Bez neke želje da (previše) moraliziram, mislim da slobodno možemo reći da smo sad već ušli u doba godine kad ljudsko licemjerje na neki način doživljava svoj vrhunac. Mislim i da tu tvrdnju zapravo i ne treba previše objašnjavati, pa razumije se i da čovjek s vremenom otupi na takvo što. Jednostavno je tako i to je manje-više to. Nije to nešto na što treba trošiti previše energije, ali neka bi poanta trebala biti valjda već samorazumljiva; ona da pokušamo biti dobri ljudi tijekom cijele godine.
Ne znam koliko u tome sam uspijevam, ali ono što znam je to da živimo u tom licemjernom društvu u kojem onda nije lagano odoljeti ni cinizmu koji nas u suštini čini lošijim ljudima; možda ponajprije zato što cinizam podrazumijeva ravnodušje. E sad, koliko god to nekom zvučalo nategnuto — a iskreno, fućka mi se zvuči li stvarno tako —- nogometni teren u suštini može biti dosta dobar pokazatelj toga koliko je netko dobar kao osoba. Ne mora nužno, jer, između ostalog, zbog specifičnih okolnosti može izvlačiti i ono najgore iz nas, ali poanta je samo u tome da ipak može biti taj dobar pokazatelj.
Primjerice, nekakav moj možda i pomalo infantilni ideal svodi se na to da biste se na terenu trebali ponašati poput viteza; ili na to da biste trebali pošteno i časno obavljati svoj posao. U suštini se radi o nekom stavu i (dostojanstvenom) držanju na terenu i ono, naravno, može puno toga govoriti o vama kao osobi. Pa ipak, postoji to još nešto što može puno toga govoriti o nekome; postoji ta potreba ili želja da asistirate i zapravo druge (u)činite velikima.
“Najljepša stvar je ona kad odigrate dodavanje u situaciji u kojoj sami imate priliku zabiti gol”, rekao je jednom Thierry Henry. “Znate da ste dovoljno dobri da zabijete, ali predajete loptu. Dijelite. I vidite sreću u očima drugog čovjeka. Vi znate, on zna, svi znaju.”
“Najvažnija stvar za mene je ona da na kraju utakmice možete pogledati suigrače u oči. To ti obično govori o tome kako si igrao”
Thierry Henry jedan je od onih omiljenih nogometaša koji su obilježili i vaše djetinjstvo. On je možda prije svega neodoljiv i ako mislite da na to utječe i njegov izgled — ili to što je naprosto zgodan, pa i markantan — onda komotno mogu reći da ste u pravu. Henry je takav, zgodan i nevjerojatno samopouzdan, a način na koji je igrao nogomet graničio je s teško opisivom lakoćom. Henry je bio lagan i nezaustavljiv i ono po čemu ga ljudi možda ponajviše pamte upravo je ta teško opisiva lakoća; njegov trk kojim obrambene igrače prolazi kao da su čunjevi, a potom i jednakom lakoćom savladava i vratara. To je Henry i to je ono po čemu ga ljudi ponajviše pamte.
Pa ipak, manje poznata činjenica zbog kojeg sam ga samo još više zavolio upravo je ta da je Henry dobar čovjek — pa makar na terenu — a najbolji pokazatelj toga bilo je to što je toliko volio i asistirati. Ili, eto, dijeliti. To je u najmanju ruku neobično za jednog takvog individualca, pa možemo reći da na neki način ruši stereotipnu sliku kakva postoji o takvim igračima; onu da jedan dio svog uspjeha duguju upravo i svojoj sebičnosti.
Rivalstvo s Van Nistelrooyem
U osam godina, koliko je proveo u Arsenalu u čijem ga dresu najbolje pamtim, Henry je skupio preko 100 asistencija. Ljudi ga nadaleko pamte po tim golovima, ali on je i 11. najbolji asistent u povijesti Premier lige i to je u suštini nešto što ga može činiti i čini samo još većim igračem. Ne čak ni sama činjenica da je asistirao, koliko to što je želio i volio asistirati.
Ta je činjenica još vrijednija uzmemo li u obzir to da ga je kao igrača definiralo i rivlastvo s Ruudom van Nistelrooyem. Ne znam koliko se netko toga sjeća, ali radilo se o rivlastvu koje je obilježilo tih nekoliko godina Premier lige, pa svakako treba reći i to da je jedan od te dvojice bio posebno opterećen njime; pričamo, naravno, o Nizozemcu. On je bio baš definicija tog sebičnog napadača koji je valjda svoj uspjeh djelomično dugovao i tome.
