Na zidu obiteljske kuće u Zaprešiću, iz koje će se nekoliko godina kasnije preseliti na Bukovac u Zagrebu, postojala je ta jedna plava crta na visini od dva metra. Maleni Domagoj stajao je na udaljenosti od otprilike tri metra od zida i zadatak je bio crtu 20 puta pogoditi iz zraka. Prvo desnom, pa lijevom nogom. Unutarnjim dijelom stopala. “Bilo je dana kad bih uspio za pola sata-sat”, priča. “Ali sad to moraš punom napravit. Pa zapneš na tome.”

Bio je to zasigurno jedan od razloga za to što je slovio za tehnički besprijekornog igrača. Kosić je s 10 godina — rođen je u studenom 1975. — prošao selekciju u Dinamu i ubrzo je počeo kotirati kao jedan od najvećih talenata općenito u Hrvatskoj. Osobno ga nikad nisam gledao ili ga se barem ne sjećam dobro, ali spomen njegova imena u meni uvijek izazove svojevrsno strahopoštovanje; radilo se o broju 10 koji se najbolje snalazio u ulozi playmakera — danas bi bio osmica ili šestica — a mnogi su ga vidjeli i kao nasljednika Marka Mlinarića i Zvonimira Bobana.

“Kad sebe vidim, mogu reći da sam jedan od rijetkih koji su ostvarili svoj san. Zaigrao sam za Dinamo”

Za prvu momčad debitirao je 1993., kad mu je bilo 17 godina. Živo se sjeća utakmice sa Šibenikom na Maksimiru u kojoj mu je priliku dao Ćiro Blažević i koja je na neki način odmah bila i sudar s realnošću. Sve dotad stvari su za izrazito talentiranog mladića bile ružičaste: “U biti, ti se sa svojim postupcima dovodiš do tih nekih puteva”, kaže. “Ti kao čovjek ili kao igrač biraš oćeš bit strpljiv ili nećeš, oćeš radit na sebi ili nećeš… I onda ti ti tvoji postupci otvaraju te neke puteve. E sad, jebiga, ti možeš bit uporan i to i opet možeš pogriješit. Ali to radiš iz nekog neznanja. Nisi ti tad superpametan ili ne znam kaj.”

Kosić je danas trener prve ekipe u NK Ravnicama (bivši Tekstilac), u klubu u kojem još obavlja i funkciju voditelja škole. To ujedno znači da radimo u istom klubu i mogu razumjeti to što bi netko ovaj tekst mogao krivo shvatiti. S druge strane, ne mogu reći da me to nešto previše brine jer ovo je intervju koji bismo na Telesportu kad-tad napravili.

“Nitko ti nije otežavao stvari, nego su ti olakšavali”

“Ta prva tekma, ti si tu u biti u nekom grču”, počinje pričati o tom debiju protiv Šibenika. “I baš u toj utakmici bila je jedna situacija s lijeve strane, neću nikad zaboravit.” Kosić je već bio prošao igrača i imao je situaciju za centaršut; Goran Vlaović već je utrčavao na prvu stativu, ali Domagoj je tada napravio lažnjak, samo da bi zatim napravio još jedan. “Znači, u biti, taj me potez digo, tu sam se oslobodio. Tu sam pokazao nešto. I onda je došla svlačionica, poluvrijeme, gdje mi Ćiro jebe majku — zašto cvikaš, on ulazi na prvu stativu…”, priča imitirajući Ćiru. “Znači, on je tu u pravu milijun posto. Samo ti ko klinac trebaš nešto da pokažeš da si ti taj, ali tu se vidi da nisi spreman za igranje nogometa na rezultat. On je mene tu tak izvrijeđao da sam ja u drugo poluvrijeme ušao onak, kaj ti radiš tu…”

S Kosićem sjedim u jednoj slastičarnici preko puta osnovne škole na Kajzerici. Nismo prvi put ovdje na kavi — zapravo pijemo čaj i Cedevitu — a nije ni prvi put da naše druženje traje više od sat vremena.

“Pa gle, ti si, znači…”, traži se prvo kad ga pitam kad mu je postalo jasno da je kotirao kao jedan od najperspektivnijih igrača u Hrvatskoj, pa i je li mu to možda bio uteg. “Kad si bliže prvoj momčadi, ti si već svjestan. Mislim, nisi realan, ali si svjestan da možeš jer teren to pokazuje. Ja sam zabijao na utakmicama kadeta i juniora po šest-sedam golova. Normalno, ima situacija kad ti je teško, ali nema ih puno… I onda si kažeš da je to bio loš dan ili nešto. E sad, tu u biti odlaziš u krivo, jer nisi svjestan šta je to, zašto si dobar. Jel to rad, jel to samo talent, jel okolina oko tebe objektivna… U tom trenutku svi te tapšaju po ramenu i svi ti govore da si super. I jebiga, onda kad si super, kaj u biti trebaš popravljat. I tu onak odeš u krivo jer, jednostavno, nitko ti nije otežavao stvari, nego su ti olakšavali.”

