Kad stvari krenu nizbrdo, neki se ljudi oslanjaju na vlastitu intuiciju. U trenucima kada okolnosti nalažu pesimizam, oni zadržavaju vedro raspoloženje zahvaljujući svom unutarnjem osjećaju, takozvanom šestom čulu, zbog kojeg vjeruju da mogu predvidjeti događaje neovisno o racionalnom rasuđivanju: nije važno što se stvarnost trenutno čini tmurnom ako im intuicija govori da će njihova priča svakako imati sretni završetak.
“Imamo osjećaj da ćemo dobiti Partizan kada bude najvažnije, a i oni to znaju”, smjelo je pred novinarima poručio Duško Ivanović s prepredenim osmijehom osobe koja zna nešto iznimno važno, a o čemu nitko drugi u prostoriji nema pojma. Bilo je to u ožujku nakon poraza Crvene zvezde od crno-bijelih koji je značio da će Partizan u doigravanju imati prednost domaćeg terena, što se u velikoj većini slučajeva pokaže presudnim u borbi za abaligašku titulu. Ali nema razloga za brigu, pričao je Ivanović, jer on ima dobar osjećaj.
Osjećaj ga je naposljetku prevario. Ispostavilo se da ne samo da nema šesto, nego ni peto i pol čulo poput stripovskog junaka Dylana Doga, a kad ga je novinar tijekom finalne serije posprdno upitao kakav mu je sada osjećaj, ljutiti Ivanović samo što nije napustio presicu. Nakon neslavne detronizacije ipak je uspio zadržati trenersku poziciju kako bi u novoj sezoni poveo reformiranu Zvezdu u osvetničku misiju i, s manjom odgodom, ispunio svoje proročanstvo.
To se neće dogoditi. Nije poznato jesu li ga s vremenom napustile dobre slutnje, ali Zvezdino je čelništvo izgubilo povjerenje u Ivanovića i nakon neuvjerljivog ulaska u sezonu uručilo mu otkaz, a na njegovo mjesto ekspresno je doveden Ioannis Sfairopoulos. Renomirani grčki strateg preuzeo je Zvezdu u iznimno neugodnom trenutku, budući da ekipi predstoje dva uzastopna gostovanja kod Partizana (Euroliga, pa ABA liga), a u svlačionici je zatekao gomilu igrača s nesređenom hijerarhijom.
Zvezda je u novu sezonu krenula s megalomanskim ambicijama i ogromnom momčadi, ali košarka je sport koji se u konačnici igra pet-na-pet
Zvezda je u ljetnom prijelaznom roku krenula u masovnu ofenzivu na tržištu. Nije, doduše, uspjela zadržati kapitalca Facunda Campazza koji se jedva dočekao vratiti u Real Madrid, dok su, između ostalih manje bitnih odlazaka, klub napustili i Filip Petrušev (Philadelphia 76ers), Ognjen Dobrić (Virtus Bologna) i Luca Vildoza (Panathinaikos). Ti su odlasci nadoknađeni angažmanom niza iskusnih euroligaških imena: u klub su stigli Miloš Teodosić, Nemanja Bjelica, Shabazz Napier, Mike Tobey, Rokas Giedraitis, Adam Hanga, Joel Bolomboy i Dejan Davidovac, dok su od mlađe garde Zvezdu pojačali talentirani Marko Simonović i Yago dos Santos. To znači da se čitava rotacija mogla popuniti samo od novopridošlih igrača, a u klubu su ostali Nemanja Nedović, Stefan Lazarević, Branko Lazić, Luka Mitrović, Dalibor Ilić i Ognjen Kuzmić.
Kad se sve to zbroji i oduzme, dobijemo bazu od čak 16 igrača, što znači da se išlo s filozofijom ‘više je više’, po uzoru na Real Madrid i još poneke imućnije euroligaše.
Muke starog (i novog) trenera
Za one koji si nešto takvo mogu priuštiti, to je legitimna strategija za brutalni ritam koji donosi sezona s gomilom utakmica u više natjecanja. Međutim, iako takav pristup blagotvorno djeluje na smanjenje rizika od premorenosti i igračkih ozljeda, s druge je strane trenerima izuzetno teško uspostaviti hijerarhiju, pa i podijeliti minute tako da u svlačionici ne bude previše nezadovoljnih, što toksično djeluje na ozračje u momčadi.