To je u jednu ruku možda i pomalo čudno s obzirom na to da je Van Nistelrooy u počecima svoje karijere igrao na poziciji desetke, sve dok ga Heerenveenov trener Foppe de Haan nije počeo koristiti na poziciji špice. De Haan je prvi koji će reći da Van Nisterlooy nikad nije bio timski igrač — zbog čega je u konačnici i napustio Manchester United, odnosno i zbog raznih sukoba sa suigračima u koje je ulazio — pa i da je nogomet igrao samo za sebe. Van Nistelrooy je zapravo bio opsjednut Henryjem, pa dalo bi se diskutirati i o tome da ga je upravo i to učinilo tako velikim igračem; svatko ima neko drugačije pogonsko gorivo i ako je to bio jedan od detalja koji ga je gurao do toga da postaje bolji, onda je tu priča manje-više završena.
Problem je u suštini taj što je ta njegova egoističnost često znala negativno utjecati na ekipu, pa postoje i brojne anegodote koje same kazuju koliko je bio esktreman u tom smislu. “Ako ne bi zabio, obično bi sjedio iza u busu i potonuo bi, čak i ako smo pobijedili taj dan”, rekao je jednom Paul Scholes, o čemu piše Michael Cox u knjizi The Mixer. “I onda, ako bi pogledao druge rezultate i vidio, recimo, da je Henry zabio, tada bi poludio. Percipirao ga je kao osobnog rivala i bio je odlučan u tome da mora zabiti više od njega.”
Koliko mu je to pomoglo ili možda odmoglo ostaje u domeni upitnog, ali Van Nistelrooy je u četirima od pet punih sezona koje je proveo u Unitedu zabio manje golova u ligi od Henryja. Onaj jedan jedini put kad ih je zabio više — njih 25 u odnosu na Henryjevih 24 u sezoni 2002./2003., jedinoj kad je s Unitedom osvojio prvenstvo — možda je zadovoljio tu svoju opsesiju, ali pomalo je smiješno bilo to da je Henry te sezone u ligi upisao nevjerojatne 24 asistencije (prema Transfermarktu, koji računa i kad, primjerice, izborite penal) te generalno opet bio bolji igrač.
Nešto gospodski, nešto ljudski
Henry je bio nevjerojatan individualac i ljudi ga pamte upravo po njegovim solo prodorima i nestvarnim golovima, ali manje je poznato to da je i u tom karakternom smislu bio možda pomalo atipičan za takvog igrača. Nije bio toliko opterećen individualnim postignućima — iako su ona neminovno dolazila — i u suštini mu je momčad bila ispred svega.
Bio je katkad pomalo težak i možemo reći da je imao ‘jordanovski’ mentalitet — doduše, ne znam treba li se za nekog tko je iznimno zahtjevan reći da je težak — ali ipak je u dubini svoje duše bio, prije svega, dobar čovjek. Često se to ogledalo i u tome da je znao prepuštati suigračima da pucaju jedanaesterce, a zanimljivo je primijetiti i to da je u tom zadnjem kolu u sezoni u kojoj ga je Van Nistelrooy nadmašio po broju golova — i kad je zbog već riješenog prvenstva najveća priča bila upravo utrka za najboljeg strijelca — upisao tri asistencije.
“Najvažnija stvar za mene je ona da na kraju utakmice možete pogledati suigrače u oči”, rekao je jednom prilikom, “To ti obično govori o tome kako si igrao.” Obično govori o tome kako si igrao, a može govoriti i o tome kakav si zapravo čovjek, barem na terenu. Dobro se to ogledalo u činjenici da je jednostavno uživao i asistirati i vjerojatno spada u onu rijetku skupinu čudaka koji će reći da im je draže namjestiti gol nego ga zabiti.
Ne znam, teško je to opisati, ali definitivno ima nešto u tome; nešto gospodski, pa i naprosto ljudski dobro. I boli me iskreno briga zvuči li to nekome nategnuto — možda onome tko mu ne može oprostiti onu ruku protiv Irske u dresu francuske reprezentacije — ali možda je dobro u ovo blagdansko doba prisjetiti se tog legendarnog i meni neopisivo dragog Henryja; odnosno, možda nije krivo reći da bismo svi trebali biti više poput njega. Ne samo u ovo blagdansko doba, već trebamo pokušati biti takvi tijekom cijele godine. Jest, nije ponekad lako, pogotovo u ovom licemjernom i ciničnom društvu, ali treba pokušavati.
Uostalom, ponekad je dovoljno vidjeti sreću u očima drugog čovjeka.
