Okrugla lopta udarala je o istrošeni travnjak stadiona Rote Erde i odbijala se u ruke Bernharda Kempe, junaka njemačke reprezentacije koji se i u tom finalu pošteno naradio. Iako je njegova momčad uraganski krenula protiv Švicaraca i povela 9-3, žilavi suparnici su se malo-pomalo vraćali, a on ih je morao lomiti jureći s jednog kraja ogromnog terena na drugi, trčeći u kontre, razigravajući svoje kolege i braneći vlastitih 13 metara što je bolje mogao. Usprkos svemu, Kempa je punio mreže suparničkog vratara i vodio svoju ekipu prema drugom uzastopnom naslovu svjetskih prvaka; do trenutka kad je jugoslavenski sudac Klement Heger označio posljednji zvižduk nakon 60 minuta igre, Nijemci su u konačnici utrpali čak 25 golova Švicarcima i okrunili se svjetskom titulom pred 50.000 duša u Dortmundu.
Misija je ostvarena; osvojeno je prvenstvo na domaćem terenu s Kempom kao najboljim strijelcem finala. Bilo je vrijeme za slavlje, za planiranje novih pobjeda i optimističan pogled u budućnost. Jer rukomet je bio velik.
Ukoliko svakog siječnja proklinjete onoga koji je stvorio taj sport i trgate svoje tikete jer Dika Mem nije dao više od šest golova Poljacima dok RTL-ovi analitičari veselo nabrajaju anegdote iz Portugala 2003. i prosipaju žuč zbog upitnih zamisli izbornika Cvebe, vjerojatno biste se trebali odvažiti u potragu za grobom Karla Schelenza, njemačkog profesora tjelesnog kojega mnogi nazivaju ocem modernog rukometa. On ga nije možda stvorio, ali ga je 1917. formalizirao izdavši prva službena pravila.
Međutim, njegova se knjižica nije bavila onom verzijom te igre koju danas svi poznajemo, nego njegovom pretečom koju su mnogi već zaboravili.
Veliki rukomet naspram malog izgleda kao tromi dinosaur naspram agilne ptičice; kao sporija, šlampavija i prilično nepraktična verzija sporta kakav poznajemo
Za tu neobičnu igru zvanu veliki rukomet ili, na njemačkom, Feldhandball, koja je igrana nogometnom terenu s 11 igrača u svakoj momčadi pa zatim netragom nestala, mnogi su i čuli. Ne radi se o toliko opskurnoj temi o kojoj ne možete pronaći ni slova, ali mnoga pitanja o njoj ostaju neodgovorena. Oni mlađi od 80 godina vjerojatno ne znaju same detalje o tom sportu; naravno, većini populacije ta je tema zanimljiva poput rasprave o ukupnoj populaciji aksolotla u Meksiku, ali meni, koji sam kao klinac slušao djedove avanture o osvajanju nekakvih rukometnih kupova na nogometnim igralištima, ona nešto i znači.
Osjećate li se avanturistički, pa želite pronaći odgovore na sva pitanja o Feldhandballu koja niste imali kome postaviti, domaća vas literatura neće previše usrećiti. Većina povijesnih pregleda toj igri posvećuje nekoliko stranica ili redova i to iz vrlo jasnog razloga: veliki rukomet se na prostorima današnje Hrvatske igrao relativno kratko, otprilike 30-ak godina. Uzmete li u obzir da je prva rukometna utakmica ovdje odigrana 1930. u varaždinskoj gimnaziji, a posljednje jugoslavensko prvenstvo održano 1958. i još u formulu dodate Drugi svjetski rat koji se smjestio otprilike u sredinu te vremenske linije, shvaćate da je veliki rukomet na ovim prostorima u ozbiljnijem obliku egzistirao tek tri desetljeća.
11 igrača, WM sustav i zaleđe
Iako se veliki rukomet u Jugoslaviji propisno razmahao nakon Drugog svjetskog rata i trajao još 10-ak godina, dotad se već poprilično profilirao u Europi, odnosno u Njemačkoj, gdje je najviše i prosperirao nakon Schelenzove formalizacije.
Taj je rukomet po mnogočemu bio usporediv s nogometom. Momčadi su trčale po travnatom terenu nogometnih dimenzija, a svaka se sastojala od 11 igrača — 10 u polju plus golman. Poluvrijeme je trajalo 30 minuta, glavni sudac imao je i pomoćnike, a isključenja su iznosila pet ili 10 minuta. Treneri su tijekom utakmica imali pravo na jednu izmjenu, ali i na rezervnog vratara koji se, kao i u suvremenom, dvoranskom rukometu, mogao mijenjati s glavnim kad god bi za tim postojala potreba.
