Igrala se 48. minuta sinoćnje utakmice između Walesa i Hrvatske kad je domaći golman Danny Ward ispalio dugu loptu prema hrvatskoj polovici terena. Na sablazan određenih domaćih komentatora, koji su nakon utakmice isticali ‘rijetkost’ (?) situacija u kojima se gol postigne nakon vratarove duge lopte, Wardov je pas pronašao svoju metu. Kieffer Moore, velški toranj u vrhu napada, spustio se tek nešto niže kako bi preusmjerio Wardovu loptu, ali nije računao da će to svojom nespretnom reakcijom učiniti Marcelo Brozović, s kojim je završio u duelu, te je dostaviti do Davida Brooksa.
Takva jedna pogreška bila je dovoljna da javnost otvori paljbu po hrvatskom reprezentativcu. Momčad je, jasno, opet igrala loše i u takvim okolnostima pod povećalo dolaze oni od kojih se u kontinuitetu najviše i očekuje. Broz je senator i čovjek bez kojeg igra hrvatske reprezentacije redovno pati; igrač koji će, kad je u natjecateljskom ritmu, redovito ostaviti dojam da Hrvatska igra s čovjekom viška u sredini. Ali, ovah put je taj kontekst drugačiji.
Poslovično prvoloptaške kritike s društvenih mreža locirale su glavni problem Brozovićeve igre, a on ne leži u loše iskontroliranoj lopti na sredini terena kojom je direktno, kako kaže onaj legendarni termin, “predasistirao” Velšanima za njihov prvi gol. Ne, sve ovo posljedica je činjenice da je, eto, Broz okruženje Serie A i finalista Lige prvaka zamijenio, što ono kaže Džoni Štulić, “skupim parama za dosadne sate” u Saudijskoj Arabiji. I ta tri mjeseca koliko je dolje su od nezamjenjivog Broza napravili nevidljivog i indisponiranog Broza koji svejedno dobiva personalizirane navijačke koreografije i, još važnije, desetke milijuna eura po ugovoru.
Činjenica je da tako nominalno i funkcionira impulzivni navijački stav, koji u naletu emocija, pozitivnih ili negativnih, obično traži način kako reducirati priču na jednostavne stavke da se ne bi previše energije trošilo na raščlambu niza faktora.
Brozović definitivno nije igrač koji gubi dvije trećine duela. Nije igrač za kojeg smo navikli da lako gubi loptu i da ga se lako prolazi
Broz je jučer, prema Sofascoreu, imao najviše dodira s loptom od svih hrvatskih reprezentativaca (130), imao je i najviše dodavanja na utakmici (106), od čega je jedno bilo i ključno, s postotkom uspješnosti od 94 posto, a uputio je 6/7 točnih dugih lopti, također više od svih među Vatrenima zajedno s Joškom Gvardiolom (on je imao 6/10). Usto je imao i dva uspješna starta, dobio pet svojih duela na tlu te dvaput presjekao suparničko dodavanje. S druge strane, izgubio je 10 duela (sedam na tlu i svih tri u zraku), što znači da je dobio tek svaki treći, 13 je puta izgubio loptu i dvaput je predriblan.
Statistika, dakle, nije njegov saveznik, ali nije mu baš ni neprijatelj — pogotovo ako ga usporedimo, recimo, s Mateom Kovačićem, koji je predriblan triput, 16 je puta izgubio loptu, izgubio 6/10 svojih duela i nijednom nije pogodio dugo dodavanje (0/4).
Priručna teza
Ali prosječni ljubitelj nogometa ne analizira statistiku niti u njoj traži potvrdu za svoja mišljenja; za njega dojam sve. A dojam je u Brozovićevu slučaju sinoć bio vrlo slab, što je dodatno pojačano time što se našao u situaciji u kojoj je njegova pogreška dovela do suparničkog gola.
Ako išta, brojke taj dojam samo učvršćuju, barem ove ključne — jer dok je u nekim kategorijama na svojoj za reprezentaciju uobičajenoj razini ili čak blago iznad nje, Brozović definitivno nije igrač koji gubi dvije trećine duela, niti bi to u svojoj ulozi mogao biti. Nije igrač za kojeg smo navikli da lako gubi loptu i da ga se lako prolazi, da griješi u presudnim situacijama.
Koliko je na takav nastup utjecala ozljeda za koju smo saznali tek kasnije — i je li ona kod Brozovića uzrokovala nervozu koja je još dodatno pridonijela lošem dojmu — o tome zasad možemo samo nagađati, kao i o tome je li uistinu natjecateljski ‘opuštenije’ okruženje u Arabiji otupjelo i smekšalo glavnu radilicu Vatrenih. No, ovo drugo je, sasvim očekivano, spremno zapakirano u instant-tezu kojom se pratitelji reprezentacije vole nabacivati na društvenim mrežama.
Očekivano zato jer Brozu je tek 30 godina i ovog je ljeta, barem po onome što se pisalo, imao ponude iz najjačih europskih liga, ali se odlučio za više novca i lagodniji život s Al-Nassrom. Naravno, takva je teza — da je manjak konkurentnosti u sportswashing PR projektu zvanom saudijska liga faktor koji izravno utječe na Brozovića i njegovu razinu igre — samo priručna i nedorečena, pogotovo zato jer Brozović je još donedavno individualno bio u europskom vrhu na svojoj poziciji.
Da, njegova odluka da ide za lukrativnim ugovorom nauštrb kvalitete natjecanja izazvala je, u najmanju ruku skepsu — kao i kod svih koji su ovog ljeta prošli isti put. No, preuranjeno je zaključivati da razlog njegove dvije lošije predstave leži u ‘aklimatizaciji’ na niži standard klupskog nogometa. Imao je Broz i u Interu svojih lošijih razdoblja koja su znala i potrajati, ali je bio i ostao lokomotiva koja povlači ostatak reprezentacije i za koju nije bilo — a ni još uvijek nema — prave alternative.
Uostalom, ne mislite valjda da je to što Brozović nije bio na svojoj očekivanoj razini glavni razlog dvaju uzastopnih poraza?
