Prvo ime susreta Rijeke i Lokomotive na Rujevici bio je Bruno Bogojević, krilni igrač koji je prošlog vikenda zaigrao na poziciji lijevog beka i zabio dva gola. Dobar dio razloga za to što je Bogojević imao tako dobru utakmicu kojom je privukao pozornost javnosti bio je i taj što je ispred sebe imao Marka Pjacu — on je podijelio dvije asistencije i upisao ukupno pet ključnih dodavanja, imao 5/6 uspjelih driblinga te osvojio 11/14 svojih duela. Pjaca je nastavio svoj impresivni niz u proljetnom dijelu prvenstva: u pet odigranih utakmica ima dva pogotka i tri asistencije. Tako je dodatno podigao svoju već dobru formu iz jesenskog dijela, zbog čega ga definitivno možemo uvrstiti u najbolja HNL pojačanja ove sezone.
Kad je Pjaca 1. rujna stigao na Rujevicu, bilo je to ugodno iznenađenje za Rijekine navijače. Trend povrataka u domaću ligu trajao je već nekoliko godina, ali i igrači s manjom reputacijom od njegove u posljednje su vrijeme većinom birali Dinamo i Hajduk. Za prvaka bi baš Pjaca predstavljao odlično pojačanje i zamjenu za Luku Ivanušeca. No, umjesto da dovede njega — ili još jednog svog bivšeg igrača, Josipa Brekala — Dinamo se na kraju morao zadovoljiti s Arbërom Hoxhom, koji je znatno lošiji igrač od obojice, a Rijeka i Hajduk profitirali su s bivšim dinamovcima.
Pjaca je bio najveći izlazni transfer lige kad je 2016. Dinamo zamijenio Juventusom. Tada je imao potencijal postati jedno od najboljih krila u povijesti hrvatskog nogometa, ali već je sljedeće godine zadobio tešku ozljedu koljena igrajući za reprezentaciju na katastrofalnom terenu u Estoniji. Ta mu je ozljeda u potpunosti promijenila karijernu putanju.
Uslijedile su brojne posudbe, ali ni u jednom klubu nije dobio konstantnost nastupa u početnom sastavu. Povratak u HNL bio je prilika za taj kontinuitet. On mu više nije mogao pružiti priliku za prelazak u redove nekog europskog velikana kao što je to Juventus, ali mu je definitivno mogao omogućiti da se dobrim nastupima ponovno izbori za svoje mjesto u reprezentaciji, pogotovo zato jer igra na poziciji koja je deficitarna u momčadi Zlatka Dalića.
Momčad je s njim postala legitimni kandidat za trofej, a on bi s kontinuitetom nastupa i glavnom ulogom koju je preuzeo mogao ostvariti osobne ambicije
Rijeka je promijenila trenera samo nekoliko dana prije Pjacina dolaska, ali igrački je kadar već bio dobro posložen: u vrhu napada bio je Franjo Ivanović, a iza njega Marco Pašalić, Toni Fruk i Niko Janković. Pod Sergejom Jakirovićem Rijeka je igrala u formaciji 4-2-3-1 s dvojicom klasičnih zadnjih veznih; u takvoj je postavci iza špice bilo mjesto za trojicu igrača, što bi značilo da bi netko od trojca Pašalić-Fruk-Janković trebao ustupiti svoje mjesto Pjaci. S obzirom na to da su sva trojica pružala odlične partije, bila je šteta da netko završi na klupi, pa je novi trener Željko Sopić taj problem riješio tako da je formaciju promijenio u 4-1-4-1.
Rijeka je tako dobila najubojitiji napad lige, a Pjaca je uskoro počeo pokazivati da je najbolji igrač u njemu.
Povratak među Vatrene
Otkako je došao na Rujevicu, niti jedan Rijekin igrač nije postigao više golova od njega, a samo Fruk u tom periodu ima više asistencija. Također po utakmici ima najviše udaraca unutar okvira gola, najviše uspjelih driblinga te, iza Fruka, najviše ključnih dodavanja od svih igrača svoje momčadi.
Kad ga se usporedi s igračima koji trenutno igraju u HNL-u, Pjaca i tu spada među najbolje. Nalazi se u 10 najboljih igrača lige u gotovo svim napadačkim kategorijama: golovi, kreirane velike prilike, broj ključna dodavanja po utakmici, broj uspjelih driblinga po utakmici, broj udaraca po utakmici i broj udaraca unutar okvira gola po utakmici.
Osim što ima odlične brojke, Pjaca je iznimno konstantan za ekipu. Pašalić i Ivanović odlično su počeli sezonu, ali su njihove predstave postajale slabije kako je vrijeme odmicalo. To kod Pjace nije slučaj. Čak i kad ne upiše gol ili asistenciju, veliki je problem za suparničke braniče te u gotovo svakoj utakmici radi razliku. Sad kad je u proljetnom dijelu sezone počeo hvatati konstantnost odličnih nastupa, prometnuo se u glavnog Rijekina igrača — on je taj na kojeg se ekipa uvijek može osloniti da će individualno raditi razliku, a u borbi za titulu to može biti i presudno.
Dolazak u Rijeku tako se pokazuje kao puni pogodak i za klub i za igrača.
Momčad je s njim postala legitimni kandidat za trofej, što nije bilo za očekivati na početku sezone, a on bi s kontinuitetom nastupa i glavnom ulogom koju je preuzeo mogao ostvariti osobne ambicije povratkom u reprezentaciju i novim inozemnim transferom.
U posljedjoj je reprezentativnoj pauzi prvi put nakon pet godina bio u krugu Vatrenih, ali nije zaigrao zbog lakše ozljede. Iduću će priliku imati u ožujku, kad se igra prijateljski turnir u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, za koji će vjerojatno dobiti poziv. Međutim, njegovo mjesto na popisu 23 igrača koji će putovati na Europsko prvenstvo u Njemačkoj nije zagarantirano.
Ivan Perišić trebao bi biti spreman za Euro, a on je u Dalićevu mandata najvažniji i najbolji igrač poslije Luke Modrića. Na desnom krilu bi ponovno, kao i u Kataru, trebali konkurirati Andrej Kramarić, Mario Pašalić i Lovro Majer, eventualno i Nikola Vlašić, pa Pjaci preostaje izboriti za mjesto zamjenskog lijevog krilam gdje je sad možda i u prednosti nad Ivanušecom, koji u Feyenoordu nema veliku minutažu. Konkurent će mu biti i Brekalo, koji je u Hajduku počeo dokazivati vlastitu klasu, što utrci za naslov daje dodatni podkontekst.
Bez obzira na to kako završi ta utrka, sad je izvjesno da je Pjaca u Rijeci našao ono što mu je u ovom trenutku karijere najviše trebalo. I da igra nogomet kakav godinama nije igrao.