Golovi su također bili nogometnih dimenzija, a lopta, koja se morala voditi svaka tri koraka, istovjetna današnjoj. Vratar se mogao kretati unutar 11 metara svojeg prostora koji je bio iskazan polukrugom, dva metra dalje stajala je crta kaznenog udarca, a na 17 ona za slobodno bacanje. Također, postojalo je pravilo zaleđa — vjerojatno najkontroverznije jer je nekoliko puta promijenjeno, a onda 1950. i ukinuto, navodno zbog povećanja atraktivnosti igre. Korekcije pravila, kojih je u tom razdoblju bilo mnogo, bile su popraćene i logičnim promjenama u taktici, pogotovo u postavljanju obrambenih igrača i realizaciji bloka.
Formacije su, recimo, također nerijetko replicirale one nogometne koje su — zbog broja igrača, dimenzija igrališta, ali i same dinamike igre — često bile primjenjive na Feldhandball. Tako ondje nije bilo strano vidjeti čuveni WM, koji je u rasporedu 3-2-2-3 1930-ih godina popularizirao slavni Arsenalov menadžer Herbert Chapman. Rukometne postave često bi se sastojale od varijacija sustava WM, a ono što se kasnije prelilo i na dvoranski rukomet je postavljanje šestorice igrača u čvrsti blok pred golmanskim prostorom. Danas je to formacija 6-0, a u velikom bi rukometu ostavila još četvoricu igrača raspoređenih do sredine igrališta, koji bi po potrebi dodatno pomagali u obrani ili čekali priliku za kontru.
Nova igra brzo je stekla nezanemarivu popularnost u zemljama Srednje Europe, toliko da je 1936. u Berlinu uvrštena i u program ljetnih Olimpijskih igara.
Ondje je nastupilo šest reprezentacija, mahom vezanih uz njemačko govorno područje ili iz zemalja u njegovoj blizini. Osim domaćina, u Berlinu su zaigrale Austrija, Švicarska, Mađarska, Rumunjska i, vjerovali ili ne, Sjedinjene Američke Države. Gotovo sve reprezentacije imale su izraženi njemački štih; primjerice, Rumunji su svoju momčad slagali oko kluba iz Hermannstadta (današnji Sibiu), gdje je većina stanovništva do Drugog svjetskog rata bila njemačkog podrijetla, a SAD je svoju ekipu složio oko rukometaša koji su nastupali za njujorška sportska društva njemačkih imigranata u Americi.
Zato nije čudno da su naposljetku slavili Nijemci — oni Hitlerovi — koji su očekivano pomeli konkurenciju i osvojili zlatnu medalju. U finalu su, pred 100.000 gledatelja na Olimpijskom stadionu u Berlinu, pobijedili Austriju rezultatom 10-6, a najbolji strijelac turnira bio je izvjesni Hans Theilig s 22 gola, iako je odigrao tek dvije od pet utakmica. Većina njemačkih igrača s tog turnira kasnije se nastavila baviti rukometom, a četvorica su ubrzo poginula na bojištima nakon potpisa za novu momčad zvanu Wehrmacht.
Tko je bacio ključ?
Što se ostalih važnih turnira tiče, izvori govore da se održalo ukupno sedam svjetskih prvenstava za muškarce, a na njima su gotovo ekskluzivno slavile njemačke reprezentacije — bilo da se radi o Trećem Reichu, Zapadnoj Njemačkoj ili o DDR-u. Jedina iznimka su Šveđani, koji su se 1948., u prvom velikom natjecanju nakon Drugog svjetskog rata, okrunili naslovom prvaka svladavši Dansku 11-4.
Jugoslavija je, pak, na tim smotrama nastupila dvaput. Debi je doživjela 1952. i ispala već u preliminarnoj rundi od Saarske — da, one savezne zemlje koja je između 1946. i 1957. bila službeno odvojena od Njemačke — rezultatom 15-13 u domaćem susretu odigranom u Ljubljani. No, priliku za popravak dojma je dobila tri godine kasnije na turniru održanom u, pogodili ste, Zapadnoj Njemačkoj. To je izdanje SP-a zapravo bilo i najraskošnije budući da je na njemu nastupilo 17 ekipa, daleko najviše od svih ostalih inačica turnira, a Juga je ondje ostvarila tri pobjede i time izborila utakmicu za peto mjesto gdje je uvjerljivo svladala — evo je opet — Saarsku (12-5) i tako ostvarila svoj najbolji plasman na svjetskim smotrama. Na svim su prvenstvima nastupile su ukupno 22 reprezentacije, a samo su dvije bile neeuropske: Izrael i SAD zaigrali su 1963..