Molim ga da mi da konkretni primjer: “Ja sam zabio 10 golova u dva-tri tjedna u prvenstvu i mi sad imamo neke trkačke treninge. I sad mi trčimo i sad je to teško: joj, treneru, kao, teško je ovo i to”, pravi grimasu dok priča, pa kaže da su mu znali reći da ne mora odraditi zadano do kraja. “Onda, kao, dajte gledajte Domagoja. Neki, kao, dobar, pozitivan primjer drugima koji u biti nije pozitivan. Ali ti ko dijete to ne znaš, tebi je drago. Godi ti pažnja i sve, ali dal’ je ona kak treba, dal’ je usmjerena, pedagoška, trenerska?”, gleda me u oči i radi kratku pauzu. “I onda ne znam, tipa, završi utakmica, nekaj nije bilo dobro i ti sad kriviš druge. Ne kriviš sebe, ne preuzimaš odgovornost, a nitko ti ne kaže: ovo i ovo si loše napravio, to ne valja. I onda kad dođe taj seniorski nogomet, nitko te više ništa ne pita. Ti si jedan od.”

“Greška koja se ponavlja u Dinamu”

Sjedimo na zatvorenoj terasi i oko nas ima tek nekoliko ljudi koji nas mogu čuti, pa Kosić zapravo cijelo vrijeme pazi da ne priča glasno. U njegovom glasu, međutim, danas više nema gorčine; iako ima eksplozivnu narav koja mu je u tim igračkim danima znala odmagati, na stvari danas gleda trezveno, više iz trenerske perspektive.

“Gle, to su stvari gdje ti trebaš pred igrača stavljat sve teže i teže izazove i trebaš ga usmjeravat. Trenirat sve negativno što radi na način ili da mu se objasni ili da ga se u krajnjoj liniji kazni. Jer ti kroz taj postupak, ti ga u biti ili lomiš ili on prolazi”, gestikulira desnom rukom kako se netko povija ili zapravo lomi.

Njegov slučaj zapravo neodoljivo podsjeća na onaj Alena Halilovića, a ujedno daje odgovor i na neke druge priče iz toliko opjevane Dinamove omladinske škole. Nije kriva nikakva “protonska pumpa”, kako je svojedobno tvrdio Romeo Jozak, već je problem upravo u tome što se onim najnadarenijim klincima redovito previđaju neke stvari.

“Događalo se i većim talentima poslije mene i to je greška koja se ponavlja u Dinamu”, kaže Kosić, koji je neko vrijeme bio pomoćni trener u Dinamovoj sad već ugašenoj drugoj momčadi. “Ti tamo dok si dijete, njima je bitno da su ti rezultati dobri. I u biti se ne radi na tom karakteru, nego se jednostavno tim dečkima koji su talentiraniji malo previše podilazi. E onda kad dođu u seniore, onda se sve njihove vrline brišu i traže se samo mane koje bi se ispravljale… Ali onda je često prekasno”, priča, pa kasnije dodaje da Dinamo ima takav bazen talenata da će neki naprosto isplivati unatoč svemu.

Kosić je sezonu 1993./1994. proveo na posudbi u Pazinki, koja je tada bila prvoligaš, sve u želji da dobije što veću minutažu.

“Tu se u biti pokazalo da ja tražim neke prečace”, kaže pa ga opet molim da bude konkretniji. “Pa gle, trebaš ić u školu, a ja tamo zašpreham ovog ravnatelja da ne moram dolazit. Znači, ti u biti tražiš ljude koji će tebi i dalje povlađivat, a oni koji ti žele dobro, s njima se ne boriš i od njih bježiš. I dalje ti tvoj talent dozvoljava da sve to možeš radit, jer tamo si isto dobar, tamo igraš top, tamo te svi veličaju, šta ti godi i diže ti ego. Ali u biti te ne radi čovjekom.”

