Dječak je rođen u Londonu. Dječak od malih nogu udara sve što mu se nađe na putu — teniska loptica, nogometna lopta, ova ili ona igračka. Dječak se od djetinjstva ističe nogometnim talentom — kao šestogodišnjak dominira kvartovskim haklom pet-na-pet koji igra protiv ekipe bitno starije braće — i ubrzo pronalazi mjesto u akademiji jednog od najvećih klubova svog rodnog grada. Dječak s 14 godina odlazi u drugi veliki klub rodnog grada, s 19 debitira za reprezentaciju svog djeda i bake s očeve strane, s 20 za reprezentaciju svoje majke.
Dječak se zove Declan Rice i sada je, s 24, postao najskuplji britanski transfer svih vremena, momak zbog kojeg su u multimilijunsku dražbu ušli Arsenal i Manchester City.
Čini se da smo takvu, ili sličnu takvoj, priču čuli već 100 puta. No, je li baš sve tako jednostavno? Nema sumnje da mnoge anegdote iz njegova djetinjstva predstavljaju svojevrsna opća mjesta u pričama uspješnih nogometaša o njihovim skromnim počecima. Kao ono kad je, dok je išao u školu, nagovorio učitelja da školske utakmice krenu sat ranije kako bi navečer stigao na trening u Chelseajevu akademiju. Ili kako je, na putu za taj isti trening, jeo maminu paštu i presvlačio se jer nije imao vremena to obaviti ranije. Od trnja do zvijezda, po tko zna koji put. I nema sumnje da njegova priča, kao i priča Judea Bellinghama ili Jadona Sancha, sadrže mnoštvo paralela — svojevrsne žanrovske postavke odrastanja mladih igrača u Engleskoj, ali i diljem svijeta. Ali koliko god one sličile jedna drugoj, svaki od njih ima vlastitu.
Rice će Arsenal koštati više od 100 milijuna eura zato što je, između ostalog, jedan od najboljih europskih veznjaka kad treba uzeti loptu i jedan od najboljih kad je treba prenijeti preko igrališta.
“Da je rođen u Italiji i da se zove Declano Ricci, koštao bi 25 milijuna, ha ha, LOL”
U redu, to je simplifikacija na razini redukcije, ali znate što želim reći: Rice je sjajan nogometaš, a sjajnim nogometašem postao je izvukavši najviše što je mogao iz svojih prirodnih talenata, neovisno o životnim okolnostima. Na to je utjecao njegov otac, koji ga je do najkasnijeg mogućeg trenutkadržao izvan žrvnja nemilosrdnog kompetitivnog nogometa; na to je utjecao njegov dvojni identitet i irsko nasljeđe; na to je utjecala i Chelseajeva odluka da ga otpiše kao 14-godišnjaka i pusti u West Ham. Kao i u svim drugim aspektima društvenog života, nogometni put nikada nije ravna crta.
U međuvremenu je Rice na dva načina, u dvama bitno različitim momentima u svojoj karijeri, postao svojevrsno zrcalo društvene zbilje u kojoj živi. Jedan se događa sad, kada je postao libling nacije, uzorni reprezentativac i dečko za kojeg se otimaju najjači klubovi Premier lige. Drugi se dogodio prije pet godina, kada je, kao tinejdžer, morao odlučiti hoće li igrati za zemlju svog oca ili svoje majke. Ni u jednom ni u drugom slučaju nema pretjeranog smisla da se na njegovim leđima prelamaju neuroze dvaju nogometnih nacija.
Pakleni šund
Rice vuče svoju irsku stranu od oca Séana, čiji su roditelji Margaret i Jack iz Douglasa, predgrađa irskog grada Corka. Dok je bio klinac navijao je za Irsku — za što su dokaz, naravno, prastari tvitovi koje su voajeri s društvenih mreža savjesno izvukli kako bi dolili ulja na vatru — i igrao za irske U-16, U-17, U-18, U-19 i U-21 selekcije. Tijekom 2018. je odigrao triput i za seniorsku reprezentaciju Republike Irske, u prijateljskim utakmicama protiv Turske, SAD-a i Francuske. U prve dvije je bio igrač utakmice, protiv budućih svjetskih prvaka Francuza više nego solidan.
Međutim, nakon što je Engleski nogometni savez pokazao interes, nastupila je dvojba. Irci su, doduše, pokazali zdravu dozu poštovanja i nisu ga uvrstili u kadar koji je trebao igrati utakmice Lige nacija, a Rice je u veljači 2019. javno obznanio da kao senior neće zastupati Irsku, već Englesku.
