zdravlja”, priča mi psihologinja Ana Čerenšek. “Sjediš i gledaš vijesti, što je jako loša kombinacija.”
Pričamo zapravo dijelom i o ljudima iz uvoda; ne znamo, naravno, koliko ih je, ali nepobitno je da ih ima. Radi se o onima koji su, jednim dijelom i zbog svakodnevnog komuniciranja Stožera s javnošću, paralizirani od straha, gutaju jedne te iste vijesti iliti nove brojke iz dana u dan, bez njihova osobitog razumijevanja niti devet mjeseci kasnije, dobrim dijelom i zato što nisu medijski pismeni. Naravno, Čerenšek ističe da je strah evolucijski gledano poželjna emocija, ali ovaj dugomjesečni samo je plodno tlo za nastanak psihičkih poremećaja. Također, ti su ljudi u svojevrsnoj hipnozi i bilo kakva promjena u ovim je uvjetima za njih još teža.
“To je katastrofiziranje i trebalo bi biti konstruktivniji i pažljiviji oko predviđanja budućnosti”, pričamo sada baš o opravdanosti komunikacije po onom kladioničarskom principu — više/manje mrtvih — a Čerenšek ističe i da je Stožer još na početku epidemije trebao angažirati i komunikologa i psihologa.
Sve u svemu, još je u svibnju istraživanje Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokazalo da je svaki peti ispitanik snažno osjetio depresiju, anksioznost i stres; doduše, ono je provedeno u Zagrebu i okolici, pa je na rezultate utjecao i potres, a upravo je u tijeku i drugi dio istraživanja kojemu i sami možete dati svoj doprinos. Također, ako u obzir uzmete da je i prije epidemije Svjetska zdravstvena organizacija predviđala da će depresija biti najraširenija bolest na svijetu do 2030., a onda i činjenicu da tijekom epidemije značajno opada zdravstvena usluga na području mentalnog zdravlja, nije teško izvući dodatne zaključke.
Naš način života
Međutim, sve je ovo — ili je barem takav dojam — u ovom trenu pretakanje iz šupljeg u prazno, za mnoge sasvim nebitna stvar.
“Umjesto da pričamo o zdravlju i potičemo kretanje kao najbolji vid prevencije i rasterećenja zdravstvenog sustava, mi smo odabrali pričati o uskraćivanju kretanja i o strahu”, kaže Čerenšek pa dodaje da je većina ljudi zapravo navikla ili oguglala na strah, što je poznata pojava u psihologiji, pa one apokaliptične poruke zapravo sve manje dopiru do njih “Generalno, kad si dovoljno dugo izložen jednoj te istoj vrsti informacija, ti se adaptiraš na to”, kaže.
Bilo kako bilo, sad smo tu gdje jesmo. Zapravo, to je valjda onaj naš način života za koji su neki pričali da ga trebamo očuvati — sad kad ima brdo sporta na televiziji, možemo ga do mile volje gledati. Činjenica da veći dio ljudi gaji takav pasivni stil života možda govori puno toga o nama samima, o našoj svijesti i mentalitetu, onome u kojem prosječni Hrvat očekuje da netko nešto uradi za njega, a često je taj ‘netko’ nešto u osnovi apstraktno, poput države.
Time dolazimo i do toga da, kao što ova kriza neće iznjedriti, recimo, reformu javnog sektora, neće ni ‘vrlu novu svijest’ o važnosti tjelesne aktivnosti. Sport će za većinu Hrvata i dalje biti ekskluzivan, i dalje će to biti modrići, kostelići i ini, nešto što se valjda odvija samo na televiziji iliti u nekom paralelnom svemiru. To je narativ koji je prevladavao u Hrvatskoj svih ovih godina, a u ovoj krizi on je samo ogoljen do apsurda.
Trebamo sjediti, slušati, upijati i ne postavljati puno pitanja. Trebamo prati ruke, održavati distancu i nositi masku. I da, možda je vrijeme da počnemo uzimati i taj vražji vitamin D.
