U vrijeme dok se snimke starih utakmica još nisu mogle naći na webu ili na YouTubeu, na cijeni su bile video-kasete od prijatelja na kojima se, uglavnom izlizana od gledanja, nalazila željena snimka. Tako sam jednom prilikom od prijatelja posudio kasetu na kojoj je flomasterom bilo napisano HRVATSKA-USA 92. Radilo se, naravno, o onom najvećemu od svih finalu olimpijskog turnira protiv Dream Teama i narativu koji i danas izgleda nevjerojatno. Pa sam sav sretan sjeo i guštao u lijepoj uspomeni. I onda je došla ona famozna 11. minuta u kojoj bi na turniru SAD obično već imao 20-tak razlike protiv nedoraslog suparnika, ali u toj je čarobnoj noći i još čarobnijoj minuti Hrvatska povela zakucavanjem Franje Arapovića, uz neizbježni uzvik Slavka Cvitkovića: “Spusti se, Franjo!”.
To je taj THE moment za većinu, ali ne i za mene. Ja sam oduvijek čekao scenu koja je uslijedila nakon tog poteza. U pravom trenutku redatelj prijenosa je uključio kameru koja je prikazivala izbornika Petra Skansija dok Chuck Daly na suprotnoj klupi poziva prvi i posljednji time-out na turniru. Skansi se smješkao poput Mona Lise u Louvreu, čak se malo i jezikom oblizao. Taj smiješak i gušt za mene će zauvijek biti simbol košarke koju smo zamišljali. Košarke koja je, vidjelo se to u toj 11. minuti, bila svjetski važna i vrijedna.
A onda je snimka stala. Zaustavila se. Ukazao se onaj snijeg i nakon njega polako se pojavio neki film, ranije snimljen na kasetu. Mislio sam da je neka greška. Nazvao sam prijatelja i upozorio ga na to.
“Ne, nije greška. To je to”, mirno je ustvrdio i dodao: “A kaj imaš gledat ostalo?”
Onaj njegov smiješak u 11. minuti nije zlokobno najavio propast košarke, već je bio poput točke na jedno veliko i zlatno doba koje se nikad više neće ponoviti
I dan-danas, gotovo 20 godina od gledanja, ne znam što da odgovorim prijatelju. Ne znam je li takav postupak odrezane i nepotpune povijesti ispravan? Je li etičan, dobar za nas? Ne znam, ali ga razumijem. Razumijem ga, itekako. Previše stvari me je pregazilo od 1990-tih naovamo. Možda je u redu da neke snimke završavaju nakon 11. minute, uz smiješak i oblizivanje jezikom.
I zato, kada sam čuo da je u 78. godini života preminuo Petar Skansi, iz glave mi nikako nije izlazila ta posljednja scena prekinute snimke. I shvatio sam, takav je i život, na taj način ga pamtimo. Kroz trenutke i prekinute snimke.
Pamtim Skansija u onom katarzičnom polufinalu protiv ZND-a kako izdaje direktivu da se namjerno faulira Aleksandra Volkova. Pamtim ga kako 11 godina poslije u veteranskom paketu s Dinom Rađom osvaja posljednju žutu titulu. Pamtim nevjericu dok čitam kakvu je sezonu Skansi imao 1970., sezonu prije titule, kada je bio među najboljim centrima u zemlji. Pamtim koliko mi je trebalo da shvatim kako je dobar i moderan igrač bio u onom šampionskom splitskom trianglu Damir Šolman–Rato Tvrdić-Skansi koji je za jednu prokletu loptu ostao kratak na putu do europske titule.
Pamtim strahopoštovanje prema njemu i generaciji koja je konačno postala zlatna u Ljubljani 1970. i najavila dvije decenije u kojima će košarka biti najbolji proizvod Jugoslavije i vrhunac doživjeti baš pred rat. Pamtim i koliko je bio važan Skansi u tim pothvatima kad je bio praktički drugi najbolji igrač nakon Kreše Ćosića, uvijek standardan u izvedbi, s double-double učincima zabilježenim u nepotpunim statistikama, što znači da su brojke morale biti i veće.
Na slikama iz igračkog doba nerijetko ga vidim kako vodi loptu, i to kao centar u vremenu kada su robusne petice izigravale nekretnine. Staturom, kretnjama i shvaćanjem igre bio je ispred svog vremena. Nesumnjivo je da je Skansi bio među onima koji su otvorili vrata avangardnosti jugoslavenske košarke i konačnoj uspostavi pobjedničkog mentaliteta. Nije se tu radilo samo o sportskim dosezima, oni su imali jak sociološki utjecaj. Upravo su Skansi i ostali bili najava ‘rođenih pobjednika’ s kraja 1980-tih zbog kojih su naši očevi prestali zlokobno prizivati poraze kao ranije, kad su se tako lakše nosili s razočaranjem koje će neminovno uslijediti, jer “moraju naši nešto zasrat”.
I zato su u našim sjećanjima snimke odrezane, kao na onoj video-kazeti.
Zato trebaju završiti smiješkom jer smo nesavršeni i nepotpuni. Zato u životu treba biti gospodin do kraja, kakav je bio Skansi. Zato onaj njegov smiješak u 11. minuti nije zlokobno najavio propast košarke, već je bio poput točke na jedno veliko i zlatno doba koje se nikad više neće ponoviti.
Jer pamtimo samo sretne dane. Sa smiješkom.
