Ustavnopravni poredak košarkaške zajednice definitivno je uzdrman. Novi podbačaj američke reprezentacije na Mundobasketu svakako je važan znak promjena odnosa snaga na međunarodnoj sceni, ali jedan je drugi događaj možda još značajniji pokazatelj da se kotač zaista pokrenuo. Naime, u svibnju je najpopularniji američki sportski kanal ESPN objavio da je otkupio prava prijenosa za tada aktualno euroligaško doigravanje, kao i za čitavu narednu sezonu.
Bio je to povijesni čin; Euroliga nikad ranije nije bila prenošena na američkom teritoriju. A zašto i bi, kad se uzme u obzir da u SAD-u (i mnogo šire) prevladava uvjerenje da se u NBA ligi igra ne samo najbolja, nego i jedina profesionalna košarka na svijetu vrijedna gledanja. Sve ostalo su u najbolju ruku poluproizvodi koji ni u ludilu ne mogu zadovoljiti istančani ukus američke publike. No, to se sada promijenilo – ugovor ESPN-a i Eurolige predstavlja svojevrsno američko priznanje koje se na Starom kontinentu generacijama željno iščekivalo: “Istina je, i vi imate proizvod!”.
S takvim vjetrovima promjene odvio se i dolazak Kembe Walkera u Euroligino okrilje.
“Svjestan sam toga koliko je dobra ova liga, ne mora sve što vrijedi biti NBA-u”, objasnio je medijima svoju donekle iznenađujuću odluku. Njegov potpis za Monaco predstavlja najzvučniji euroligaški angažman nekog NBA igrača još otkako je Nikola Mirotić prije četiri godine šokirao brojne zainteresirane NBA franšize odbijanjem unosnih ponuda kako bi se vratio u europsku košarku u Barceloninu dresu. Međutim, Mirotić je već bio iz prve ruke upoznat s kvalitetom i visokim intenzitetom koje donose euroligaška nadmetanja, dok Walker predstavlja bitno drugačiji slučaj.
Čovjek koji je u NBA-u čak 19 puta probio granicu od 40 poena samo nekoliko godina kasnije u Euroligi bez trunke frustracije prihvaća ulogu podrške s klupe
Može se reći da je on klasični primjer superproizvoda američke košarkaške doktrine: rođen je u New Yorku, gdje je haklajući na igralištima u Bronxu stekao prva košarkaška iskustva, pa se zatim preko srednjoškolskog tesanja u Harlemu te sveučilišnog dorađivanja na UConnu isprofilirao u lutrijski izbor na NBA draftu, da bi potom igrajući za Charlotte i Boston postao četverostruki NBA All-Star igrač. Osim briljantnim izvedbama na parketu, isticao se i uzornim ponašanjem te je dvaput uzastopce (2017. i 2018.) stekao NBA Sportsmanship Award, prestižno priznanje koje se po izboru igrača dodjeljuje onome koji u sebi sažima sve ideale sportskih etičkih vrijednosti.
Uglavnom, Walker predstavlja izrazito uspješnog American-made NBA igrača kojemu nikakva druga profesionalna liga ne bi trebala, pa ni smjela biti zanimljiva. I zaista, bile su potrebne posebne okolnosti kako bi se Kemba odvažio na euroligaške izazove — premda nije prošlo previše vremena otkako je u punoj moći žario i palio na NBA parketima, danas se ondje smatra potrošenom robom.
Vrč ide na vodu…
Inače se za bekove u dobi od 33 godine drži da su na vrhuncu igračke zrelosti, ali Walkeru su vrijednost rapidno urušili kronični problemi s koljenima. Još je u siječnju 2015. obavio prvu operaciju koljena, a nakon odlaska iz Charlottea 2019. bio je u stanju odigrati sve manje i manje utakmica po sezoni (redom 56, 43, 37, 9). No, usprkos velikim tegobama njegov sjaj nije u potpunosti izblijedio; čak je i u malom broju nastupa za Knickse i Maverickse imao barem po jednu utakmicu u kojoj je eksplodirao demonstriravši raskoš svog talenta prije nego što bi ga bol u koljenu ponovo izbacila iz pogona.
Takve nesretne okolnosti nisu ga samo učinile dostupnim euroligaškim klubovima (prije Monaca u kombinacijama je bio i Milano), nego i prilično povoljnim.
