Pobjedom nad Manchester Cityjem u srijedu Aston Villa se popela na treće mjesto Premier lige. Bila je to 14. uzastopna pobjeda domaćih na Villa Parku i prva nad Cityjem nakon više od 10 godina.
Na početku sezone Villa je bila ugodno iznenađenje, balon koji se širi, ali koji će, zasigurno, kad-tad prsnuti. Uostalom, vidjeli smo puno takvih priča. Međutim, sad više nema sumnje — Aston Villa dobro igra, ima dobre rezultate i dobre temelje da tako sustavno i nastavi. U prvih 15 kola momčad Unaija Emeryja osvojila je 2,13 bodova po utakmici; otkako je Premier lige, niti jedna momčad koja je probila granicu od dva boda po utakmici nije završila niže od četvrtog mjesta. Nastavili li Villa ovako, vjerojatno je da će se plasirati u Ligu prvaka. Naravno, puno je tu ‘ako’ i nikoga neće čuditi padne li forma i učinak u drugom dijelu sezone, ali sama činjenica da sada, početkom prosinca, spekuliramo o tome može li Villa u Ligu prvaka dovoljno govori.
Logički rasplet takvog stanja stvari neminovno nas dovodi do dvaju pitanja. Kako je momčad to uspjela? I, što je još i bitnije, može li zaista sezonu završiti na jednoj od prvih četiriju pozicija koje vode u Ligu prvaka? S obzirom na to koliko je najviša razina suvremenog kompetitivnog nogometa kompleksna, odgovori su zapanjujuće jednostavni, a glase, uz određene nijanse i odmake, otprilike ovako: a) novac, b) pametno trošenje (ili, u najmanju ruku, pametnije od konkurencije).
Uostalom, nije riječ o nekoj tajni. Pratitelji Premier lige reći će vam da je Leicester City, posljednji klub izvan današnje elite koji je protresao kompetitivni poredak osvojivši titulu 2016., doveo Jamieja Vardyja, N’Gola Kantéa i Riyada Mahreza za sveukupno desetak milijuna eura te ubrao plodove tog poslovnog poteza. Ali takvu sportsku politiku već godinama vode klubovi iz La Lige, klubovi koji se ne mogu nositi s financijskom moći onih engleskih. Real Sociedad i Athletic Bilbao razvijaju klince iz vlastite akademije i gotovo u potpunosti su fokusirani na regionalnu nogometnu scenu, Sevilla je donedavno ubirala plodove svoje efikasne, razgranate skautske mreže koja je pronalazila nebrušene dijamante prije nego što bi ih etablirala i skupo prodala.
Mnogi su mu zamjerali da njegove momčadi često izgledaju suviše rigidno, s premalo napadačke slobode. zasad ima jedan od najboljih napada lige
Pobjednička je formula, dakle, varljivo je jednostavna — ako su ključni kriteriji za sportski uspjeh novac i efikasno baratanje njim, onda iz toga slijedi da bi klub koji ima i jedno i drugo trebao vladati sportom. Dvojite li oko tog argumenta, odgovorite si na pitanje: tko je aktualni osvajač Lige prvaka i Premier lige?
Aston Villa nema pristup najboljim igračima na svijetu kao što to ima City, ali joj je financijski uspon Premier lige omogućio da se uspješno natječe za čitavu plejadu vrlo dobrih igrača koji igraju u gornjem domu ostalih liga Petice. Znate o kome pričam — o igračima koji su dovoljno dobri da igraju za svoje reprezentacije i koji bi bili pojačanje većini europskih klubova, ali koji možada nisu game-changeri koje pokupe City, Bayern ili PSG.
Nadmašiti realne domete
Idealni je primjer Pau Torres, kojeg je Villa ovog ljeta dovela za 33 milijuna eura iz Villarreala. Torres je španjolski reprezentativac koji je igrao na Svjetskom prvenstvu, s klubom osvojio Europa ligu. Kad ga je Villa kupila, dečko je iza sebe imao više od 130 nastupa u La Ligi, u naponu snage s najboljim godinama ispred sebe. Villarreal je u posljednjih nekoliko sezona ostvario neusporedivo bolje rezultate od Ville i u Europi i kod kuće, ali nije se mogao financijski nositi s engleskim klubom. I još k tome je Torres igrao pod Emeryjem. Drugim riječima, savršen transfer.