U Realovu je slučaju implementacija ovakvog sustava podosta olakšana budući da u Madridu već dugo vremena stoluje ista grupa senatora, a tijekom godina se postupno ubacuju novi elementi. No, usprkos takvim pogodnim okolnostima, i Chus Mateo je prošle sezone imao priličnih poteškoća u stvaranju stabilne timske igre; Real je najmoćnije izgledao tek nakon što je zbog ozljeda i suspenzija prinudno suzio rotaciju.
U Zvezdi se, pak, Ivanović našao u situaciji da mu je od prošlosezonskih starosjedilaca od nositelja igre ostao tek Nedović; k tome je najmlađi u kadru 23-godišnji Ilić, a valjda se ni on neće tek tako zadovoljiti pukim prisustvovanjem na treninzima u iščekivanju da mu se ukaže prilika za značajniju minutažu. Uglavnom, Ivanović je s jedne strane morao paziti da mu se u svlačionici ne zapali bure baruta nezadovoljnih statusom, dok je paralelno trebao čim prije sastaviti konture igre od hrpe igrača koji su tek došli u njegove ruke, s tim da je vrlo upitno koliko ih je on osobno odabrao.
Da stvari neće teći idilično, postalo je jasno već prije početka sezone kad je iz ekipe pod misterioznim okolnostima odstranjen Bjelica, navodno zbog ozljede, ali vjerojatnije zbog sukoba s trenerom, osobito kada se uzme u obzir da se netom nakon promjene na klupi počelo pričati o njegovu povratku. Ivanović je na glasu kao tip koji žestoko gazi igrače na treninzima, stoga je vrlo upitno mogu li takav režim podnijeti veterani Bjelica i Teodosić, na glasu kao vrlo prgavi igrači, dok im Ivanović sigurno nije bio spreman drage volje dodijeliti povlašteni tretman. Teo je, doduše, u ekipi imao vrlo važnu ulogu, ali uz vidljive tenzije s trenerom (erupcija nezadovoljstva kad je protiv Monaca izvađen iz igre u posljednjoj četvrtini).
Pored takvih disciplinskih problema, Ivanovića je povrh svega mučilo pitanje tko će mu nositi momčad. Od neospornih nositelja jedino se odmah nametnuo Giedraitis, koji se vrhunskim šuterskim izvedbama profilirao u udarnu opciju na trojci (odigrao sve četiri utakmice u Euroligi s prosjekom od 28 minuta). Što se tiče ostalih, sve su utakmice s preko 20 minuta prosječno odigrali samo Teodosić, Napier i Hanga, dok se na unutarnjim pozicijama Ivanović još uvijek nalazio duboko u fazi isprobavanja svih opcija. Kao najpouzdanije rješenje iznenađujuće se nametnuo starosjedilac Mitrović, dok su Tobey, Bolomboy, Simonović, Ilić i Kuzmić nešto malo odigrali, a mnogo više odsjedili na klupi ili na tribinama.
U tom eksperimentalnom periodu Zvezda je Euroligu otvorila omjerom 1:3 (pobjeda nad ASVEL-om, porazi od Žalgirisa, Monaca i Virtusa), što nije alarmantni zaostatak u lovu na doigravanje, ali je zbog slabašne uigranosti procijenjen kao dovoljan povod za promjenu na klupi. Tko zna koliko bi vremena trebalo Ivanoviću da pronađe optimalan način za upotrebu gomile igrača koje je dobio na raspolaganje.
Teško da će Sfairopoulosu ići išta brže.
On niti je selekcionirao momčad, niti je prošao s njom pripreme, stoga praktički kreće od nule i čekaju ga iste muke s kakvima se njegov prethodnik hvatao u koštac. Zvezda je u novu sezonu krenula s megalomanskim ambicijama i ogromnom momčadi, ali košarka je sport koji se u konačnici igra pet-na-pet, a na Sfairopoulosu je da čim prije iskristalizira svoju udarnu petorku.
