Baš poput mitoloških im imenjaka, i košarkaški jednorozi desetljećima okupiraju pažnju i maštu svih košarkaških umova. Možda to naši oci i djedovi nisu niti znali pod tim imenom, ali od samih početaka košarke sanja se o evoluciji igre do te mjere da podjele po pozicijama neće biti, već će na terenu idealnu petorku činiti petorica igrača koji na parketu mogu raditi sve. Ili, kako bi to rekli doajeni s ovih prostora još 1990-ih, budućnost košarke sastoji se u tome da će svaka momčad nastojati na parket poslati postavu sastavljenu od ‘petorice kukoča’.
No, za razliku od veličanstvenih mističnih bijelih konja s rogom čiji prah može biti lijek za bilo koju bolest, košarkaški jednorozi nisu predmet folklornih priča i mitova; ne, oni zaista hodaju i skaču tu među nama smrtnicima.
Jednorog, dakle, u košarkaškom pojmovniku označava igrača koji je istovremeno i svestran i dinamičan. Radi se obično o igraču visokom najmanje 210 cm — dakle, visine dostojne centra — koji istovremeno može šutirati, voditi loptu i driblingom napadati poput beka, dok je u obrani dovoljno pokretljiv da više-manje uspješno može preuzimati sve pozicije. Pojam košarkaškog jednoroga prvi je put ušao u mainstream pojavom Kristapsa Porziņģisa, ali od te 2015. i izlaska Latvijca na draft jednoroga je sve više, pa možda i nisu tako rijetki kao što im analogija u samom imenu nalaže. No, to ne znači da košarkaški svijet nije i dalje lud za njima.
A tu, nama u susjedstvu nalazi se jedna prava mala tvornica jednoroga.
Gledajući Jelavića dobivate dojam da taj 210 cm visoki momak zaista na terenu može sve. Od njega će se sigurno u budućnosti očekivati ono najviše
Možete mislite što hoćete o Mišku Ražnatoviću i njegovu putu da monopolizira košarkaško tržište talenata u Europi i šire — pa čak i o činjenici da mu je cijela jedna liga dopustila da ima svoj privatni, menadžerski klub u kojem će svoje pulene stavljati u izlog, pa prodavati — ali čovjek ima nevjerojatan nos za nanjušiti košarkaške trendove. Tako se, još tamo od 2013. kada je u svojoj Megi u prvi plan gurnuo Nikolu Jokića pa ga spakirao u NBA, uglavnom u svom vrbovanju talenata pa kasnije distribuciji istih po NBA i Euroligi fokusirao baš na takve igrače: visoke mladiće s jedinstvenim setom vještina.
Prodefilirala je kroz Megin sustav u zadnjih nekoliko godina cijela jedna ergela mladih centara i krilnih centara koji su, barem u teoriji, jednako sposobni dominirati visinom u reketu i u skoku, kao i atletski i tehnički dovoljno moćni da prenose loptu, sami vuku kontru, šire teren šutom za tri poena i prvim korakom napadaju visoke, a sporije im čuvare u mismatchu. Neke je, poput Jokića, Goge Bitadzea ili nove zvijezde Nikole Jovića, sasvim uspješno spakirao na najvišu košarkašku razinu, dok se za druge — a kao primjere možemo izdvojiti Marka Simonovića, Filipa Petruševa ili našeg Mateja Rudana — ispostavilo da im ipak treba jedan međukorak u razvoju kako bi uspješno participirali čak i na visokoj europskoj razini.
Ostavio sjajan dojam
Gotovo istovremeno, bilo to slučajno ili možda ipak ne, i u Hrvatskoj se krenula rađati cijela nova generacija modernih visokih igrača koji svoj razvoj i afirmaciju traže izvan hrvatskog košarkaškog sustava. Od Ivice Zupca, kojeg je Ražnatović prvog povukao u svoju Megu kao međustanicu do NBA, preko braće Tomislava i Zvonimira Ivišića ili Karla Matkovića koji su sreću potražili u regionalnom okruženju, ali ne i u hrvatskim klubovima, do onih poput Rudana, Krešimira Nikića i Danka Brankovića koji su zarana otišli u surovi njemački profesionalizam. Zašto je tome tako predmet je široke rasprave i to je neka druga tema, ali istina je da najveći hrvatski centarski dragulji masovno još kao juniori ili mlađi seniori napuštaju domaće klubove i sreću traže drugdje.
Nastavak obje loze — i ove Miškovih jednoroga i ove mladih Hrvata koji se razvijaju drugdje — zove se Andrija Jelavić.
