Tony je bio ozbiljan košarkaš u srednjoj školi Garfield i ljubav prema sportu prenio je na svoju djecu. Kad se vidjelo da Brandon ima smisla za sport, roditelji su počeli štedjeti kako bi mu omogućili sve što mu treba. Iako je Brandon bio aktivan u atletici i footballu, ipak se odlučio posvetiti košarci, izabravši sport koji je favorizirao njegov otac. No, Brandonova srednjoškolska karijera nije odmah bila uspješna; u početku je imao limitiranu minutažu, pa je u slobodno vrijeme marljivo radio na svojoj igri, ponajprije na driblingu i slobodnim bacanjima. Do seniorske godine na Garfieldu dogurao je do prosjeka od 22 poena i 10 skokova po utakmici, ali za njega ništa nije bilo jednostavno. U srednjoškolskoj je utakmici prvi put oštetio hrskavicu meniskusa u lijevom koljenu. Vratio se nakon uspješne operacije, ali to koljeno progonit će ga desetljeće kasnije.

Inspiriran srednjoškolskim uspjehom Kobea Bryanta i Tracyja McGradyja, 2002. se prijevremeno prijavio na NBA draft. Doduše, imao je workout za samo jednu momčad, Portland. Tada je dobio priliku trenirati s Borisom Diawom, a nakon dvosatnog treninga, radeći jedan-na-jedan s budućim NBA igračem, odbio je ponude Miami Heata i Toronto Raptorsa i povukao se s drafta. Diaw mu je pomogao da shvati kako fizički još nije spreman za tu razinu. Zaokret koji se dogodio u njegovoj glavi promijenio mu je pristup. Nije više sanjao da postane milijunaš, već je počeo sazrijevati kao osoba.

Kad se drugima u završnici utakmice puls ubrzavao, Roy je postajao smireniji. Što su ulozi bili veći, on je bio opušteniji

Daleko od toga da je išlo glatko. Roy se izvan terena morao suočiti s novim preprekama.

Imao je poteškoća s učenjem i mučio se s državnom maturom (tzv. test SAT), koja je bila nužna da bi dogurao do NCAA košarke. Isti su problem imali njegovi roditelji i stariji brat, koji nisu ni upisali studij. Nesiguran u to hoće li uopće upasti na koledž, morao se zaposliti na dokovima, čisteći kontejnere za 11 dolara po satu. Ali bio je ustrajan i nakon što je triput pao na testu, pa je iz četvrtog pokušaja napokon uspio ispuniti uvjete za NCAA. Upisao je Sveučilište Washington i nakon tri godine ponovno se ponadao da je vrijeme da napravi skok u NBA, ali tijelo ga je opet iznevjerilo.

Portlandove draft čarolije

U trećoj utakmici sezone, onoj između njegovih Huskiesa i Oklahoma Soonersa, Royu je prvi put puknuo meniskus u desnom koljenu. Ozljeda je to koja ga je mjese dana držala izvan pogona. Nakon što se vratio, imao je smanjenu minutažu te je još jednom povukao svoju odluku da izađe na draft. Nadao se da će godinu iskusniji, zdraviji i igrački uspješniji biti spreman i imati bolje izglede. Kasnije se ispostavilo da je to bila jedna od najboljih odluka u njegovoj karijeri. Kao i prethodnih godina, naučio je biti strpljiv.

Roy je oduvijek sebe smatrao bekom šuterom, igračem koji može igrati bez lopte i biti prvi strijelac momčadi, u najboljem slučaju combo guard. Uoči drafta 2006. radio je na tome da umanji procjene skauta koji su ga vidjeli kao playmakera, smatrajući da može ponuditi više. Očekivalo se da će biti izabran među prvih šest, što je bio drastični skok u odnosu na godinu prije, kad su prognoze bile kraj prve ili početak druge runde. Portland je imao četvrti izbor prve runde, a prva želja bio mu je krilni centar LaMarcus Aldridge, za kojeg su svi govorili kako je top 3 igrač svoje klase i da će otići do trećeg izbora.