U Pazinki je igrao s igračima poput Igora Pamića i Bakira Beširevića, ali bilo je igrača i s kojima nije htio igrati; slobodno se sjetite onog jednog suigrača na kojeg u pojedinim situacijama naprosto niste htjeli odigravati i vidjet ćete ono što je Kosić često radio na utakmicama. “I onda sad izgubiš par lopti i onda se ti ljutiš na njega jer ti on na to ukazuje”, misli na tadašnjeg trenera Nikicu Cukrova. “Ali ja to sebi uopće nisam htio gledat ni priznavat, nego sam se hvatao samo za te neke dobre stvari.”

“Teško je to priznat”

Listajući ondašnja izdanja Večernjeg lista, vidim da je Kosić u početku kod Cice Kranjčara, sad u sezoni 1994./1995., dobivao minutažu — čak bi bio i u prvoj postavi — ali istina je takva da nije imao neki veliki kontinuitet u tom smislu. “Ja sam došao kod Zajeca, on je tada bio direktor, ja sam mu rekao dajte mi pet utakmica, ja ću bit igrač utakmice na jednoj. I ako ne bude tako, više nikad neću ništa tražit, idem iz kluba i ne moram više igrat. Znači, ja sam bio toliko ljut jer ne mogu pokazat to šta mogu, a s druge strane, bio sam glup i nestrpljiv. Ti u tom trenutku razmišljaš da moraš igrat, a to nije realno. I moj karakter nije mi dozvolio da šutim, radim i da zapnem.”

Pitam ga — je li onda zbog toga i slabije radio na treninzima?

“Pa nisam, ali tu sam griješio jer sam onda pretjerivao u nekim stvarima”, kaže. “Tipa, ja sam išao da ću sad sve polomit, da ću sad sve duele dobivat, pa sam radio dodatno, i to krive stvari jer nisam znao… Išao sam u teretanu pa sam se opterećivao…pa ti dođu povrede.”

Početkom 1995. u klub se vratio Mlinarić, a godinu dana kasnije stigao je i Edin Mujčin. Iako mu dolazak prvospomenutog, koji mu je bio i uzor, nije zasmetao — dapače, više puta tijekom razgovora spominje da te takvi igrači spuštaju na zemlju, jer ti pružaju stvarnu sliku o tome kakav si, a i “gledaš kako rješavaju probleme” — s Mujčinovim je dolaskom postalo jasno da Dinamo polako gubi strpljenje s Kosićem. U lipnju 1996. klupu je umjesto Cice preuzeo i Otto Barić koji, kako piše Večernji, nije bio zadovoljan “angažmanom pojedinaca, posebice Kosića”. Domagoj mi onda prepričava jednu scenu s treninga na kojem su radili jedan-na-jedan, kad je zapravo impresionirao Barića. “I ja sam to napravio i meni je to dovoljno”, kaže. “Ja sam za taj tjedan, kao, ne moram ja više trenirat. Ti misliš da je to dovoljno, a on to traži svaki dan.”

Nekoliko mjeseci kasnije Kosić je napustio Dinamo i početkom 1997. potpisao za Maccabi iz Tel Aviva, gdje ga je inače trenirao Avram Grant. “Znači, u Izrael idem zbog love”, kaže. “U tom trenutku, kad ti vidiš da, kao, nisi uspio, kad vidiš da ne možeš igrat u Dinamu koji ti je sve… Razočarao si roditelje, ljude koji su vjerovali u tebe, i onda odeš na tu materijalnu stranu”, priča pa radi kratku pauzu. “To mi je u biti bilo, tak sam se te neke ljutnje rješavao. Kao, platit ćete vi to sve. To ti je onak nekak… Najveća istina. Teško je to priznat.”

Prvoligaški nogomet prestao je igrati s 30 godina, a iako je zaradio dovoljno da si priušti stan i auto, svugdje su mu ostajali dužni; potkraj karijere imao je i jednu jako neugodnu epizodu u Azerbajdžanu. Danas kao trener nastoji ne raditi pogreške kakve je radio kao igrač; strpljiv je i čeka svoju priliku.

“Ne želim se gurat i galamit”, kaže mi sad već pri kraju razgovora. Doduše, netko bi mogao reći da ovaj tekst to opovrgava, ali taj netko vjerojatno ne shvaća o čemu se ovdje radi. Na kraju krajeva, taj netko vjerojatno je samo još jedan od onih koji Domagoja Kosića promatraju isključivo kroz prizmu neuspjeha. “Meni svi uvijek kao, ono, jesi uspio ili nisi uspio”, kaže u jednom trenu. “Ja kažem — po čemu se to gleda? Kad sebe vidim, mogu reći da jesam jer sam jedan od rijetkih koji su ostvarili svoj san. Zaigrao sam za Dinamo.”