Donnarumma je Milan napustio prije dvije godine i u Pariz je otišao kao slobodan igrač, nekoliko dana nakon što je s Italijom osvojio Europsko prvenstvo. U Rimu je dočekan kao heroj — najbolji igrač turnira i budućnost Italije, samo da bi nekoliko dana kasnije u Milanu bio proglašen izdajnikom. Ni prvi ni zadnji put. Donnarumma je samo još jedan u nizu nogometaša koji su na svojoj koži osjetili bijes navijača – pravedni, istinski bijes fokusiran na one koji, iz ovoga ili onoga razloga, nisu ispunili ono što se od njih očekivalo.

Od Donnarumme se, naravno, očekivalo da nikad ne napusti Milan. Ili da ga napusti samo onda kad klub to bude želio. Da odustane od snova i nadanja, od financijske sigurnosti, da odbije Barcelonu, PSG, bilo koga. Drugim riječima, da izgubi autonomiju, pravo na odlučivanje o vlastitom životnom putu, mjestu na kojem će živjeti i klub za koji će igrati.

Zašto je Donnarumma odgovoran za to što Milan nije na njemu zaradio? I bi li prestao biti izdajnikom u slučaju da je PSG Milanu uplatio 60 milijuna eura? Ili 80, 100?

Kad je Mino Raiola još prije šest godina natuknuo da Donnarumma, tada tinejdžer, neće produljiti ugovor s Milanom, prvi put su poletjele lažne novčanice. Leonardo Bonucci tješio je tada svog klupskog suigrača, uplakanog klinca koji je morao drugima polagati račune. Gigi je u tom slučaju ostao na San Siru, ali tribine mu nisu zaboravile. Četiri godine kasnije, tijekom utakmice Eura na Olimpicu, kad se već znalo da odlazi u PSG, zviždalo mu se unatoč tome što je 874 minute nije primio gol kao reprezentativni vratar. Sinoć, tri godine nakon toga i šest nakon što je cijela priča počela, dobio je novu porciju novčanica, ali i otvoreno pismo od talijanskih navijača.

Donnarummin krimen, kažu Milanovi ultrasi koji su se, eto, barem potrudili na jednom mjestu kompilirati sve što mu zamjeraju, nije samo to što je napustio klub. Uostalom, kao što pišu, navijačima je jasno da je “danas teško odoljeti nekim pozivima”. Ne, pravi Donnarummin grijeh je način na koji je otišao. Bez odštete, unatoč tome što je mogao — morao, smatraju navijači! — potpisati novi ugovor i svom klubu priuštiti poštenu odštetu: “Da je dopustio Milanu da zaradi na njegovoj prodaji pokazao bi, na neobičan način, ljubav prema klubu i zahvalio se onima koji su mu omogućili da ostvari dječačke snove. Ali priča je otišla u drugom smjeru, namagarčeni smo i Milan je bio primoran odustati od investicije na kojoj je radio.”

Nogomet je sekundaran

Na prvi pogled, cijela priča djeluje banalno, skoro pa i nezanimljivo. Koliko smo sličnih već čuli, prilikom transfera iz redova jednog ljutog rivala u drugi? Figo, Sol Campbell, Niko Kranjčar. Akteri su drugi, ali suština je ista. Međutim, čini se da je jezik koji koristimo bitan, a u ovom slučaju odaje nekoliko zanimljivih stvari.

Milan je izgubio svoju investiciju. To su riječi koje stoje iza bacanja lažnih novčanica, iza zvižduka, stisnutih šaka, uvreda, Donnarumminih tinejdžerskih suza i Mbappéova osmijeha. Pustimo li na stranu dubioznu konstataciju da je isključivo Milan bio zaslužan za to što se Donnarumma razvio u jednog od najboljih golmana na svijetu, logika koja stoji iza ovog, ali i svih drugih sličnih slučajeva, počiva na najboljim i najgorim emocijama koje nogomet izaziva.