Steve Patterson, predsjednik košarkaških operacija i generalni menadžer Blazersa nakon otkaza Johnu Nashu, uhvatio se telefona zajedno s asistentom Kevinom Pritchardom. Počeli su zivkati okolo kako bi se nekako pomaknuli na draftu.

Uspjeli su dogovoriti razmjenu s Bostonom za sedmi pick u zamjenu za Sebastiena Telfaira, Thea Ratliffa i izbor druge runde 2008. Uz to su još dobili beka Dana Dickaua i centra Raefa LaFrentza. Time je Portland u rukavu imao četvrti i sedmi izbor, ali tu nije bio kraj njihovim maherskim lukavštinama. Nakon toga Pritchard je tijekom draft noći dogovorio trade s Chicagom u zamjenu za drugi pick drafta. Portland je u posao još ubacio Viktora Hrjapu, a za Bullse kao četvrti izbor uzeo Tyrusa Thomasa. Zatim, kako bi se pomaknuli za još jedno mjesto, sa sedmog na šesto, Blazersi su uspjeli isposlovati dogovor s Minnesotom, uzevši Randyja Foyea sa Sveučilišta Vilanova i poslavši ga na sjever. Kasnije na istom draftu Blazersi su još uspjeli doći do španjolskog virtuoza Sergija Rodrigueza.

Ne samo da su dobili sedmerostrukog All-Stara, koji je u zenitu karijere bio i član All-NBA petorki, nego su, i sami ne sluteći, došli do velemajstora i hladnokrvnog egzekutora. Roy se u samo godinu dana pokazao najsvjetlijom točkom svoje generacije. Gotovo jednoglasno (127 od 128 glasova za prvo mjesto) izabran je za Rookieja godine nakon što je odigrao 57 utakmica s prosjekom od 14,5 poena. Prije njega samo je Vince Carter odigrao manje utakmica (50) kao rookie godine, ali ne s toliko glasova za prvo mjesto. Još nevjerojatnije zvuči podatak da su iz te klase od prvih 20 izbora drafta samo dvojica postali All-Star igrači. Obojica su nosili Portlandov dres.

Od bekova ili combo guardova koji su prije Roya zakoračili u ligu, rijetki su imali njegove odlike: ubojiti instinkt, mirnoću u završnici i perfektan skok šut. Već u svojoj drugoj sezoni izabran je za All-Star rezervu. Iako je pretrpio ozljedu gležnja u posljednjoj utakmici prije All-Star vikenda, ipak je zaigrao, usprkos boli. Ta se ozljeda zadržala i u konačnici utjecala na njegovu igru do kraja sezone 2007./2008. Iduće godine završio je na devetom mjestu u glasovima za MVP-ja.

Nije više mogao izdržati

Utakmica koja će zauvijek ostati u sjećanju dogodila se na dan pisanja ovog teksta prije točno 15 godina. Roy je te večeri ubacio Phoenixu 52 poena, šutirajući 14/27 iz igre i 19/21 iz slobodnih bacanja, oslanjajući se na iste elemente kojima se posvetio kad je u srednjoj školi uglavnom grijao klupu. Tijekom jedne dionice u trećoj četvrtini zabio je 15 uzastopnih poena.

Da se u muzeju čuva umjetnost košarke, dvije izvedbe Brandona Roya zaslužile bi svoje mjesto u njegovim hodnicima.

U sezoni u kojoj je ostvario učinak karijere nastalo je i djelo koje možemo nazvati Dvije sekunde u Portlandu. Igrale su se zadnje sekunde produžetka kad je Roy preko Rona Artesta zabio skok šut za vodstvo 98:96. Nedugo zatim u dvorani je nastao tajac, jer je Yao Ming zabio koš uz prekršaj Roya, koji je došao na udvajanje. Ming je pogodio i dodatno bacanje za 98:99, a do kraja je ostalo samo osam desetinki. Portland je imao loptu sa strane, Roy je došao po nju, okrenuo se i zabio ‘lillarda’ prije Damiana Lillarda.

Drugo je djelo playoff serija protiv Dallasa iz 2011. Igrala se četvrta utakmica prve runde, Portland je na poluvremenu zaostajao 23 razlike, a onda je s klupe ušao Roy.

