Prije skoro točno dvije godine Antonio Marin bio je u Tuttosportovoj konkurenciji 100 najboljih europskih nogometaša do 21 godine starosti. Tada 19-godišnji Marin na tom je popisu bio zajedno s Hajdukovim Davidom Čolinom, ali i tipovima poput Erlinga Haalanda, Phila Fodena, Viníciusa Júniora i Ansua Fatija, koji su već dobrano gradili svoj renome u elitnom nogometu.
Međutim, Marin je te sezone u Dinamu skupio tek jedva preko 600 seniorskih minuta, zabivši tek jednom, i to Varaždinu. Za talenta o kojem se već ranije pričalo kao ‘generacijskom’ i kojeg se čak spominjalo kao kandidata za reprezentaciju, bilo je jasno da tu nešto ne štima. A kad je iduće sezone poslan na posudbu s pravom otkupa u Monzu — onu s koje je neslavno vraćen nakon svega tri mjeseca — ta je skepsa samo dobila svoju dodatnu potvrdu. Marin se čak više nije mogao nametnuti ni u sestrinskoj Lokomotivi, što je bio zadnji čavao u lijesu njegova zvjezdanog statusa uzgajanog svega godinu i pol dana ranije.
Nije ovo priča o tome koliko se kod nas (i ne samo kod nas) jednostavno hajpaju stvari. Doduše, nevjerojatna je razina odstupanja u Marinovu slučaju; on jest vidno odskakao u omladinskim kategorijama, ali njegov prijelaz u seniorski nogomet isto je tako bio vidljivo limitiran, pogotovo kada je bila riječ o obveznoj igri. Marin je bio još jedna žrtva tog hypea, generacijski talent pred čijim su nedostacima zatvarane oči, u strahu da se ne dogodi upravo ono što se dogodilo. A to je naprosto realnost.
Marinu je danas 21; ne piše se više o tome kako je spreman poharati Ligu prvaka, već o tome kako je ovog tjedna, kao starter u mladoj reprezentaciji protiv Estonije, golom i asistencijom uvelike pogurao ekipu prema bitnoj uvjerljivoj pobjedi. Iza njega je vrlo dobra sezona u Šibeniku, gdje je u 35 utakmica zabio osam golova i dodao im sedam asistencija, ali svejedno je jako teško reći hoće li uopće moći dobiti drugu šansu u Maksimiru, neovisno o Mislavu Oršiću i njegovoj neposrednoj budućnosti.
Marin više nije klinac, a u Šibeniku je napokon, po prvi put, počeo prikazivati naznake toga da je i sam to shvatio
Šibenik je ove sezone bio anomalija, s jako velikom neravnotežom između napadačkog i obrambenog učinka. Momčad je primila isti broj golova kao i katastrofalni Hrvatski dragovoljac (75), ali je zabila svega tri gola manje od Osijeka i pet od petoplasirane Lokomotive (46). Razlog tome je baš taj što su svoje idealne okolnosti na Šubićevcu pronašli šibenski ofenzivci, redom oni koji su tu stigli oživljavati svoje karijere. Marin Jakoliš je tu apsolutno postavio standard uslijed kojeg je zasluženo zaradio i transfer u Ligue 1, dok je Ivan Delić igrač o čijoj se formi ove sezone —ponajviše zbog Šibenikove loše forme — premalo pričalo, jer imati gotovo double-double učinak u 29 utakmica koliko je odigrao od prve minute odličan je ishod za igrača koji je u Hajduku djelovao potpuno kao zakočen u mjestu.
Marin je preostali dio tog trozupca; stilski uguran točno između Jakoliševa ostavljanja prašine iza sebe na širokom prostoru i Delićeva snalaženja u onim rjeđim situacijama u kojima su Šibenčani trebali iskorištavati sužene okolnosti u suparničkom šesnaestercu.
Zalog za optimizam
Na određeni način cijela je šibenska sezona u slikovitom smislu stala je u onu domaću utakmicu s Rijekom tamo u 33. kolu, koja je završila porazom 3:5. Marin je tu opravdao nekadašnji hype; u više je navrata vrtio riječku obranu, drmao vratnice projektilima iz daljine čim mu se za to otvorio slobodan metar prostora, a najčešće bi ga otvarao sam sebi. Na kraju se nije upisao u strijelce, ali je s dva kirurški precizna centaršuta kompenzirao izostanak ‘konkretnijeg’ učinka.
Bio je to prototip onog zamišljenog ideala u koji je Marin svojedobno trpan; slika i prilika dečka dugog koraka i nepredvidivih poteza, kojima je on još od dječačkih dana privlačio pozornost na sebe. Opijao je igrom sve one koji su ga tad pratili i davao im ono što su željeli vidjeti, pa i onda kad se njegova igra poteza nije sasvim uklapala u momčadsku.
I opet, kao i s nekolicinom prethodnih velikih Dinamovih talenata sličnih karakteristika, nije bilo prostora da mu se na to direktno ukaže. Svaki takav pokušaj, ako ih je i bilo, bio je okarakteriziran kao blasfemičan, kao da klincu s loptom idete govoriti da je se mora i riješiti i odraditi drugi dio posla.
Iz takvog kaveza očekivanja teško se izvući, osobito onda kad vas svi uvjeravaju isključivo u važnost bogomdanog talenta jer su, kao što bi to Eduardo Galeano rekao, “prosjaci koji mole za jedan dobar potez”. Marinu je splet okolnosti ponudio da kao primjer u i dalje matičnom klubu, i to na svojoj poziciji, ima Oršića, čovjeka koji je postao zvijezda baš tako što je prihvatio da svoj put treba graditi zaobilazno, nakon što se onomad nije uspio nametnuti u Rijeci. Isto tako, teško se sada u retrospektivi, s obzirom na njegov recentni streloviti uspon, prisjetiti one blijede sezone Lovre Majera kao Dinamove desetke, baš te iste godine u kojoj je Marin završio u izboru za nagradu Golden Boy.
Marin, kao ni Majer onda, više nije klinac, a u Šibeniku je napokon, po prvi put, počeo prikazivati naznake toga da je i sam to shvatio.
U toj kronično neuravnoteženoj momčadi očekivano je usmjerio svoj napadački talent. Međutim, kad govorimo o njegovoj spoznaji vlastitih manjkavosti, interesantno je primijetiti njegov povećani obrambeni doprinos. Marin je tako, prema SofaScoreovim podacima, ove sezone zabilježio 40 oduzetih lopti, čime je izjednačio ili nadmašio učinak, primjerice, trojca Rijekinih udarnih stopera. Iako je u pitanju obrambeno potpuno kaotična momčad, njegov doprinos u tom segmentu najveći je zalog za optimizam kad pričamo o mogućnosti oživljavanja Marinove karijere.
U tim se detaljima radi razlika u nogometnom sazrijevanju; puno njih nikad nije uopće ni došlo do stupnja u kojem uspiju napraviti odmak od krnje percepcije kakvu su im drugi nametali, iz raznoraznih razloga. Nogomet nije binaran, ma koliko se to zbog marketinških razloga potenciralo; u redu je da igrač ne završi na razini koju su mu kao generacijskom talentu nametali, jer između toga i statusa totalnog flopa stoji čitav svijet pozitivnih karijernih ishoda koje smo pritom izbrisali. Nije sramota postati solidan ili vrlo dobar igrač, onaj koji prvenstveno želi u momčadskom kontekstu prilagoditi svoje sposobnosti.
Ova je sezona bila važan korak za Marina i on sada ima odgovornost najprije prema sebi samom nastaviti graditi put u tom smjeru.
