Nije trebalo biti ovako. Kada je FIA u ožujku 2020. objavila kako su se sve momčadi složile oko odluke da se zbog pandemije za godinu dana odgodi nova era Formule 1 — nova tehnička pravila koja će dovesti do fundamentalno drugačijih bolida, dizajniranih za bliže i bolje utrkivanje — svijet F1 kolektivno je uzdahnuo. Mercedesova dominacija, činilo se, nastavit će se najmanje još jednu godinu. Uostalom, Lewis Hamilton je osvojio pet od šest naslova od 2014. i početka tehničkih regulacija turbo-hibridne ere, a te jedne godine (2016.) kad je završio drugi u vozačkom poretku prvak je bio njegov momčadski kolega Nico Rosberg.
Mercedes je, naravno, osvojio svih šest konstruktorskih naslova. Nova su pravila trebala protresti uobičajeni poredak, dati priliku siromašnijim (u relativnom smislu, dakako, niti jedna F1 momčad nije siromašna) i zaustaviti dominaciju jedne momčadi. Mercedes je (očekivano) rasturio konkurenciju 2020. — Hamilton je slavio na 11. od 17 utrka, s tim da je jednu propustio zbog koronavirusa, a onda je FIA odlučila da se bolidi, zbog rezanja troškova, ne dizajniraju od nule za sljedeću sezonu.
I tada se dogodilo nešto što nitko nije očekivao.
Red Bull je konačno izvukao maksimalno iz svog riskantnog high rake koncepta, pa smo 2021. imali priliku gledati jednu od najzanimljivijih i najnapetijih borbi za titulu u povijesti sporta, ravnopravnu utrku dvojice vozača iz različitih momčadi prvi put još od 2008. Max Verstappen je titulu osvojio u posljednjem krugu posljednje utrke.
Red Bull je pod palicom genijalnog Adriana Neweyja sa svojim RB19 napravio remek djelo od bolida
Godinu dana prije nego što su stigla nova pravila, F1 nam je pružila upravo ono čemu su ta ista pravila trebala služiti: neizvjesnost. Ironijom sudbine, dakako, baš kad se činilo da su dvije momčadi jednako uspješno interpretirale tehnička pravila, ona su se promijenila. Sljedeća sezona započela je obećavajuće, ali od njene sredine je Red Bull napravio odlučujući iskorak u odnosu na Ferrari i Verstappen je lako stigao do druge titule. Od Velike nagrade Francuske 2022. do VN Velike Britanije ove sezone, Red Bull je pobijedio na 20 od 21 utrke. Od tih 20 pobjeda, Verstappen je odnio 17. Zamijenili smo jednu dominaciju drugom.
Cijela priča zapravo i nije toliko začuđujuća; povijest utrkivanja sugerira da su velike promjene pravila puno češće sklone iznjedriti jednu dominantnu momčad nego izjednačiti konkurenciju. Dovoljno je samo malo baciti pogled unatrag: 2014. je, nakon promjena motora i aerodinamike, Mercedes vladao suvereno, 2011. je Red Bull, nakon zabrane dvostrukog difuzora, Sebastianu Vettelu isporučio bolid u kojem je odjurio do 11 pobjeda u 19 utrka, a 1998. su promjene dimenzija bolida i nove gume s utorima rezultirale McLarenovom dominacijom. To je samo novija F1 povijest, ali stvari nisu bitno drugačije bile niti u prošlosti.
Službeni i neslužbeni rekord
Ovako je, recimo, slavni novinar Denis Jenkinson pisao o promjeni pravila za sezonu 1961.: “FIA je odlučila promijeniti Formulu, što samo po sebi nije loša stvar jer će trenutna pravila biti na snazi sedam godina. Otkako je počela organizacija Grand Prix utrkivanja do promjene je dolazilo svake tri ili četiri godine kako bi se spriječila stagnacija u dizajnu”.