Ako ste ljubitelj regionalne košarke i ako ste ispratili ABA Superkup, onda ste imali što vidjeti. Abaligaški su klubovi u tri dana u Podgorici dobili priliku vidjeti gdje su u odnosu jedni na druge u istoj konkurenciji pa su zaigrali seriju i dalje pripremnih, ali ipak rezultatski nešto važnijih susreta. Pojavila se tu i Mega te je na velika vrata lansirala ono što bi trebao biti novi udarni dvojac momčadi Miškovih pulena: Jelavića i Nikolu Topića. I dok je Topića šira košarkaška javnost stigla upoznati kao izdanak akademije Crvene zvezde i jednog od najmlađih debitanata u Euroligi, Jelavić je ipak za većinu nepoznanica.
Radi se o momku iz Zagreba koji je 2004. godište, a do odlaska u Srbiju razvijao se u školi Cedevite Junior. Upisao je u zagrebačkoj momčadi čak i par seniorskih nastupa u HT Premijer ligi u sezoni 2021./22., ali kada ga je Miško uočio i dograbio, dileme više nije bilo: brzo je Jelavić preselio u Meginu juniorsku momčad, s kojom je osvojio i Adidas Next Generation Tournament, odnosno juniorsku Euroligu. Usput je među najboljim europskim igračima svoje generacije briljirao s 14,7 poena i 9,3 skoka za 30 minuta na parketu.
Za prvo seniorsko kaljenje odabrana je posudba u OKK Beograd i Košarkašku ligu Srbije, a nakon sjajne sezone u elitnom srpskom društvu i double-double prosjeka u završnici kampanje došao je red i na prvo iskustvo u regionalnom društvu. A premijera je bila sjajna i, ako se po jutru dan poznaje, čeka nas zaista uzbudljiva sezona praćenja nove abaligaške zvijezde.
Jelavić se predstavio u sjajnom svijetlu: u tri susreta — protiv Partizana, Cedevite Olimpije i Zadra — bilježio je ukupno 29 minuta na parketu te je zabijao 16,7 poena u prosjeku uz 8,3 skoka, s tim da je i protiv Slovenaca i protiv Zadrana upisao double-double učinak uz 21 poen aktualnom prvaku ABA lige i euroligaškom četvrtfinalistu.
No, još više od brojki imponira dojam golim okom: gledajući Jelavića dobivate dojam da taj 210 cm visoki momak zaista na terenu može sve. Jednako je opasan na napadačkom skoku i ‘smetlarenju’ za zicere, a iznova može napadati i driblingom izvana. Najviše je oduševio tricom koju je — na, doduše, jako malom uzorku — u te tri utakmice gađao 8/14, odnosno 57,1 posto.
Megin izlog
Jelavić je u stanju pokupiti obrambeni skok, povući tranziciju driblingom pa sam završiti. Što na obruču, jer dovoljno je atletičan i dovoljno brzog koraka da može probijati obrane, a što šutom, jer ima dovoljno koordinacije da sam sebi može izraditi poziciju za poentiranje izvana. Da potpuno pretjeram u usporedbama, na trenutke je za ovu konkurenciju svojom raznovrsnošću, elegancijom i fluidnošću pokreta zaista djelovao kao mladi, bijeli Kevin Durant. O tome koliko je pokretljiv i dovoljno tehnički potkovan, a u obrani sposoban barem na papiru braniti sve svjedoči i činjenica da je sa svojih dva metra i 10 centimetara viši od većine regionalnih centara, ali nominalno ga se vodi kao ‘četvorku’.
S obzirom na ono što smo već od njega mogli vidjeti, ali i iz same činjenice da ga je Ražnatović direktno povukao bliže sebi i sa samo 19 godina postavio kao novog nositelja Megine momčadi u ABA ligi, jasno je da se radi o jednom od najvećih europskih talenata i onome što bi trebalo biti the next big thing.
Od Jelavića će se sigurno u budućnosti očekivati ono najviše. Od izlaska na NBA draft već sljedećeg ljeta, pa do odlaska na najviše europske stepenice ili čak preko samog Atlantika. Dakako, bit će to i sjajan zalog i za budućnost hrvatske košarkaške reprezentacije, ali treba biti oprezan. Jelavić tek ulazi u najosjetljiviju fazu prilagodbe na seniorsku košarku te je i dalje tek talent. Ogroman potencijal, ali i dalje samo sirovi talent.
U Megi će zato dobiti ono što vjerojatno ne bi mogao ni u najjačim hrvatskim klubovima, a ni u europskim velikanima: minute i ovlasti. Ražnatović je svoj klub naprosto lišio rezultatske neizvjesnosti i pritiska pa i ako sva ta silna mladost i zapne negdje usred sezone, sigurno će se iz bazena agencije BeoBasket naći koji slobodan veteran raspoložen povesti golobrade mladiće do ostanka u ligi. Takav luksuz guranja mladih bez ikakvog pritiska Zadar, Cibona i Split u svojoj borbi za goli život nemaju, a neće vas baš tako razvijati ni Bayern ni Anadolu Efes ni Barcelona.
