Na Červarovo je mjesto došao Hrvoje Horvat, kojem je prva utakmica bila Francuska na turniru dodatnih kvalifikacija za Olimpijske igre. To je izgubio, onda je dobio Portugal, a na kraju je Portugal jednim golom razlike pobijedio Francusku i Hrvatska je u krugu od tri reprezentacije imala najlošiju gol razliku, tako da je završila izvan križaljke za Tokio. Horvat je nakon toga odradio Europsko prvenstvo, pa Svjetsko, a onda je i on dobio otkaz. Deveto mjesto nije bio dovoljno dobar rezultat da bi se toleriralo Horvatove druge mušice.

U izborničku je fotelju tada doveden Goran Perkovac. On je pobijedio Španjolsku na otvaranju Europskog prvenstva, pa je imao knap utakmice protiv Austrije, Francuske i Mađarske u kojima nije uspio pobijediti, a na kraju je osvojio 11. mjesto. Ni to nije bio rezultat koji bi mogao pokriti mane koje je Perkovac imao, tako da je izbornički mandat bivšeg kapetana reprezentacije trajao manje od godine dana.

Sigurðsson je trener koji slaže kockice u mozaik. Riječ je o tipu koji je pedantan, organiziran i zna kako sustav treba izgledati

Ukratko, od Argentine na Svjetskom prvenstvu u Egiptu koju je vodio Lino Červar do Austrije na olimpijskim kvalifikacijama u Njemačkoj, kad je na klupi stajao Dagur Sigurðsson, prošlo je malo manje od 38 mjeseci. U tom je vremenu hrvatska rukometna reprezentacija imala četvoricu izbornika. Jasno je da primarni problem hrvatskog rukometa nije u izborniku. Da jest, onda bi dolazak Horvata i Perkovca popravio pogreške koje je radio njihov prethodnik i sve bi bilo u redu. Problem je puno dublji od konkretnih stvari poput toga je li Červar forsirao igru sedam-na-šest ili je Perkovac premalo koristio obranu 5-1. O tome se najviše diskutira, ali to je tek vrh ledene sante. Međutim, i vrh ledene sante je dovoljan da pretpostaviš da ima nešto ispod i da dovoljno rano promijeniš kurs.

Izbornik možda nije primarni problem hrvatskoj rukometa, ali može biti rješenje, ili barem dio rješenja. A to Sigurðsson jest.

Glavna prednost

Za početak, radi se o banalnoj stvari, ali ta je banalnost jako dobra ilustracija kakav lik je preuzeo izborničko mjesto. Kad je prije utakmice s Austrijom zasvirala himna, Sigurðsson je stavio ruku na srce. To Islanđani ne rade. Nije to radio ni u Austriji ili Japanu, ali je znao da to Hrvati rade. Istražio je kulturu, razgovarao je s ljudima i pokušao se prilagoditi okruženju u koje dolazi. Postoji dio s poštovanjem, ali puno bitni je onaj dio o istraživanju i posvećenosti detaljima. Ako je imao pripremljen taj PR dio priče kojim se odlučio svidjeti domaćinima, što mislite koliko je detalja u kartonima pripremjenih za igrače koje je pozvao na turnir?

Oni koji su bliže Sigurðssonu govore da već ima neke ideje za reforme koje su potrebne kako bi hrvatski rukomet uhvatio korak s europskim, ali i to da je zadužio svoje bliske suradnike za dodatno istraživanje situacije u omladinskim pogonima hrvatskih klubova, stanja mladih reprezentacija i pozicija lokalnih trenerskih potencijal na koje se može osloniti u bližoj ili daljnjoj budućnosti.

Možda Sigurðssona nitko u HRS-u neće poslušati kad dođe s prijedlozima. Zapravo, vjerojatno neće. Ali on je previše usmjeren na detalje i prevelik je fanatik pripreme da se ne bi pojavio na nekom sastanku sa zaključcima i prijedlozima. Riječ je o tipu koji je pedantan, organiziran i zna kako sustav treba izgledati. Može i zna.

To je glavna prednost koju Sigurðsson ima. Da, riječ je o sjajnom treneru, ali prije svega je riječ o ogromnom autoritetu koji iza sebe nema nikakve repove. Kad se on odluči pozvati nekog igrača prije drugog ili se unutar utakmice odlučiti za jednu opciju, a ne drugu, to onda ima sasvim drugačiju percepciju javnosti nego što je to bilo dosad. Možda nije fer prema hrvatskim trenerima, ali kad toliko godina funkcioniraš u svijetu u kojem je svatko nečiji, onda se razvije neka ciničnost u kojoj se traže stvari kojih u tom trenutku možda ni nema, ali svi znamo da ih je nekada bilo i onda je ljudski očekivati ih ponovo.

Sigurðsson ima taj luksuz da će mu javnost dati povjerenje i da neće preuranjeno donositi zaključke. Tipa, kada je protiv Austrije promijenio obranu i prilagodio se suparničkoj igri sedam-na-šest prateći svoj instinkt. Ili kada je protiv te iste Austrije izvadio vratara koji je dobro branio i stavio drugog jer je odlučio zatvoriti jedan koridor i žrtvovati drugi koji vratar koji je sjedio na klupi brani bolje nego onaj prvi.

Već protiv Austrije i Njemačke vidjeli smo bolju Hrvatsku nego što je bila dva mjeseca ranije protiv te iste dvije momčadi. Pokazao je drugačije ideje u napadu, ili barem njihove začetke; križanja za vanjske igrače su jasnije definirana i uigravaju se, lopta češće dolazi do krila i da se lomi utakmica, svima je jasno što se radi i improvizacija je svedena na zdravu mjeru.

A tek je krenulo

Dok je Austrija lomila utakmicu, Sigurðsson je bio miran. Bio je miran i kad se Njemačka približila na dva gola razlike. Kada je trebalo podignuti Domagoja Duvnjaka, onda ga je podizao; kad mu nije trebao, sjedio je na klupi. Kad je trebalo žuriti, gurao je igrače prema naprijed; kad je trebalo smiriti, onda je povlačio ručnu. Ali u svakom slučaju je bio prevaga koja lomi utakmicu i još jednom je pokazao da mu je rukometni instinkt praktički nepogrešiv.

S tim da treba imati na umu da su ovo prve Sigurðssonove utakmice na klupi Hrvatske. On se još mora prilagoditi kadru, mora odigrati turnire i lupati po pripremama. Mora adaptirati ideje onome što je vidio kod kadra, a mora i filtrirati kadar te svoje pomoćnike. Za očekivati je da će stvoriti još fleksibilniju obranu i da će u napadu stvoriti obrasce na koje se može osloniti u bilo kojoj situaciji, bez obzira na to kolika panika bila. Za očekivati je i to da će dati prijedloge za neke reforme i dubinske promjene.

Sigurðsson je trener koji slaže kockice u mozaik i vrijedi novca koji mu je stavljen na stol.

Bi li Sigurðsson dobio taj novac i bi li bio na klupi da Hrvatska dogodine nije domaćin Svjetskog prvenstva? Da HRS ne njuši mogućnost za dovoljno veliku zaradu da ga se uspije isplatiti na račun euforije koju će stvoriti oko sebe? Bi li ga iz HRS-a pustili da nisu osjetili kako stvari klize izvan kontrole i da ubrzo neće biti novca ni za koga? Možda i ne bi, ali uživajmo dok je ovdje. Jer započeo je s dvjema pobjedama i vraćanjem Hrvatske na Olimpijske igre, među rukometnu elitu iz koje već neko vrijeme klizimo.