Čak devetorica japanskih reprezentativaca koji su nastupili na Svjetskom prvenstvu u Kataru prošla su kroz sustav sveučilišnog nogometa u Japanu prije nego što su postali profesionalci. Iz čisto nogometne perspektive, igranje za jednu od sveučilišnih ekipa donosi nekoliko bitnih prednosti u razvojnom procesu. Prvo što treba imati na umu je to da se radi o (tradicionalno) jakom natjecanju; kvalitetom ga obično uspoređuju s drugom ili trećom japanskom ligom (koje su inače profesionalizirane) i to je bitno zato jer je igračima već u startu osiguran dovoljno jak podražaj. Sveučilišne ekipe mogu sudjelovati i u japanskom kupu i nije rijetkost da uzimaju skalp i prvoligašima, a nemali broj njih vezan je i za lokalne klubove u nižim razredima japanskog nogometa.
Pa ipak, unatoč toj konkurentnosti te općenito prestižu koji znači osvajanje sveučilišnog prvenstva, najveća prednost u suštini je ona da nema rezultatskog pritiska. Na jednom plastičnom primjeru, to može podrazumijevati trenerov zahtjev da na pojedinoj utakmici najmanje sedam puta uđete u situaciju jedan-na-jedan; sedam puta možete ići jedan-na-jedan i ako nijednom od tih sedam puta ne uspijete predriblati supanika nego svaki izgubite loptu, nitko vam neće ništa reći ili vas zbog toga vaditi iz igre — upravo zato što nije toliko bitna kratkoročna perspektiva koliko ona dugoročna. Bitno je to kakav će taj dribling biti u 21. ili 22. godini.
Upravo je to bio jedan od glavnih razloga zašto je Kaoru Mitoma s 18 godina odbio potpisati profesionalni ugovor koji mu je nudio prvoligaški klub Kawasaki Frontale te odlučio postati student na Sveučilištu u Tsukubi. Ondje je mogao i driblati i griješiti, a na kraju svoju vještinu očito i teorijski razraditi u diplomskom radu koji je nosio naslov Proces driblinga. Šteta je samo što nitko u Dinamu nije pročitao taj uradak…
E sad, ne znam je li Takuro Kaneko imao sličnu temu diplomskog rada, ali sigurno je to da je prošao kroz taj sustav sveučilišnog nogometa.
Kaneko je već zapravo isplatio 400.000 eura koliko je plaćena njegova posudba, ali činjenica je da je pitanje može li uspjeti u Dinamu i dalje aktualno
Još 2017. zaigrao je za ekipu Sveučilišta Nihon, jednog od najuglednijih privatnih sveučilišta u Japanu, koja se tada natjecala u drugoj sveučilišnoj ligi u regiji Kantō (inače, prvih šest iz prve lige kvalificira se na završni turnir prvenstva na kojem sudjeluje ukupno 24 ekipa). U iduće tri godine skupio je ukupno 40 nastupa, a 2019. bio izabran i u najbolju postavu lige. Njegova je momčad bila u donjoj polovici lige s 12 sudionika, ali to i nije bilo toliko bitno. Kaneko je igrao veliki broj utakmica u dobroj konkurenciji i u idealnim je uvjetima mogao usavršavati svoj dribling. Na kraju je u ožujku te 2019., u svojoj 22. godini, debitirao za Hokkaido Consadole Sapporo; igrao je paralelno neko vrijeme još i za sveučilišnu ekipu, a svoj prvi profesionalni ugovor potpisao je početkom iduće godine.
“Mislim da mi je najjača strana dribling”, izjavio je u svom prvom intervjuu nakon dolaska u Dinamo, uz pomoć svoje vjerne sjene, odnosno prevoditelja. “U situaciji jedan-na-jedan mogu predriblati svakoga. To ću uskoro, ako dobijem pravu priliku, pokazati Dinamovim navijačima, ali i svima ostalima u hrvatskoj ligi”, pričao je, dok se prosječno zatucani čitatelj Sportskih novosti vjerojatno podsmjehivao.
Kulturološki šok i prilagodba
Kaneko je u Sapporu trebao još dvije sezone da postane standardni prvotimac, a uskoro se pokazalo i da ima jedan od najboljih driblinga u ligi. Još je ove sezone — do odlaska u Dinamo skupio je 21 nastup u prvenstvu — po broju uspjelih driblinga bio u samom vrhu lige i uistinu se radi o elementu koji ga je izdvajao od prosjeka.
Problem je u tome što se taj element ne može promatrati izolirano ili izvan konteksta. Kaneko je u Japanu igrao tranzicijski nogomet u kojem je imao puno prostora ispred sebe, odnosno igrao je u uvjetima u kojima su njegov dribling te općenito eksplozivnost i brzina koji ga krase mogli doći do izražaja. Pa ipak, kad je stigao u Dinamo nije zbog toga dočekan sa skepsom ili oprezom, već se više lamentiralo o tome da se radi o anonimnom Japancu koji će uskoro ući u 27. godinu, a naravno da je bilo i onih koji su u kontekst upitnoga dovodili i njegove ‘brojke’.
