“Be like Mike”, vjerojatno je jedna od najpoznatijih rečenica u sferi sportskog marketinga i košarke uopće. Radi se, dakako, o frazi iz reklame koju je Michael Jordan snimio za Gatorade još tamo 1991. Ikoničke su ostale scene u kojima Jordan vodi loptu i šutira s hrpom djece, ali sama reklama nadišla je proizvod koji je promovirala. Kažu strani izvori da prodaja tog pića nije drastično porasla nakon reklame, ali je ona zabetonirala Jordanov status pozitivne zvijezde i uzora djeci. Ostatak povijesti znamo: Jordan je nadišao samu košarku i iz temelja promijenio definiciju onoga što sportska superzvijezda jest i mora biti, a postao je sinonim za jedan sport. I dan-danas, iako je prestao igrati prije točno 20 godina, sva djeca s košarkaškom loptom jednog dana žele biti poput Mikea.
A jedan od njih, rođen u Francuskoj, odrastao u Zadru i na trenutnom radu u Badaloni, dijeli s njim ime i preko noći je zaludio dobar dio košarkaške javnosti. Ne nosi ime Mihael, Mišel, Mikael niti ikakvu hrvatsku varijaciju imena, već je Michael Ružić ovog ljeta Zadar zamijenio Joventutom. Najprije je krenuo u razvojnoj momčadi Pratu, da bi ubrzo iskoristio neke ozljede u prvom sastavu momčadi i debitirao na gotovo najvišoj europskoj sceni te gotovo odmah oduševio sa 17 poena u svojoj trećoj utakmici Eurokupa u karijeri, a valjda petoj seniorskoj uopće.
Od najmanjih nogu Michael je predodređen za izvrsnost. Sve u njegovu razvojnom putu, od gena pa preko samog imena —- koje je dobio prema dvojici sportaša koje majka i otac iznimno cijene: Jordanu i Michaelu Schumacheru, a koji su sinonim za savršenstvo u sportu — sugerira da ovog momka čeka velika karijera. Dolazi iz iznimno sportske obitelji; otac Tomislav izgradio si je respektabilnu karijeru preko Zadra, Cibone pa nekolicine klubova u Turskoj i Francuskoj, dok majku Barbaru ne treba posebno predstavljati jer riječ je o najboljoj hrvatskoj odbojkašici svih vremena. Dodajmo tome strica Juru Ružića, koji je uz Tomu također izgradio odličnu košarkašku karijeru koja ga je dovela i do reprezentacije, te djeda Ivicu Jelića koji je odbojkaški olimpijac, a kasnije i vrhunski trener — Michael stiže kao primjerak vrhunske loze sportaša.
Svi ti geni i navike, čini se, spojili su se u ovom momku na najbolji mogući način.
Situacija s Ružićem nije izvor ni uzrok nijednog problema, već je najnoviji simptom jako opasne, korozivne bolesti koja već godinama napada Grad košarke
Iako je 17 godina navršio tek prije dva mjeseca, Michael je već višestruki prvak Hrvatske sa Zadrom, a ima i iskustvo igranja juniorske Eurolige, ABA lige te Europskog kadetskog prvenstva. Još je 2021. kao 14-godišnjak igrao s godinu starijim momcima i osvojio pretkadetski naslov sa Zadrom, i to uz 12 poena u finalu protiv Cibone, dok je nagodinu s 15 godina na U-16 Eurobasketu u Makedoniji bilježio prosječno sedam poena i 5,4 skoka za 18,7 minuta, opet u starijoj konkurenciji.
Do kraja je eksplodirao prošle sezone pa je Zadar vodio do kadetske titule, a sudjelovao je i u juniorskoj. Okušao se i među najboljim juniorima kontinenta na Euroliginu turniru u Zadru, gdje je briljirao s preko 19 poena u prosjeku, dok je 18 uz devet skokova bilježio u regionalnoj juniorskoj ligi. I sve to s tek navršenih 16 godina.
Neugodna pitanja
I ne radi se o nekakvom akcelerantu. Iako je otac Tomislav bio centar, a Barbara odbojkašica sa 193 cm visine, Michael je zasad izrastao do 206. U omladinskim kategorijama uglavnom je igrao krilnog centra, a Joventut ga zasad voli koristiti na vanjskim pozicijama, što znači da je usprkos ranom rastu i dobroj visini naslijedio i dobru motoriku te zasad može odgovoriti i seniorskim atletama. Služi ga zasad solidno i šut pa u Eurokupu ima nestvarnih 50 posto trice, odnosno 3/6 u pet utakmica, dok je u ACB ligi na 2/6 u četiri susreta.
No, svojom kombinacijom brzine, dugih ekstremiteta i visine uz solidan šut i tehniku izgleda kao sve ono što se traži od današnjeg igrača. I usto je rođeni pobjednik, momak koji od malih nogu igra sa starijima te i tu redovito pobjeđuje.