Navijači žive za klub, oni osjećaju njegove poraze i pobjede kao svoje vlastite. Obožavaju igrače koji na isti način doživljavaju klub, a razapinju one koji se drznu dovesti u pitanje tu slijepu odanost. Sve ili ništa. Skandiranje imena ili svinjske glave na terenu. Pripadanje klubu, barem što se tiče najodanijih navijačkih krugova (i zaista je riječ o odanosti, ne sumnjajte u to), znači sa sobom donosi privilegije, ali i uvjete. Jedan od njih je odustajanje od vlastite agende i autonomije izbora.

Zašto je Donnarumma odgovoran za to što Milan nije na njemu zaradio? I, ako zaista jest odgovoran, koja bi cifra bila prihvatljiva? Bi li prestao biti izdajnikom u slučaju da je PSG Milanu uplatio 60 milijuna eura? Ili 80, 100? Zašto dječak, koji je kao 14-godišnjak došao u Milanovu juniorsku momčad, svoj uspon i talent koji je pretvorio u status duguje klubu?

Primjetit ćete da ništa od ovoga o čemu pričamo nema puno veze s nogometom. U sferama smo vrijednosti, čak i morala. Donnarummi se sudi, iako nije prekršio niti jednu od svojih obaveza kao Milanov igrač. Prekršio je prešutni dogovor između igrača i navijača, dogovor koji se ne zasniva na pravnim odnosima, ugovorima, pravima i odgovornosti. Riječ je o inicijaciji, dogovoru zasnovanom na emocijama, na osjećaju pripadnosti, ponosu u svojoj zajednici, ali i o kriku i bijesu u slučaju kršenja istog.

Mbappé se smijao lažnim novčanicama, ali i on je protagonist u istom žanru, samo što mu prijeti bijes PSG-ovih navijača ako zaista ostvari, što je već namjeravao, transfer u Real Madrid. Leu Messiju se spočitavalo što za Barcelonu nije htio igrati besplatno, kad je već tako voli, Cesc Fàbregas je izgubio sve simpatije sjevernog dijela Londona kada je potpisao u Chelsea. Uništavaju se dresovi, pišu se otvorena pisma, prijeti se pozivanjem na sud nogometne čednosti. Tražiš novog poslodavca nakon isteka ugovora, ali za koga si prije igrao? Ako je riječ o rivalu, kriv si. Ako nije riječ o rivalu, ali klub na tebi nije zaradio, kriv si. Ako odlaziš, a neki ne bi to htjeli, kriv si.

Naravno, na neki način priča je pomalo i smiješna. Donnarumma više nije tinejdžer i gotovo sigurno neće plakati u svlačionici nakon cijele predstave — igrači znaju po kakvim pravilima funkcionira navijačka kultura. Možemo je otpisati kao dio nogometnog folklora, prihvatiti kao zabavnu distrakciju u slučaju dosadne utakmice. I ne bismo bili u krivu. Možemo ući dublje i zapitati se nije li samo riječ o logičnoj posljedici paradoksa u srcu igre koju svi tako volimo — nekompatibilnosti kolektivne, življene kulture s tržištem koje čini njen ekonomski temelj. Dok je šira slika takva, a ne čini se da će se mijenjati tako skoro, na životu će ostati i ovaj specifičan nogometni žanr pripovijedanja. Uvijek će biti izdajica i plaćenika, samo što će se definicije mijenjati ovisno o tome kako nam više paše.

Milanovi navijači zasuli su Donnarummu s 10 milijuna lažnih novčanica u 10. minuti, simbolizirajući 10 milijuna koje je, citiram, “uzeo da bi otišao u Pariz.” Zamislite, vrhunski sportaš koji je plaćen za ono što isporučuje na terenu.

Milan je utakmicu dobio s 2-1, ali nogomet je u cijeloj priči bio sekundaran.