Tad je već uzimao tablete protiv upala, injekcije kortizona i ujutro teško ustajao iz kreveta. U travnju 2010. doživio je novo puknuće meniskusa u desnom koljenu, ali vratio se samo osam dana nakon operacije i pomogao momčadi da dođe do pobjede u četvrtoj utakmici prve runde doigravanja protiv Sunsa. Međutim, koljena su mu sada već bila kost na kosti i nije bilo drugih operacija ili zahvata koji bi ga oslobodili bolova dok igra košarku. Kirurg mu je prognozirao da mu u optimističnoj procjeni preostaju još jedna ili dvije godine. Morao je ulaziti s klupe i propuštati utakmice. Ni kemija u svlačionici više nije bila ista. Aldridge je po prirodi bio introvert, Andre Miller se držao za sebe, a mlađi poput Wesleyja Matthewsa bili su obuzeti time da se dokažu.

Malo je ljudi znalo s kojim se sve bolovima Roy nosio, a on je veći dio svoje karijere proveo jureći za trenucima poput šuta za pobjedu protiv Houstona ili utakmicom protiv Dallasa. I bogovi košarke smilovali su mu se posljednji put, a on je, znajući da njegov sat otkucava, uzeo loptu i ponovno pokazao da je rođen za takve trenutke. I na koncu, da je vrijedilo još jednom izaći i osjetiti taj užitak pobjede, unatoč tome što su mu klecala koljena i što će sutradan u bolovima odlaziti pod tuš. Od ukupno 23 poena protiv Dallasa, 18 je zabio u četvrtoj četvrtini.

Bio je svjestan da je došao kraj jer nije više mogao izdržati sve te tablete, aspiraciju tekućine iz koljena i injekcije. Ne tim tempom.

Trenutak radosti

Za Portland je odigrao još dvije utakmice u seriji s Dallasom prije nego što se umirovio. Pokušao se vratiti 2012. u Minnesoti, ali odigrao je svega pet utakmica, bol ga je opet dočekala.

Udaljio se od Blazersa, budući da nije bio spreman uhvatiti se u koštac sa svojim položajem u košarci, preranim umirovljenjem; zatvorio se u sebe i jedno vrijeme bio nesretan, kako je i sam izjavljivao u rijetkim intervjuima. Nekoliko godina poslije preživio je i pucnjavu, kad su dvojica naoružanih napadača otvorila vatru na obiteljskom okupljanju u domu Royeve maćehe. Mučile su ga noćne more, bolovi u koljenu (ukupno sedam operacija u košarkaškoj karijeri) i suočavanje sa stvarnošću, ali uspio je sve to prebroditi, postati trener i počeo voditi sretan život, uživajući u trenutku, sa svojom djecom i bez puno osvrtanja na prošlost.

Royeva koljena oruđe su koje ga je na kraju izdalo, ali njegov ples na terenu nije ishlapio iz sjećanja. Bio je rijetka vrsta napadača: imao je uglađenost, snagu, reflekse i sposobnost lomiti bilo kojeg braniča. Kad su Bryanta upitali koji mu je igrač u Zapadnoj konferenciji najteži za čuvati, rekao je: “Brandon Roy, jer ima sve”. Godinama se oblačio ispred ormarića na kojemu mu je pisalo “Ostani skroman”. I doista, unatoč zvjezdanom statusu, nije izgubio iz vida tu poruku. Patty Mills i Nicolas Batum nazivali su ga mentorom i svojim “velikim bratom”.

Kad se drugima u završnici utakmice puls ubrzavao, Roy je postajao smireniji. Što su ulozi bili veći, on je bio opušteniji. Kao da je nakon svih nedaća u danom trenutku napokon odahnuo, došao do svog mira i mogao uživati. Kao da su nestale brige i sumnje koje su ga svih tih godina morile i zbog kojih se toliko puta herojski vraćao. Mogao je krenuti s bilo kojeg mjesta u bilo kojem trenutku i vjerovati da će zabiti koš. Bio je to njegov trenutak radosti.

Royeva košarkaška priča nema lijep kraj, ali pamtit ćemo njegova remek djela, jer nikad nije bilo sumnje da se mogao nositi s najboljima.