I dok je sa svim tim brojkama i karakteristikama na prepad oduševio širu sportsku javnost, pogotovo kad se ‘javio’ s tih 17 poena protiv Parisa, izazvao je i onaj drugi, negativni spektar reakcija. Naravno, ne na svoje partije, već prema Zadru i općenito stanju u domaćoj košarci. Michael je postao novi povod da se postave neugodna pitanja o tome zašto se ovakvi, vrhunski talenti kod nas ne prepoznaju; a ako se prepoznaju — što je u Zadru svakako bio slučaj jer je iz razvojnog puta jasno da je ‘mali’ bio svojevrsni klupski projekt — onda treba postaviti pitanje zašto odlaze drugdje tražiti sreću i razvoj prije nego što su odigrali pravu seniorsku utakmicu, a kamoli sezonu za svoj matični klub.
Svi ti koji su Michaelov primjer iskoristili za udar prema zadarskim klupskim strukturama, zapravo su u pravu. Iako su na mnogim mjestima u reakcijama pretjerali pa njegov odlazak predstavili kao gorući klupski problem i veliki Zadrov poraz, načelno imaju pravo i na takva pretjerivanja. KK Zadar u ovom trenutku, baš kao i onomad Jay-Z, ima 99 problema. Ili možda 999 problema. No, i da je Michael ovog ljeta ostao u Zadru, ne bi imao niti jedan problem manje. Jer situacija s Ružićem nije izvor ni uzrok nijednog od njih, već je najnoviji simptom jako opasne, korozivne bolesti koja već godinama napada Grad košarke.
Ona se očituje u tome da su zadnja dva izbora sportskog direktora prošla uz skandale, međusobne optužbe o sabotaži i namještanju i zapravo potvrde da je SD u Zadru samo figura. Očituje se i u opetovanim financijskim krizama i tome da iz kluba svakih par mjeseci moraju do gradske vijećnice na novu rundu moljakanja para. Očituje se i u tome da je trenutni šef omladinskog pogona prije samo par mjeseci otišao, tada kao ‘običan’ trener, i pri odlasku imao što za kazati svima u klubu, da bi se brzo vratio.
Očituje se u tome da na natječaj za najodgovorniju funkciju u klubu stiže tek jedna prijava već smijenjenog direktora, a da je i ona više srednji prst Nadzornom odboru nego što se radi o iskrenoj ambiciji za povratak. I da se iz tog, naočigled formalnog postupka natječaja izrodi novi skandal s curenjem poruka i da na kraju svega bude smijenjen i čelnik tijela koje je direktora moralo izabrati.
Očituje se i u tome što velikih sponzora nema, što klub ovisi samo o gradskoj lovi, što nema fizički fan shop, dok web shop tek na refule pokazuje znakove života. Što u klupskoj službi odnosa s javnošću rade mahom studenti-volonteri ili profesionalni novinari koji usput drže svoje druge firme i portale, jer posao u KK Zadru nije plaćen odgovarajuće za jednog profesionalca u svojoj struci.
Nije izolirani incident
A na koncu, očituje se i na parketu, jer završni produkt pati.
Iako su Danijel Jusup, Luka Božić i ekipa oko njih valjda jedino što zaista funkcionira u klubu, u Zadru imamo situaciju da Jusup već dva mjeseca, iz tjedna u tjedan, ponavlja da mu treba još jedan igrač. I da se onda u javnosti razglaba treba li mu dati još tih 25-30 tisuća eura za Juana Davisa dok trener javno vrši pritisak na svoj klub, a u klubu ne postoji osoba koja bi presjekla, odlučila, dala mu te pare ili mu ih ne dala i zapovijedila da s tom temom prestane. Očituje se i u egzodusu mladih igrača u par valova, ne samo u Ružićevom odlasku. Ne, Michael je zasad najeksponiraniji primjer izbjeglog talenta i onaj koji se prvi potvrdio u drugoj sredini i na većoj razini, ali nije jedini.
Realno, kad imate takav premium talent koji je već godinama u bilježnicama svih skauta i menadžera, njega ćete teško zadržati, sve i da ste najbolje posloženi klub na ovoj razini. Michaelu i njegovoj obitelji pristupio je Joventut, europski priznati klub koji igra na visokoj razini i poznat je po tome da uspješno gura mlade igrače. To znači višestruko bolje uvjete za razvoj i bolji novac te bolje prilike u budućnosti, čak i da se sve u Badaloni ne odvije kako bi trebalo. U tom izoliranom slučaju, ne možete kao klub ništa drugo nego zaželjeti im sreću i sami sebe potapšati po ramenima jer očito ste košarkaški odgojili momka koji je sa 17 godina spreman igrati europsko natjecanje uz po 20 minuta u jednoj od najjačih nacionalnih liga na svijetu. To bi, realno, trebala biti pozitivna stvar i uspjeh za zadarsku školu košarke.