Drugim riječima, cijela priča je svojevrsna Kvaka 22 Formule 1: promjene pravila događaju se zbog toga što je F1 konstruktorski sport, odnosno natjecanje inženjera barem jednako — ako ne i više — kao i i vozača, ali promjene pravila dovode do dominacija jedne momčadi koja pronađe srebrni metak prije svih ostalih. Formula se oduvijek hrvala s tom inherentnom proturječnošću. S jedne strane, sport se hvali kako je vrhunac spoja automobilizma i tehnologije, s druge se svi žalimo kako je dosadno gledati Vettela/Hamiltona/Verstappena kako pobjeđuje iz utrke u utrku. Riječ je o paradoksu koji F1 nikada neće riješiti, barem ne dok god je to natjecanje konstruktora.
U međuvremenu smo, izgleda, osuđeni na još jednu eru Red Bullove dominacije.
Austrijska je momčad drmala sportom između 2010. i 2014., kad je Vettel odjurio do četiri uzastopna naslova, a sad s Verstappenom živi novu renesansu. Upravo je njegova pobjeda na Silverstoneu donijela momčadi 11. uzastopno slavlje i tako službeno izjednačila rekord koji je dosad držao McLaren, čiji je MP4/4 1988. pobijedio na 15 od 16 utrka u sezoni.
Riječ je o službenom rekordu, budući da onaj neslužbeni — ili ‘pravi’, kako bi napomenuo kolega Dino Milić-Jakovlić — i dalje pripada Ferrariju, koji je između 1952. i 53. pobijedio na 14 uzastopnih utrka, ali su se tada službeno za Svjetsko prvenstvo računale i one na stazi Indy 500. Red Bullova dominacija ove sezone za sobom povlači ne samo pitanje njena trajanja (povijest nam sugerira da će konkurenciji biti iznimno teško smanjiti zaostatak do sljedeće veće promjene pravila 2026.) nego i pozicije Red Bullova bolida RB19 među najdominantnijima u povijesti.
Mercedes je dominirao između 2014. i 2021., Ferrari između 2000. i 2005., Williams između 1992. i 1998., ali niti jedna od tih momčadi nije uspjela doći do 11 uzastopnih pobjeda. Naravno, bitan je kontekst: Svjetsko prvenstvo danas ima više utrka nego ikad prije u povijesti, a mehanička pouzadnost nikad nije bila na ovakvoj razini. Uspoređivanje apsolutnim brojkama zato je nezahvalno.
Koji su, dakle, najdominantniji bolidi svih vremena i koja je pozicija RB19 među njima?
MP4/4, RB9, W05, Sharknose…
McLaren je jedna od najvećih momčadi u povijesti sporta. Njeni bolidi iz 1991., 1998. i 1999. bili su najbrži na gridu, a 2007. i 2008. su bili na razini tada najjače F1 momčadi, Ferrarija. Ali vrhunac dominacije McLaren je doživio 1988., kad je spomenuti MP4/4 pobijedio na svim utrkama u sezoni, osim u jednoj. S moćnim Hondinim motorom iza leđa, Alain Prost i Ayrton Senna nisu imali konkurencije. Prema čistoj statistici, MP4/4 je i dalje najdominantniji bolid u povijesti.
Red Bull je svoj zenit, prije 2023., doživio u sezonama u kojima je vladao Vettel, a posebno 2013. Iako je sezona počela s pet različitih pobjeda u prvih 10 utrka, Red Bull RB9 je od početka bio najbolji bolid na gridu. Nakon što je Pirelli modificirao gume u periodu između VN Kanade i VN Mađarske, RB9 je postao klasa za sebe. Vettel je od Belgije do Brazila pobijedio u devet uzastopnih utrka i dominantno osvojio četvrtu titulu. Bila je to, do prošle godine, posljednja sezona Red Bullove dominacije u F1.