Torres je sjajan primjer generalnog Villina sportskog projekta koji sada donosi rezultate. Uložiti novac zarađen preko rastućih prihoda od TV prava u Premier ligi, prepoznati kvalitetne igrače koji su pola stepenice iza onih najboljih, dopustiti kompetentnom treneru da cijelu priču poveže u suvisao taktički i strateški okvir…
Prema Swiss Rambleu, specijaliziranom blogu o nogometnim financijama, ukupna se vrijednost Villine momčadi — dakle, ukupni iznos plaća i plaćenih odšteta — gotovo udvostručila od 2021. do 2022. Villa je, dakle, prema prošlom financijskom izvješću bila sedma najskuplja momčad Premier lige. Riječ je, treba napomenuti, o podacima koji su objavljeni prije nego što je klub istresao 33 milijuna za Torresa, 55 milijuna za Mousu Diabyja i tko zna koliko za Yourija Tielemansa.
Drugim riječima, momčad kojoj je Emery dao glavu i rep nije pala s neba niti je riječ o čudu. Aston Villa je momčad puna iskusnih reprezentativaca — osim Torresa, Diabyja i Tielemansa, tu su još, između ostalih, Nicolò Zaniolo, Matty Cash, Ollie Watkins. Clément Lenglet, recimo, igrač sa 160 nastupa za Barcelonu i 15 za Francusku, nema ove sezone niti minute u Premier ligi.
S obzirom na sve, pošteno je reći da Aston Villa u određenoj dozi nadmašuje svoje realne domete. Po svemu sudeći, ova momčad je trenutno unutar šest ili sedam najboljih u ligi. Koliko je za to zaslužan sam Emery, čovjek koji je neminovno pobrao dobar dio lovorika, a koliko činjenica da određene top ekipe (United, Chelsea, u posljednje vrijeme i Tottenham) ove sezone igraju ispod svojih mogućnosti, teško je reći.
Generalno govoreći, svi mi — navijači, novinari, analitičari, članovi klupskih uprava — precjenjujemo ulogu trenera u ostvarivanju rezultata svoje momčadi. Uostalom, momčad danas gotovo po pravilu slaže sportski direktor, a najbolji indikator rezultata je wage-bill. No, znate što, Emery je čovjek koji je od dolaska u Englesku meta glupih, granično ksenofobnih šala, pa zašto ispravljati krive Drine upravo na njemu? Riječ je o treneru koji je vodio Valenciju, PSG, Arsenal, Sevillu i Villarreal, koji je prošao put od španjolske Segunde, preko Moskve do Premier lige i Lige prvaka. Riječ je o rekorderu po broju osvojenih Europa liga i članu vrlo uskog kruga trenera koji su svoje znanje pokazali na tako širokom dijapazonu radnih okolina.
Monumentalni trenutak
Mnogi su mu zamjerali da njegove momčadi često izgledaju suviše rigidno, s premalo napadačke slobode za interpretaciju, poput robusnih mehanizama kojima nedostaje gracioznosti. Mnogi su govorili da njegov Arsenal, njegov PSG, čak i njegova Sevilla previše brinu o obrambenoj čvrstini da bi uistinu osvojili napadačka srca. Pa evo onda malo pravde za Unaija. Aston Villa je ove sezone postigla 28 golova (ne računajući penale), što je čini drugom momčadi lige. Ti su golovi postignuti iz 23,5 očekivana gola (xG), što znači da trenutno premašuje prosjek, ali čak i po tom kriteriju nalazi se na trećoj poziciji u prvenstvu. Emeryjeva momčad zasad ima jedan od najboljih napada lige.
Problem se nalazi u obrani – 18 primljenih golova (bez penala) i 18,4 xG samo su 10. i 11. najbolji rezultati lige prema tom kriteriju. Ali, sve u svemu, nema sumnje da Emeryjeva momčad ne igra slučajno dobro, već da postoje neki održivi indikatori. Zašto ne, uostalom; neka ovaj Villin moment slave bude i njegov.
Kad je prelazio u Arsenal, izjavio je jednom prilikom da još uvijek čeka na monumentalni trenutak svoje karijere. Na svoje trenersko remek-djelo. Tada se nadao da će to biti Arsenal. Svi znamo kako je to završilo, ali nogomet, baš kao i život, rijetko kada ide po zacrtanom planu.
Hoće li Aston Villa zaista nastaviti u ovom tempu i nakon Božića? Može li Emery s njom do Lige prvaka ili će entropija napraviti svoje, a klub izgubiti korak zatrpan potrošnjom koja nije urodila plodom? Jedno je sigurno: Emery, kao i svaki drugi član klupskog rukovodstva, trenutno koristi sve resurse koji su im dostupni da upravo to ostvare. Mnogi drugi mogli bi se poslužiti njihovim primjerom.