Kaneko je, naime, ove sezone zabio osam pogodaka te dodao četiri asistencije. Ono što se pritom iz nekog razloga nije uzimalo u obzir upravo je to da je to učinio u 21 nastupu, a ispod radara prolazilo je i to da je kod trenera Mihajla Petrovića u formaciji 3-4-3 igrao u ulozi desnog beka i krila.
Vjerojatno se i iz potonje činjenice može objasniti defenzivna odgovornost koju je pokazao odmah po dolasku u Dinamo. Kaneko nije tip igrača koji će zanemariti svoje defenzivne zadaće, a ima odličnu reakciju i nakon izgubljene lopte, što valjda (stereotipno) možemo pripisati i radničkom mentalitetu prosječnog Japanca. Dobro se to ogleda u činjenici da za jednog krilnog igrača ima neobično visok broj startova na loptu (1,8 na svakih 90 minuta u HNL-u); Josip Mišić jedini je Dinamov igrač koji ih ima više, a Kaneko je otprilike u rangu Emira Sahitija i Rokasa Pukštasa. Još jedna od posljedica energije koju donosi na teren je ona da osvaja puno duela na tlu (10. u ligi) i pravi je raritet imati igrača koji ima takvu individualnu kvalitetu, ali i radničke navike.
Pa ipak, statistika je u njegovu slučaju (još uvijek) varljiva, upravo zato što u njegov maleni uzorak utakmica (primjerice, započeo je samo njih sedam) ulaze te minute ili zapravo razdoblje koje su mnogi valjda eufemistički zvali “fazom prilagodbe”. Kaneko inače jako slabo priča engleski i, poput mnogih svojih sunarodnjaka, doživio je kulturološki šok po dolasku u Europu. Igor Bišćan davao mu je neke prilike odmah po dolasku, ali ta se ‘prilagodba’ na kraju odužila te okončala uz dozu sreće, u onoj raritetnoj utakmici protiv Lokomotive.
Kaneko, međutim, ponajviše zahvalan može biti upravo samom sebi — može to zvučati kao floskula, ali rad koji je uložio u trenucima kad su mediji spekulirali da je “otpisan” morao je kad-tad doći na naplatu. Bila je to zapravo vrlo jasna prekretnica nakon koje se napunio samopouzdanjem, a na kraju je u momčadi koja se ne oslanja na neka sistemska rješenja postao spasitelj. “Takvi se igrači danas svijećom traže po svijetu”, izjavio je pomalo zaneseno nakon maestralne partije protiv Slaven Belupa čovjek kojeg je zapravo spasio.
Hoće li uspjeti?
Kaneko je inače ove sezone u Japanu kreirao i 11 velikih prilika za suigrače (sedmi u ligi, unatoč znatno manjem broju nastupa od ostalih iz vrha) a u samom vrhu bio je i po broju ključnih dodavanja. U Dinamu je već pokazao da ima razna rješenja u zadnjoj trećini terena, a s povratkom Brune Petkovića njegov je centaršut dobio samo još više na važnosti; teško je bilo ne primijetiti i da je centaršut za drugi gol protiv Slavena uputio slabijom desnom nogom, što je bitno i u kontekstu (ne)predvidljivosti driblinga.
Pa ipak, isto je tako činjenica da je odigrao samo tri kompletne odlične utakmice; unatoč asistenciji, posljednja protiv Rudeša nije bila na razini partija protiv Varaždina, Astane te Belupa. U svim ostalim susretima koje je odigrao u posljednjih mjesec i pol dana uglavnom se uklopio u sivilo momčadi. Jest, Kaneko je već zapravo isplatio 400.000 eura koliko je plaćena njegova posudba, ali činjenica je da je pitanje može li uspjeti u Dinamu i dalje aktualno.
Otegotnu okolnost predstavlja mu činjenica da je Dinamo pod Sergejom Jakirovićem, barem zasad, u velikoj mjeri ovisan o inspiraciji pojedinaca — pa, ako hoćete, i o pukoj sreći. Kaneko je možda upravo u takvim okolnostima i zasjao, ali dugoročno gledano je to nešto što bi se moglo okrenuti protiv njega. Osobno mislim da bi ga mogao sputavati i njegov mentalitet, u smislu toga da mu nedostaje doze sportske drskosti, pa i da bi na sebe trebao preuzimati više odgovornosti, ali lako je moguće i da je to samo (još jedna) subjektivna tlapnja čovjeka koji si utvara da može dobro iščitavati psihološki trenutak.
Ono što mogu reći je to da me Kaneko već sada kupio i da bih uistinu volio da uspije. Ne zato što bi time samo u potpunosti opovrgnuo tezu o “Šimićevu promašaju” — koji je, eto, u jednom paradoksalnom obratu postao “Dinamov spasitelj” — pa ni zato što na svoj dan u ovoj ligi stvarno može predriblati manje-više svakoga. Volio bih da uspije zapravo samo zato što je pošten momak koji pošteno radi svoj posao. Dovoljno je vidjeti njegovu reakciju nakon izgubljene lopte.
