Bum!
Sijevnula je golčina iz slobodnjaka u 30. minuti koji je svom snagom raspalio Mikkel Damsgaard. OK, možda je to bio i ‘golmanov’ gol, Jordan Pickford bio je na lopti i ona mu je liznula vrhove prstiju prije nego što je završila u mreži, ali udarac je bio fantastičan i grunuo je kao grom iz vedra neba, u trenutku promijenivši atmosferu i izvukavši tamne oblake nad Wembley. Došao je samo četiri minute nakon što je Pickford postavio novi rekord engleske reprezentacije u minutaži bez primljenog gola.
Iz vedra neba, je li? Dobro, možda i ne.
Bio je jedan trenutak tamo nekih šest-sedam minuta ranije kad je Danska povukla jednu od svojih kontri i došla do obećavajuće situacije, trenutak u kojem je postalo jasno da Danska može. Vidjelo se to u govoru tijela u toj akciji, ali i dotadašnjim događanjima na terenu, pa i na statistici.
Kao da je bio potreban netko tko će reći: “Guys, it’s Denmark”, ali takvog nije bilo
Momci u crvenom stajali su u čvrstom bloku i bili brži i jači u duelima — engleski duo defenzivnih veznih, Declan Rice (0/3) i Kalvin Philips (0/4), u cijelom prvom poluvremenu nije dobio nijedan individualni duel, što je stvarno alarmantan podatak, a Pierre-Emile Højbjerg imao je više startova na loptu (pet) nego kompletna Engleska (četiri). I to ih je sve imao u prvih 27 minuta utakmice.
Momčad Garetha Southgatea na trenutak je podsjetila na onu lošu, staru, chokersku Englesku. Englesku koja nema kontrolu nad utakmicom. Kad god je u prošlosti bili tako, Englezi su se instinktivno vraćali onome što najbolje znaju, a to su bile duge lopte i ubacivanja u kazneni prostor; kad su ovi Englezi, koji već imaju i sasvim drugačije instinkte od svojih prethodnika, počeli raditi nešto slično, to je mogao biti samo dobar znak za Dansku.
No, neugodno i nepotrebno prisjećanje na tradiciju ipak nije potrajalo, najviše zbog toga što je Engleska brzo uspjela izjednačiti. Ipak, to nas je samo vratilo na početak, nije preokrenulo momentum na englesku stranu, koja je nastavila igrati svoju igru bez puno rizika.
Southgate je, naravno, posegnuo za rješenjem koje je tesao i gotovo usavršio na ovom turniru. U svakom građenju napada njegove momčadi bila je prisutna ideja o minimiziranju rizika kroz izbjegavanje zona i situacija u kojima bi Engleze gubitak posjeda učinio ranjivima u suparničkoj kontri. Dojam je, međutim, da im je takav pristup služio kao psihološka kočnica.
“Ne mogu reći da igramo s više slobode u usporedbi s drugima”, rekao je ranije na ovom turniru danski izbornik Kasper Hjulmand. “Ono što mogu reći da je to da nam je važno igrati bez straha. Ne možete igrati svoju najbolju igru ako se bojite.”
Engleska, počelo je to tako izgledati tamo sredinom prvog poluvremena, nije mogla igrati svoju najbolju igru. Jesu li je sputali važnost utakmice i konačno pošteno popunjeni Wembley ili je dodatni oprez poticala činjenica o karakteru danske ekipe, iznimno snažne u zraku i brze u napadačkoj tranziciji, teško je reći. Ali Englezi naprosto ni u nastavku utakmice nisu izgledali kao šefovi na terenu, usprkos većem posjedu lopte, većem broju udaraca i (polu)šansi. Pa ni nakon što je opjevani Jack Grealish zamijenio Bukaya Saku.
I kao da im je bio potreban netko tko će reći: “Guys, it’s Denmark”, ali takvog nije bilo.
Hjulmand je u 90 minuta bio znatno aktivniji od kolege mu Southgatea, napravivši pet izmjena naspram njegove tek jedne. Nakon što su strijelca Damsgaarda i opasnog Kaspera Dolberga zamjenili Christian Nörgaard i Yussuf Poulsen, danska je igra postala još više orijentirana na fizikalije, ali time i manje kreativna i manje opasna iz tranzicije. Do kraja regularnog vremena obje su ekipe izgledale iscrpljeno, ali napadali su u zadnjih 20-ak minuta samo Englezi; u sudačkoj nadoknadi pobjednički je gol, reklo bi se, visio u zraku. No, Danci su izdržali.
Ali kad su dospjeli do produžetka, naprosto više nisu djelovali opasno. Izgledalo je kao da Englezima — čiji sastav je Southgate, naravno, tada i osvježio Philom Fodenom i Jordanom Hendersonom — samo preostaje dovršiti posao.
Kasper Schmeichel čak je i skinuo penal Harryju Kaneu, ali lopta se odbila natrag na nogu engleskom centarforu. I to je bio kraj. Danska je još skupila snage za posljednji juriš, ali nije bilo ništa od toga.
Ova divna, srčana i začudno raznovrsna ekipa u koju su se mnogi tijekom turnira mogli zaljubiti postigla je više od ikakvih realnih očekivanja. Odvela je Englesku — domaćina i, do ove faze je to postalo razvidno, favorita turnira — u produžetke, stigla na prag europskog finala. Za sve što je prikazala u teškim okolnostima i bez svog najboljeg igrača zaslužila je masivno poštovanje i pljesak.
A Engleska, ako ćemo iskreno, ne bi smjela trebati produžetke niti onakav penal da bi je pobijedila i stigla u finale.
