Svaki put kada se dogodi prigodna situacija, u glavi mi automatski krene svirati prelijepa uvodna bas-dionica. To se zbilo i kada je stigla vijest o najavi mirovine paklenog zadarskog beka Marka Popovića. Konačno je došao taj dan – ove nedjelje u podnevnom okršaju Fuenlabrada dočekuje Tenerife, a Pop se oprašta od profesionalne košarke u predgrađu Madrida, daleko od rodnog kraja.

Njegova je objava u Zadru dočekana s podvojenim osjećajima: kod jednog dijela navijača ima neuništivi status legende zbog naslova regionalnog prvaka 2003., dok mu drugi još uvijek ne mogu oprostiti sporni trenutak kada je dvije godine kasnije kao Cibonin igrač u okršaju sa Zadrom poljubio grb na svom dresu, zbog čega je stekao status izdajnika. Nije mu pomoglo ni višegodišnje očijukanje s povratkom u Zadar, koje se iz ljeta u ljeto odgađalo, zbog čega je osmišljena sarkastična parafraza čuvene krilatice “Zovu Lakersi, ali zove i Zadar.”. U Popovu slučaju glasila je: “Zove Zadar, ali zove i Fuenlabrada”.

Nemojte ga pamtiti kao čovjeka koji je ljubio grb koji nije smio; pamtite ga kao momka koji je s 20 godina nosio momčad iz rodnog grada do velikih trofeja

Razumjeti Marka Popovića nije uvijek bilo lako.

Nije mi drago zbog toga, ali i dalje mi je prva asocijacija na njegov spomen ona nesretna tehnička u četvrtfinalu Eurobasketa 2009. Hrvatska je imala Slovence na konopcima, +13 i posljednji napad u prvom poluvremenu, a onda Pop ulazi u verbalni sukob s Jakom Lakovičem, dobiva tehničku, Slovenci stavljaju dva bacanja pa tricu i odlaze na predah psihološki vraćeni u život. Pa što ti je to trebalo, čovječe?

Zadru dao i više nego dovoljno

Premda se s godinama njegova narav smirivala, Popović je oduvijek bio impulzivan. Brojne njegove odluke na parketu bile su spontane, zbog čega neke od njih nisu bile nimalo pametne. Potrebno je upitati se — čime su one bile izazvane? Ako se pozorno sagleda karijera koja je potrajala dva desetljeća, mogu se izdvojiti dvije karakteristike koje su je obilježile: kao prvo, Pop ne da na sebe, a kao drugo, Pop će dati sve od sebe za svoju momčad.

Pa bila to i Cibona u Jazinama.

Danas je slabo poznato kako je malo nedostajalo da Popović uopće ni ne zaigra za Zadar. Kad je Petar Popović potpisao za zagrebački Benston, upisao je svog 12-godišnjeg sina u Ciboninu školu košarke. Međutim, i nakon što je ocu istekao trogodišnji ugovor te se vratio u Zadar, Marko je ostao živjeti sam u Zagrebu gdje je upisao srednju školu, čijim strogim profesorima Zadrani mogu zahvaliti na svom jedinom abaligaškom trofeju.

“Pao sam prvi razred u zagrebačkoj sportskoj gimnaziji zato što sam išao na pripreme za europsko kadetsko prvenstvo. Sportska gimnazija je gora od ostalih gimnazija. Ondje, kao, imaju razumijevanja, a niti jedan učenik iz moje generacije nije postao vrhunski sportaš”, svojedobno se prisjetio Marko. Poslije toga se odlučio vratiti u rodni grad.

Dok je igrao za Zadar, Pop je pružao svoj maksimum, a njegov maksimum podrazumijevao je velike stvari, mnogo veće od maksimuma brojnih njegovih nasljednika. Istu je stvar kasnije činio i u svim ostalim klubovima čije je boje branio, zbog čega su ga posvuda obožavali: od Žalgirisa pa sve do te nesretne Fuenlabrade u kojoj je proveo posljednje četiri sezone usprkos opetovano iskazanoj želji da karijeru završi u Zadru.

Upravo to izbjegavanje povratka najbolje pokazuje da je s godinama naučio kontrolirati unutarnje težnje. Potpis za Zadar bila bi mu možda i najmanje promišljena odluka u karijeri kada se uzme u obzir trenutačno stanje u klubu. Pop već odavno nije onaj golobradi mladić prepun energije za sve te potrebne i nepotrebne obračune. Grčevita borba za ostanak u emocijama nabijenom okruženju gdje ste jedan dan heroj, a već sutradan izdajnik, najmanje je što mu je trebalo u situaciji kada mora misliti i na svoju obitelj. Zbog toga je umjesto stresne epizode na užarenom Višnjiku odabrao mirni boravak u madridskom predgrađu, što je sasvim razumljiva odluka. Nema sumnje da bi i u veteranskim godinama mnogo značio, ali i bez toga je Zadru dao i više nego dovoljno.

17 klupskih trofeja

I sad, kad je stigao kraj, došlo je vrijeme da formiramo svoje konačno mišljenje o Popu. Nemojte ga pamtiti kao čovjeka koji je ljubio grb koji nije smio; pamtite ga kao momka koji je s 20 godina nosio momčad iz rodnog grada do velikih trofeja. Nemojte ga pamtiti po spomenutoj kobnoj tehničkoj koja bi, na kraju krajeva, da su vrijedila današnja pravila, bila benigna; pamtite ga po 30 koševa Francuzima.

Nemojte ga pamtiti kao tipa koji je pet godina u nizu propuštao reprezentativna ljeta nakon što je izjavio da u reprezentaciji vlada seljački mentalitet; pamtite ga kao frajera koji se s 35 na leđima vratio kad je postalo jasno da Hrvatska još uvijek nema bolje mlađe opcije na njegovoj poziciji. Nemojte ga pamtiti kao beka koji je bio prenizak za NBA; pamtite ga kao igrača koji je sa 183 cm samo jednom u osam euroligaških sezona bio na jednoznamenkastom prosjeku poena. Nemojte pamtiti njegove promašaje; pamtite njegove nezaustavljive serije trica.

Marko Popović jedan je od najboljih igrača koje je Hrvatska imala u ovom stoljeću i svakako najbolji zadarski — u 20 godina profesionalne karijere osvojio je 17 klupskih trofeja, bio MVP ABA lige, MVP Eurokupa i jedno vrijeme vodeći strijelac u čitavoj povijesti natjecanja. Njegova lijepa priča došla je kraju, zato maknimo sve kontroverze sa strane i poželimo mu ugodnu mirovinu, uz želju da ostane uključen u košarku na druge načine.

Man on a mission, can’t say I miss him around / Insider information, hand in your resignation / Loss of a good friend best of intentions I found / Tight lipped procrastination / Yeah, later, see you around