Every dog has his day they say, well, I’m still waiting for mine
You work and slave, you break your back and you’re still at the end of the line
Pjeva to Lou Koller svojim snažnim rašpavim glasom u hardcore punk himni Waiting for the Day američkog benda Sick of It All. U ovoj se pjesmi lako može pronaći svatko tko je u nekoj važnoj životnoj situaciji izvisio, odnosno osjetio se zakinutim, i to s punim pravom.
A baš se to dogodilo Tomislavu Mijatoviću prije gotovo punih 14 godina.
“Mogu samo reći da sam ispunjen srećom i zadovoljstvom te da mi je velika čast postati trenerom Cibone, kluba u kojem sam prošao sve”, ponosno je poručio tada 35-godišnji hrvatski stručnjak nakon što su mu pod Tornjem obećali da ga po povratku s medenog mjeseca čeka mjesto šefa struke.
Bio je to logičan slijed događanja. U Ciboni je upravo tada započelo doba financijskih tegoba; plaće su kasnile mjesecima, stoga je renomirani Velimir Perasović nakon uspješno odrađene sezone pokupio kofere, dok je Uprava bila primorana pronaći mnogo jeftinije rješenje. Naravno da je Mijatovićevo ime prvo iskočilo; ne samo zato što ga je Peras osobno preporučio za svog nasljednika, nego još više zbog toga što se u prethodnom razdoblju prometnuo u ‘vojnika kluba’, naime, bio je pomoćnik svim Ciboninim trenerima od 2001., što je trebalo anulirati činjenicu da nije imao samostalnog trenerskog iskustva.
“Ne želim se mijenjati jer to ljudi vide, igrači osjete… Ukratko, ja ne mogu preko noći postati nešto što nisam”
“Za sada je sve na usmenoj razini; u klubu su mi potvrdili da ću biti trener, a sve konkretne stvari dogovorit ćemo kada se vratim sljedećeg tjedna”, vedro je poručio prije nego što je otputovao na bračno putovanje. I dok je Mijatović tijekom odmora u glavi već kovao planove za svoju prvu samostalnu sezonu s Vukovima, pod Tornjem se kuhala neka druga kaša. Još jednom se potvrdila ona narodna “obećanje, ludom radovanje” — u Upravi su se ipak predomislili te za trenera postavili Zdravka Radulovića unatoč tome što je dana riječ Mijatoviću.
Jasno da je to moralo značiti i njegov odlazak iz kluba; izigrani stručnjak napustio je Zagreb kako bi pošao za Perasovićem u Efes nastaviti pomoćničku karijeru. Na surov je način spoznao da njegov veliki dan još nije stigao, stoga je odlučio i dalje raditi ono što najbolje zna, potajno se nadajući da će se jednog dana i njemu otvoriti neka glavna vrata.
Više nego se itko nadao
You give and you give till there’s nothing left, but that’s just what it takes
So you pick yourself up, push on ahead and hope you catch a break
No, teško da je Mijatović mislio da će baš toliko dugo čekati; prošlo je još čak 14 godina prije nego što je napokon zaista svanuo njegov dan. Početkom veljače Efesova je Uprava nakon razočaravajućih rezultata uručila otkaz turskom stručnjaku Erdemu Canu te na klupu postavila Mijatovića, koji se tijekom svih ovih godina zadržao u Istanbulu kao pomoćnik čitave niske stručnjaka, od kojih su najzvučniji pokojni Dušan Ivković te trijumfalni Ergin Ataman.
S obzirom na toliko dugu asistentsku karijeru, očito je da je Mijatović s vremenom pomalo i izgubio trenerske ambicije, budući da je s takvim referencama zasigurno već poodavno mogao pronaći samostalni angažman u kakvoj respektabilnoj sredini. Međutim, umjesto upuštanja u avanture, zadovoljio se stabilnošću svog statusa u Efesu te postao dobri duh turskog euroligaša s kojim se dvaput popeo na sam vrh. U tim šampionskim vremenima teško da se uopće usudio i pomisliti da će vrlo skoro konačno dočekati svoju priliku kao šef struke.
U Efesu su ovu sezonu praktički već bili otpisali, stoga je Mijatović načelno zamišljen kao rješenje samo do ljeta te mu je glavni zadatak bio da izvuče što se izvući da, a za dalje će se vidjeti. No, kako je krenulo, mogao bi izvući više nego što se itko nadao — u prvih osam utakmica upisao je čak šest pobjeda i nenadano dovukao Efes do 10. pozicije, odnosno do posljednjeg mjesta u play-inu koje će sigurno zadržati uspije li ostvariti pobjede u posljednja dva kola (gostovanje kod Fenerbahçea i domaćinstvo Crvenoj zvezdi).