Walker nije, poput ranije Mirotića, privučen u Europu uvjerljivo najunosnijim ugovorom u ligi; štoviše, nije dospio ni među 14 igrača (Shane Larkin, Kostas Sloukas, Kevin Punter, Mirotić, Darius Thompson, Willy Hernangomez, Tornike Shengelia, Juancho Hernangomez, Will Clyburn, Mike James, Nicollo Melli, Shabazz Napier, Kevin Pangos i Tomaš Satoransky) čija sezonska neto plaća prelazi dva milijuna dolara, nego je malo ispod te granice, što je zapravo smiješan iznos za angažman čovjeka koji je u dosadašnjoj karijeri zaradio gotovo 200 milijuna dolara. Baš nam taj podatak govori kako Kemba doista nije pošao u Europu zbog velike potrebe da si popuni bankovni račun prije odlaska u mirovinu; on je svoju egzistenciju i lagodan život odavno osigurao.
U Monaco je došao prije svega zato što je gladan nadmetanja za trofeje. Unatoč izrazito uspješnoj NBA karijeri, u pravilu je ostajao daleko od borbe za titulu: doigravanje je izborio samo u četiri navrata, od čega je triput ispao u prvoj rundi, a najdalje je dogurao sa Celticsima 2020. kad ih je Miami eliminirao u finalu Istočne konferencije. Također se nije usrećio ni s američkom reprezentacijom na Mundobasketu 2019. (sedmo mjesto) kad je podbacio kao programirani vođa ekipe i ostao iznenađen intenzitetom tzv. FIBA košarke.
“To je drugačiji, grublji stil igre, potrebno se prilagoditi na mnogo kontakata”, osvrnuo se na taj turnir koji je u njemu ostavio želju da se jednog dana ponovo okuša i dokaže kao istinski košarkaški majstor i u takvim uvjetima, a ta je prilika konačno stigla.
U Monacu mu neće biti posve lako izboriti se za svoje mjesto pod suncem. Kemba je došao u momčad za koju se i bez njega u sastavu govorilo da će joj nedostajati još jedna lopta za igru, budući da su tu Mike James, Élie Okobo i Jordan Loyd, bekovi koji na sebe uzimaju realizaciju mnoštva napada i vole dugo držati loptu u svom posjedu. Srpski stručnjak Saša Obradović lani je ipak posložio konce na idealan način te plasmanom na Final Four (poraz od Olympiacosa u polufinalu) efektno srušio teze o nekompatibilnosti nositelja svoje ekipe. Međutim, je li pridodavanje Walkera korak u smjeru one narodne o vrču koji ide na vodu dok se ne razbije?
Hijerarhija i kemija
Skeptičan je po tom pitanju bio i James, koji se nikad ne libi izraziti svoje mišljenje: “Bilo je dovoljno teško igrati s trojicom igrača kojima silno treba lopta, pa mi se čini nemoguće dodati i četvrtog, koji je, k tome, uvjerljivo najtalentiraniji”, otvoreno je poručio proteklog ljeta, svjestan da ne može funkcionirati u momčadi u kojoj nije prva violina. Zbog toga je razmišljao o odlasku u Olympiacos, ali Obradović ga je ipak nagovorio da ostane; sudeći po uvodnom dijelu sezone, James je usprkos Walkeru ostao alfa mužjak u ekipi. Štoviše, u zaoštravanju konkurencije pronašao je dodatnu motivaciju te u prvih šest kola izgleda nezadrživo (19,2 poena i šest asistencija prosječno).
Što se tiče Walkerove uloge, Obradović ga zasad koristi primarno u minutama dok se James odmara. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali čovjek koji je u NBA-u jednom prilikom brojao do 60, a čak 19 puta probio granicu od 40 poena, samo nekoliko godina kasnije u Euroligi bez trunke frustracije prihvaća ulogu podrške s klupe te u skromnoj minutaži (13 minuta prosječno) ne forsira u želji da se iskaže, već racionalno troši lopte i organizira igru (5,7 poena i dvije asistencije prosječno). I Monaco zasad izgleda jako dobro — upisao je uvodna dva poraza bez Kembe u sastavu, ali je nakon njegova debija nanizao četiri trijumfa te definitivno opet djeluje kao momčad sposobna za napad na sam vrh.
No, pitanje je hoće li se hijerarhija mijenjati kako sezona bude odmicala i hoće li to utjecati na timsku kemiju. Obradović još uvijek nije zaigrao sa čitavom fantastičnom četvorkom na bekovskim pozicijama, budući da je Loyd propustio uvodnih pet utakmica zbog ozljede, dok Walkeru koljeno i dalje ne dopušta maksimalni angažman pa malo igra, a malo preskače utakmice. Ostaje nam nadati se da će ga Obradović uz podršku liječničkog tima pametno dozirati i dizati u formi kako bismo u razdoblju kada se sezona posve zahukta barem sporadično mogli uživati u izvedbama onog pravog Kembe, koji sa svojih 183 cm visine postaje mašina za zatrpavanje mrežica zahvaljujući nevjerojatnom setu vještina.
Bilo kako bilo, Walkerovo prisustvo među europskom elitom svakako je još jedna sjajna reklama za Euroligu.