Budućnost je one 1955. možda izgledala svijetlo, ali regresija je nastupila brzo, a svoj je posao odradila brutalno.
Nije teško zaključiti da je povijest velikog rukometa usko vezana uz Njemačku, u kojoj je sport službeno i nastao, ali se zato i poprilično spektakularno raspao. Bundesliga u Feldhandballu održavala se do 1973. i većinom se igrala u ljetnim mjesecima, a Njemački rukometni savez s vremenom je konačno prelomio i odlučio kako prvenstvo u sportu koji je bio sve manje popularan treba raspustiti. Ta je godina označila i kraj ozbiljnog igranja velikog rukometa.
Početkom 1970-ih prevladalo je mišljenje da je vrijeme velikog rukometa prošlo. Danas ga igraju tek entuzijasti i djeca na ljetnim turnirima, to gotovo isključivo u zemlji njezina podrijetla. No, kako je do toga došlo? Što je kod Feldhandballa bilo toliko strašno da su mu rukometne vlasti odjednom nabile vritnjak, zatvorile ga u prašnjavi ormar i bacile ključ? Zbog čega ta igra danas ne puni stadione i ne piše velike priče, a dvoranski rukomet nije ostao samo zabavni mlađi brat raskošnije igre na većem terenu?
Odgovor je, u principu, vrlo jednostavan. Dvoranski rukomet jednostavno je atraktivniji i bolji.
Feldhandball se iz današnje se perspektive čini potpuno negledljivim upravo zato što smo svi navikli na dvoransku verziju. Kad ste odrasli na inačici koja je brza, atraktivna, plijeni dinamikom i nudi puno poena, a zatim bacite pogled na taj isti sport na nogometnom terenu, teško biste poželjeli pogledati ovo potonje. Veliki rukomet naspram malog doista izgleda kao tromi dinosaur naspram agilne ptičice; kao sporija, šlampavija, neusavršena i prilično nepraktična verzija sporta kakav poznajemo. Vođenje lopte na golemom, blatnom, širokom terenu rukometu oduzima velik dio brzine i dinamike na koju smo navikli.
Atomska inačica provincijskog sporta
Osim što se mali rukomet brzo pokazao kao čišća i ljepša verzija onoga što se dotad igralo na travnjacima, uvjeti za igru bili su puno ugodniji i lakši; igrači se nisu morali za zimskih mjeseci smrzavati na pašnjacima, nisu morali gubiti energiju trčeći s kraja na kraj velikog igrališta i mogli su računati na to da će voditi loptu po ravnoj podlozi, što se pokazalo znatno boljim i prikladnijim. Također, uzimajući u obzir da su rukometna žarišta većinom bila u sjevernim zemljama, prebacivanje igre unutar zidova dvorana pokazalo se kao sljedeći logičan korak u razvoju tog sporta, koji je time dobio puno veće mogućnosti za ekspanziju.
Feldhandball nikada nije ni mogao računati na to da će doživjeti širenje poput nekih većih sportova. U doba kad je nastao većina danas najpopularnijih momčadskih igara već su se proširile na globalnoj razini i to u najvećoj mjeri preko anglofone sfere koja je imala značajno veći utjecaj na svijet od one njemačke. Iako su, u doba kad je nastajao, postojala koketiranja s tim da se veliki rukomet učini i njemačkim nacionalnim sportom, to se nije moglo dogoditi zbog niza razloga. Dovoljno je proučiti povijest te zemlje u dobu kada se veliki rukomet igrao kako biste shvatili zbog čega do toga nije došlo. Feldhandball je nastao, a u konačnici i zamro u turbulentnim vremenima.
Prebacivanje rukometa u dvorane naposljetku nije označilo nazadovanje te igre; baš naprotiv, mnogi će se složiti u ocjeni da se radilo o prilično logičnoj evoluciji. Najveća šteta zapravo ostaje u onome što je uslijedilo poslije, a to je vječna neorganizacija i neozbiljnost rukometnih glavešina na globalnoj razini koja ostavlja neugodan dojam upornog kočenja daljnjeg razvoja te igre i brendiranja rukometa općenito.
Veliki rukomet bio je i ostao mali, provincijski sport koji se preobrazio u svoju atomsku inačicu, ali teško je pobjeći osjećaju da rukomet kakav danas poznajemo još uvijek ostaje u gabaritima koje je, s obzirom na potencijal te igre, odavno mogao prerasti.