Ako niste upratili reakcije po društvenim mrežama, a ljubitelj ste šunda, guglajte “Sky Sports”, “Declan Rice”, “The Debate”) — cijela je ta epizoda bila indikativna za mnoge procese u suvremenom profesionalnom sportu. Dovoljno je reći da se tada 19-godišnji Rice našao na paljbi i nacionalista i liberala s obaju strana; recimo, bivši irski reprezentativac Kevin Kilbane izjavio je: “Radije bih da smo 150. reprezentacija svijeta i da se nikad više ne plasiramo nego da imamo nekoga tko je već igrao za nas, ali sada mora razmisliti želi li opet igrati”.
Kilbane je zanimljiv slučaj, ilustrativan u cijeloj priči; rođen je, kao i Rice, u Engleskoj, djed i baka s očeve strane su mu, kao i Riceu, Irci. Međutim, za razliku od Ricea, osjećao se Ircem od glave do pete. Poanta priče je da nacionalni identiteti nisu binarni; da jedna osoba može osjećati jednaku pripadnost dvjema nacijama, dvjema kulturama. Nije potrebno biti povjesničar ili čitati knjige Erica Hobsbawma da se dođe do tog zaključka (iako bih svakako savjetovao čitati Hobsbawma). Uostalom, Riceu je majka Engleskinja i on sam rođen je u Londonu, u kojem je proveo cijeli život i nogometnu karijeru. Dovraga, jedan od razloga zbog kojih je navodno odabrao Arsenal ispred Cityja je taj zato što nije htio seliti iz metropole.
Kako je ono pjevao Morrissey: “Irish blood, English heart, This I’m made of / There is no one on Earth I’m afraid of / And I will die with both of my hands untied.”
Buka prepucavanja
Drugi moment događa se sad, četiri godine nakon što su ‘eksperti’ po engleskim javnim televizijama i privatnim medijima analizirali i validirali osjećaje pripadnosti očevoj i majčinoj kulturi jednog klinca. Sada, u 2023., Riceova ‘irska prošlost’ više se ni ne spominje. Nakon što se odlučio za imperijalni centar naspram periferije, sve mu je oprošteno, ali je i dalje na neki način obilježen bukom iz okoline.
Ruku na srce, dobar dio te buke dolazi iz bespuća društvenih mreža, gdje se kvaliteta mjeri korporativnim leksikonom: engagement, takes, reach. Ali teško je ignorirati sulude izjave poput one da je Rice bolji od Sergija Busquetsa u naponu snage kad ih Twitterom širi ESPN-ov službeni profil. Riječ je, naravno, o ekstremnom primjeru, ali istovremeno o primjeru koji je indikativan za širu tendenciju precjenjivanja gotovo svakog iznadprosječno talentiranog mladog engleskog igrača. Uostalom, vjerojatno ste negdje vidjeli objavu koja kaže: “Da je Declan Rice rođen u Italiji i da se zove Declano Ricci, koštao bi 25 milijuna, ha ha, LOL”.
I na kraju, kada podvučemo crtu, jasno je koliko na najbolje svjetske igrače — pogotovo na one iz Premier lige — utječu stvari koje u suštini nemaju nikakve veze s onim što oni najviše vole raditi, igranjem nogometa. (Primjetili ste da se nismo niti dotaknuli Riceova nogometnog profila ili pitanja zašto dvije prošle sezone najbolje momčadi u Premier ligi skaču jedna po drugoj kako bi osigurali njegove usluge.)
Declanov otac odlučio je zaštiti svog sina od kompetitivnosti klasičnog nogometnog puta koji su prolazili njegovi vršnjaci nakon što je svjedočio brojnim drugim očevima koji su kroz stisnute šake, psovke i dernjavu odali činjenicu da suviše ozbiljno shvaćaju nogomet mlađih uzrasta. Dopustio mu je da što dulje igra po parkovima i uživa u onome što najviše voli. Međutim, svijet vas kad-tad sustigne; nije ga uspio zaštititi od medijske hajke tijekom sasvim prirodne dvojbe njegova sina oko odabira reprezentacije za koju će igrati, a neće ga moći ni zaštititi od buke prepucavanja po društvenim mrežama o tome ima li bolji dugi pas od Thomasa Parteyja i koliko bi vrijedio da ne igra u Premier ligi.
I to će, jednako kao i činjenica da je kao klinac morao jest užinu po londonskim autobusima, utjecati na njegov razvoj. Šteta, jer on je samo dječak koji želi šutati sve što mu dođe pod noge.