No, Michael nije izolirani incident. Možda klubu ne možete reći ništa za njega, ili za Juricu Zagoršaka koji je potražio sreću i obrazovanje na sveučilištu u SAD-u, ali ako ih stavite u širi kontekst, onda Zadar ima problem.
Ima problem, jer Roko Lukić kao MVP juniorskog prvenstva smatra da se bolje može razviti u KK Dinamu, objektivno lošijem i siromašnijem klubu nego što je Zadar, a u istom okruženju hrvatskog prvenstva. Ima problem i ako Gabriel Karamarko, još jedan važan kotačić u najboljoj juniorskoj momčadi u Hrvatskoj, želi svoje seniorske minute potražiti u Širokom. Ima problem ako je to već druga juniorska šampionska momčad koja se ‘rasula’, jer iz one koja je 2021. podigla trofej u klubu je ostao samo Krševan Klarica koji, po Jusupovim riječima, ni s 20 godina još nije spreman za rotaciju u ABA ligi. A dok Maksim Matulina, Duje Brala, Tomislav Buljan, Ante Beljan i nekolicina drugih sreću traže u drugim sredinama.
Klinci poput njega
I vjerojatno biste u odlasku svakog od njih mogli naći opravdanje. Neki možda imaju ludog ćaću i nerealna očekivanja, drugi možda naprosto nisu dovoljno dobri; treći, poput Michaela, naprosto su predobri i ne možete ih zadržati. No, stavite ih sve na hrpu i u kontekst i onda znate da imate problem. Znate da imate problem i kad vam baš Michaela iz kluba odvede otac Tomislav koji je cijele prošle sezone imao najbolji uvid u klupsku situaciju jer radio je u Jusupovu stožeru, da bi na ljeto iz KK Zadra pokupio i sebe i malog. E to, sve to je mnogo važnija stvar od 24 minute, 5/7 iz igre, 17 poena i pet skokova u jednoj utakmici grupne faze Eurokupa.
A svi danas, čini se, imaju svoje mišljenje o Michaelovu odlasku.
Podiglo je to Zadar na noge, pa su se nakon tih 17 poena pitanja postavljala direktno Jusupu, koji je ustvrdio kako mu se čini da je odluka obiteljske prirode i da je donesena ranije, a da mi Michael sigurno mogao participirati i u prvoj momčadi. Zvalo se i šefa omladinskog pogona Rajka Vidakovića koji komentar nema, a javio se na društvenim mrežama i bivši direktor David Gunjević, koji je otkrio kako su Ružići i prošlog ljeta bili na odlasku, ali se sjelo s roditeljima i predstavilo plan. Što se u tom planu promijenilo u godinu dana, to možemo samo nagađati, ali na kraju je sam Tome presjekao i otkrio razloge odlaska: “Otišao je iz Zadra jer očigledno nije imao sve uvjete”, rekao je za Antenu Zadar, “za razliku od onoga što su nam ponudili Španjolci, a to je plan i program razvoja”.
O tome bi u Zadru trebali dobro razmisliti, kao i o činjenici da u klubu zapravo nema vertikale upravljanja koja bi donijela takav plan za Michaela i sve klince poput njega. Sportski direktor je figura, šef omladinskog pogona otišao je i tek se vratio. U krajnjem slučaju, kad se radi o višem klupskom interesu, Zadar nema ni direktora koji bi sjeo s roditeljima i agentom i urgirao. Jusup kao trener seniorske ekipe pobrao je zbog ove situacije mnogo kritika, ali on bi tu trebao biti posljednji u redu i zapravo bi se trebao baviti razvojem takvih mladića tek kad ih dobije u ruke. A da mu dođu u ruke, za to bi se trebali pobrinuti drugi. Bez obzira na to što većina stvari u Zadru pada na njega kao valjda jedinu preostalu osobu u klubu s ikakvim autoritetom pozicije, znanja i rada.
Čak i da sa strane maknemo uobičajenu dalmatinsku patetiku o mladim igračima i ‘našoj dici’ koja bi trebala imati prednost, Zadar bi o tim stvarima morao razmisliti i zbog financijske strane. Svaka kuna, odnosno svaki euro, dvaput se treba prevrnuti prije nego što se potroši, a domaći produkt je najjeftiniji. Michael je već danas, kao sirovi talent, igrač spreman uskočiti 15-20 minuta u ACB ligi i Eurokupu. Dakle, bio bi spreman na isto i u ABA ligi i domaćem prvenstvu. Zadar igrača na njegovoj poziciji krilnog centra traži, a trenutno Davisa, koji uopće nikad nije ni testiran na razinama na kojima Michael već jest debitirao, ne može platiti.
A igrača kakav bi Michael mogao postati za godinu, dvije ili tri — e, to Zadar ne može niti sanjati. Može samo osigurati da neki novi klinci, koji žele biti poput Mikea ili Michaela, ipak ostave nekakav trag u klubu.