Mercedes je 2014., u petoj godini nakon svog povratka u sport, apsolutno rasturio konkurenciju nakon što se bolje i dulje pripremio za nove turbo-hibridne motore. Bolid W05 pobijedio je na 16 od 19 utrka, uključujući 12 pobjeda u kojima su Hamilton i Rosberg osvojili prva dva mjesta. Riječ je o, bez sumnje, dotad najdominantnijem bolidu svoje generacije. Novi turbo-hibridni motori bili su daleko najkompleksniji u povijesti sporta, a jedino je Mercedes uložio dovoljno vremena, ljudstva, truda i sredstava (navodno 500 milijuna eura za njegov razvoj između 2011. i 2014.) dostojnih tom izazovu. Kad se spomene Mercedesova era u Formuli 1, prva asocijacija je W05, u kojem Hamilton i Rosberg jure daleko ispred svih.
Ferrari, kao McLaren i Red Bull, ima nekoliko kandidata. Michael Schumacher je između 2000. i 2005. osvojio pet uzastopnih prvenstava, a posebno je dominantan bio 2004. i 2002. Unatoč tome što je F2004 rasturio konkurenciju, F2002 bio je impresivniji; momčad je čekala sve do treće utrke sezone, a onda je F2002 pobijedio na 14 od 15 preostalih utrka, uključujući i devet dvostrukih pobjeda. Više je imao samo Mercedes 2014. i McLaren 1988..
Međutim, Ferrarijevo najveće remek djelo vjerojatno je ipak bolid iz 1961. Ferrari 156 F1, zvan Sharknose zbog prepoznatljivog dvostrukog otvora za hlađenje na prednjoj strani.
Scuderia je u sezonu 1961. ušla s vjerojatno najvećom razlikom u pogonskoj snazi u povijesti sporta, većoj čak i od legendarne Mercedesove iz 2014. FIA je promjene najavila 1958., kad je propisala da će se 1961. kapaciteti motora spustiti na razinu Formule 2, s 2,5 litre na litru i pol. Britanski konstruktori odgađali su razvoj motora sve do 1960., nadajući se da će FIA popustiti, ali su u konačnici morali priznati poraz.
Ferrari je u sezonu krenuo s razlikom od 40 konjskih snaga u snazi motora. Bilo je to kao da F1 bolid stavite na stazu s onima iz F2. Momčad je pobijedila na pet od sedam utrka na kojima se utrkivala (propustila je VN Sjedinjenih Država na Watkins Glenu nakon pogiblje Wolfganga von Tripsa na prethodnoj utrci na Monzi) i osigurala konstruktorski naslov nakon prvih pet utrka. Vozačkim prvenstvom dominirali su Von Trips i Phil Hill — koji je osvojio titulu — unatoč činjenici da ni jedan ni drugi prije 1961. nisu bili smatrani elitnim vozačima. Jedine dvije utrke koje Ferrari te sezone nije osvojio pripale su Stirlingu Mossu i smatraju se njegovim najvećim trijumfima: ona u Monacu i na legendarnom Nordschleifeu.
Dominacija nije iznimka nego pravilo
Ovisno o kriterijima i osobnom odabiru, na listu bismo mogli dodati niz drugih bolida: Williams iz 1987., 1992. i 1993., Ferrari iz 1982., Brabham iz 1967.
Najdominantniji bolid u povijesti F1, očekivano, ne postoji. Dosadan, ali i točan odgovor glasi: uspoređivati između raznih era je nemoguće, a sve ovisi o kriteriju koji odaberemo. Međutim, dvije stvari su nepobitne.
Kao prvo, Red Bull je pod palicom genijalnog Adriana Neweyja sa svojim RB19 napravio remek djelo od bolida, automobil koji se već sada, prije polovice sezone, može uspoređivati s najslavnijima u povijesti sporta.
Kao drugo, ciklus promjena pravila, inovacija u dizajnu i dominacije jedne momčadi nije suvremena pojava. Štoviše, samo letimični pogled na navedene bolide kroz povijest pokazuje da dominacija jedne momčadi nije iznimka, već pravilo u Formuli 1. Tako da, nakon što Verstappen neminovno pobijedi u Mađarskoj, opustite se, popijte piće i uživajte u prianjanju i brzini jednog od najboljih bolida u povijesti sporta.