Osjetili su to na svojoj koži i neki drugi Miškovi puleni poput Brankovića i Rudana, ili Petruševa i Džanana Muse. Svi su oni osjetili dolazak u euroligaše koji neće imati mnogo strpljenja za školovanje i ispravljanje nekih mladenačkih pogrešaka, pa su takvi nerijetko osuđeni na posudbe, poput Brankovića i Rudana, ili na trajniji odlazak na stepenicu niže, kao što je napravio Petrušev sa Zvezdom i Musa s Breogánom prije nego što se opet vinuo do Real Madrida.
Zato će Jelavić, kad jednom osjeti da je spreman za iskorak, morati biti siguran da je dovoljno kompletno razvijen igrač koji može participirati u takvim momčadima i usput dodatno rasti. A to u Megi možda i neće dobiti jer ne radi se ipak o beogradskom inkubatoru mladih talenata, već više o čistom izlogu.
Nije, naime, slučajno to što se Ražnatović u zadnje vrijeme posvetio lansiranju igrača baš tog jednog tipa, tih jednoroga.
Dobrog playmakera ili rasno krilo treba se razvijati duže, njegovati ih i čekati njihovo sazrijevanje. A dok u košarci nemamo visoke nogometne odštete i garancije da ćete za godine razvoja i strpljenja s jednim bekom biti i bogato nagrađeni, onda znamo da se rijetko kome na papiru isplati uložiti godine u razvoj nekih novih micića, sloukasa ili teodosića. A pogotovo se ne isplati klubu jednog menadžera kojem je, budimo realni, prvi i jedini cilj profit.
Prevelik jaz do vrha
No, s nadarenim visokim igračima druga je stvar. “You can’t teach seven feet”, reći će Amerikanci; visina je uvijek visina i visoki igrač će uvijek biti na cijeni. A ako je moderan i pokretljiv, napadački dovoljno talentiran, dovoljno ga je tek samo pokazati u ozbiljnijoj konkurenciji, povući koju vezu, pokucati na koja vrata i ponude će same stizati. Za Ražnatovića i njegov biznis pronalaska talenata, pokazivanja pa lansiranja u bogate klubove te ubiranja postotka, mladi i šuterski sposobni centri uvijek su lukrativnija opcija od beka.
Zato je i Megin stilski potpis zadnjih godina uvijek varijacija na istu temu: te će momčadi svake sezone u ABA ligi igrati brzu košarku nabijenu trčanjem i energijom, s puno preuzimanja u obrani, a u napadu s brzim šutovima i napadanjem mismatcha. Pa ako se uđe u dobar ritam, suparnika će se naprosto samljeti čistim volumenom trke i napadačkih akcija. A ako ne ide dobro, poraz će se potpisati jer božemoj, na greškama se uči.
Naravno da su za mladog igrača utakmice i minute najvažnije i da je sigurno vrlo pozitivno to što će dobiti sve ovlasti i od same te količine vremena na parketu i s loptom u rukama doći će do osjetnog napretka. No, iako će takva košarka pomoći u razvijanju napadačkog instinkta mladog igrača te će definitivno malo i ‘napumpati’ gole brojke, ipak često bude nedovoljna u kompletnom razvoju igrača, prilagodbi na osjetljive i detaljizirane košarkaške sustave te razinu natjecanja i profesionalizma kakva se inače traži kad najveći europski talenti rade toliki skok. Od Mege i sredine ABA lige uz neobaveznu igru naprosto je prevelik jaz do vrha Eurolige i NBA lige, gdje se pogreške ne trpe i gdje se svaku večer igra za nešto.
A rijetki su i ekstremni primjeri Jokića, Zupca ili Jovića koji su takav skok napravili i prilagodili se na tri ili četiri razine jaču košarku. Ipak su češći oni slučajevi poput Simonovića i Petruševa, koji su se iz Efesa, odnosno Chicago Bullsa, vratili u Zvezdu, ili pak onaj Rudanov, u kojem je Bayern procijenio da je igraču potrebna još jedna posudba, pa ga je proslijedio u Breogán Veljka Mršića. Čak je i Goga Bitadze prije izlaska na draft i dolaska u Indiana Pacerse odradio jednu polusezonu za Budućnost, gdje se borio za vrh ABA lige i participirao u Eurokupu.
Mnogo je tu interesa i parametara koji su se moraju poklopiti i zadovoljiti da bi netko isplivao, pa bio on i premium talent poput Andrije Jelavića.
Sadašnjost i bliža budućnost zaista su uzbudljive; sigurno nećete požaliti ako nekad tijekom ove sezone upalite Megine utakmice i bacite oko na momka koji bi trebao biti budućnost hrvatske i europske košarke. Jelavić će ove sezone zasigurno žaliti i paliti, a hoće li i nakon toga uspjeti postati ono što je trebao, ovisit će o mnogo faktora. Najviše od njegovih odluka i biranja sljedećih sredina.
Ali uspio ili ne uspio, Miškova tvornica jednoroga sigurno će izbaciti nekog novog, mlađeg, i jednako seksi talenta.