Nije, doduše, baš sve išlo kao po loju; Mijatović je upisao samo dva poraza, ali vrlo značajna: na gostovanju kod Partizana, koji je Efesu najveći konkurent za play-in, a veliki kiks dogodio se kod pretposljednjeg ASVEL-a, dok je i u ogledu s posljednjom Albom jedva izvučena pobjeda od pola koša. No, kao kontrast tim neuvjerljivim izvedbama došle su izrazito uvjerljive pobjede nad Maccabijem, Olympiacosom i Baskonijom, ekipama iz zone doigravanja.
Osobito je zanimljivo bilo gostovanje u prošlom kolu kod Baskonije, koje se moglo okarakterizirati kao dvoboj trenera najvećeg tiranina i trenera-prijatelja igrača. Duško Ivanović prošao je mnogo toga u bogatoj karijeri, ali vjerojatno je ipak ostao osupnut načinom na koji je Efes protutnjao utakmicom. Donedavno posve raštimana ekipa djelovala je kao dobro podmazani stroj koji je čitavim tijekom susreta neumoljivo gazio i naposljetku pregazio domaćine (76:97). S obzirom na ranija izdanja, uistinu je neobično bilo vidjeti obrambeno maksimalno angažirane Efesove igrače, među kojima je prednjačila prva zvijezda Shane Larkin, nemilice naganjajući ubojitog šutera Marcusa Howarda.
Dva mjeseca dokazivanja
Želi li Efes zbilja nešto konkretno napraviti ove sezone, Mijatović se mora pobrinuti da ovakve defenzivne izvedbe postanu standard, a ne iznimka. Momčad i dalje posjeduje obilje talenta, prije svega u zvijezdama Larkinu i Willu Clyburnu koji imaju i više nego pristojnu podršku (Elijah Bryant, Darius Thompson, Rodrigue Beaubois, Derek Willis, Ercan Osmani…). S takvim igračima Efes je i dalje u stanju zatrpavati suparničke mrežice, što se najbolje vidi po podatku o vrhunskom ofenzivnom rejtingu (119,7, treći u ligi). Međutim, sve to pada u vodu kad se uzme u obzir da je defenzivni rejting najgori u ligi (120,3, zbog čega napredna statistika opisuje Efesovu obranu kao beskorisnu).
Kako bi se to značajno popravilo, prije svega je potrebno podignuti voljni moment, a izgleda da s time neće biti problema budući da su Efesovi igrači pokazali da su spremni izgorjeti na terenu za svoga trenera. Kako i ne bi, kada je Mijatović nekima od njih već godinama dodavao lopte na šut, pružao savjete, podizao im raspoloženje i nadasve brinuo o njima kao da su mu rod. Samo kada se sve to uzme u obzir moguće je razumjeti uistinu razularenu proslavu koju su igrači priredili svome treneru u svlačionici nakon debitantske pobjede nad Milanom.
Često se znalo dogoditi da pomoćnik preuzme prvu momčad pa potom naglo promijeni ponašanje i otuđi se od igrača kako bi izgradio autoritet, ali Mijatović ne misli poći tim putem: “Ne želim se mijenjati jer to ljudi vide, igrači osjete… Ukratko, ja ne mogu preko noći postati nešto što nisam”, izjavio je za Tportal. To je pošten, ali i prilično hrabar stav, budući da je općepoznato kako u kritičnim situacijama jako dobro dođe da trener (pod)vikne na svoje igrače te vlastitom karizmom preokrene tijek događaja. Mijatović je, pak, u svoju samostalnu karijeru krenuo s asertivnim umjesto agresivnog pristupa, uzdajući se u svoju zaraznu auru pozitive koja bi trebala izvući ono najbolje iz njegovih igrača, koji ga smatraju jednim od njih.
Za Mijatovića slijede dva mjeseca dokazivanja, bez obzira na to koliko omiljen bio u Efesu, Uprava je navikla na najbolje, stoga će mu vjerojatno trebati opipljivo ostvarenje do konca sezone kako bi se i nakon ljeta zadržao na prestižnoj poziciji. Bilo kako bilo, nakon više od dva desetljeća čekanja Mijatović je konačno dočekao svoj veliki dan, a Hrvatska novog euroligaškog trenera.
