Odvela je utakmicu u smjeru u kojem je to željela protiv ipak jače i tehnički dotjeranije momčadi, ali suparnik je ovaj put na to bio spreman i dobio je Vatrene na njihov način: mirnoćom u najvažnijim trenucima i hladnokrvnom egzekucijom na penalima kad je bilo najvažnije. A kad ‘pogineš’ i ne uspiješ, ali sve odradiš na svoj način i ostaneš dosljedan sebi i principima koji su te toliko puta doveli skoro pa na vrh nogometne planine, onda u tome nema nikakve sramote.

Nismo u prvih sat vremena ni mogli vidjeti pretjerano eksplozivnu utakmicu. Poglavito zato što su obje momčadi u postavci dobile ono što su htjele: hrvatski je plan bio nekako uzeti Španjolcima sredinu i posjed kako ne bi uvijek bili pod valovima pritiska, dok se u napadu pokušavalo vrlo brzo i direktno odigravati dubinske lopte iza leđa visoko postavljenih španjolskih bekova.

S druge strane, Španjolska je valjda jedna od rijetkih momčadi kojoj odgovara ono hrvatsko ‘umrtvljivanje’ igre. Uglavnom zato što je njenim igračima u nogometnom DNK uvijek kružiti oko zone i tražiti pukotinu. Ovaj put tražili su je u liku i djelu Ivana Perišića na lijevom boku. Osjetili su da Ivan nema kretnje i navike beka u postavci s četvoricom u obrani pa su opteretili lijevu stranu svog napada i tražili Gavija i Marca Asensija, koji su pokušavali utrčavati iza Perišićevih leđa.

Osim toga, bolji početak i početnu hrvatsku pogubljenost dugujemo Gavijevom podizanju u pritisak na Marcela Brozovića. I dok se Vatreni nisu navikli na ritam i pohvatali brzinu utakmice, posebno Martin Erlić koji je upao u prvih 11, bilo je nešto problema s tim visokim pritiskom u centralnoj zoni. No, jednom kad se to malo osjetilo i primirilo, dobili smo gotovo pa šahovsku partiju.

I očekivano je bilo da će Španjolska stisnuti i na kraju 90 minuta i pri kraju 120, ali to je ono na što su Vatreni navikli više nego itko na svijetu — favorita svesti na utakmicu čekanja i u situaciju u kojoj pobjeda ovisi o jednom potezu koji se događa u trenucima kad su umor, nervoza i emocije na svom vrhuncu. A to je, kako već znamo, ono gdje su Dalićball i Hrvatska na svom domaćem terenu.

I uspjeli su, izdržali i odveli utakmicu na raspucavanje s penala. I da pritom nisu bili pregaženi na terenu. Na ovo sve smo već navikli i sve je još jednom podsjećalo na toliko puta viđen scenarij u kojem će se do pobjede doći na hrvatski način: čistom klasom u sredini, ali nadasve mirnoćom, zajedništvom, vjerom u sebe i snagom volje.

No, nekad jednostavno ne ide. Nekad nedostaje sreće, ili te ne nagradi, ili je i suparnik jednostavno miran, siguran u sebe, koncentriran i pun klase. Nekad jednostavno jedna lopta Lovre Majera ode u nogu Unaija Simóna pa u stativu, a suparnik je nemilosrdan, hladnokrvan i siguran kao što si ti toliko puta bio. I kad dobiješ sljedeću šansu nakon prečke, ne iskoristiš je jer i neki tamo Simon je vrhunski golman, a ni Bruno Petković ipak nije svemoguć.

I to je u redu, i to nije nikakva drama. Hrvatska je imala plan kojeg se držala i odvela je utakmicu tamo gdje je željela, ali na kraju ipak nije uspjela.

Španjolci su napokon našli način za pobijediti te hrvatske babaroge. Znate ono kako su nas kao djecu plašili o strašnim pričama kako će nas babaroge ukrasti ne budemo li dobri, ne odemo spavati na vrijeme, ne jedemo li povrće i ne slušamo li roditelje? E, pa u nogometnim školama diljem svijeta trebali bi djecu učiti mentalnoj čvrstoći i važnosti iskorištavanja šansi na primjeru Hrvatske. Znate, djeco: budete li dobro jeli, trenirali i bili vrijedni, jednog dana možete postati vrhunski nogometaši. A kad to postanete, svaku priliku morate objeručke zgrabiti i ostati mirni, inače će doći neke hrvatske babaroge i ukrasti vam snove onda kad to najmanje očekujete, kad mislite da ste nadomak sna.

Španjolci ovaj put to nisu dopustili, a Hrvatska je ovaj put ta kojoj san bježi kad je bio na dohvat ruke.