Postoji taj trenutak, jedan od rijetkih kad se na terenu ne osjećate poput autsajdera, poput klauna čija je tehnika forhenda ostala sirova i nedorađena — zaleđena u nekim davnim vremena, dok ste još kao klinac trenirali — a o bekendu bolje i da ne započinjem. To je zapravo trenutak u kojem se, najlakše je to tako sročiti, osjećate seksi na terenu; trenuci u kojima osjećate kao da pripadate ovoj igri jer, eto, i jedan klaun može djelovati elegantno; i jedan klaun može osjećati igru, ima to zrno inspiracije, pa i mekane, fine ruke.
To je zapravo onaj trenutak u kojem, na drugoj suparničkoj servi na deuce strani, znate odigrati gotovo pa savršeno zamaskirani i amortizirani drop shot po paraleli — onda najčešće i winner — uz voleje i kretanje najjače oružje ovog klauna. Udarac koji ga katkad održava na životu, ali ga ponekad i samo guši, gura u autodestrukciju. Ali čujte, ćudljiva je narav drop shota; na njemu se prelama ona borba između želje da igrate oku ugodno i atraktivno, ali da to ipak ima i nekog smisla.
Tenis je igra u kojoj je izrazito teško pomiriti tu želju da igrate stilski lijepo, pa i neopterećeno, sa željom da na koncu imate i neki opipljivi rezultat. Nemali broj igrača, često onih silno talentiranih, ima problema prihvatiti da se ipak mora držati nekih uzusa ili nepisanih pravila igre i radije igra po svom guštu što je, posebice dugoročno gledano, neodrživa ‘strategija’. U tom smislu, ako uzmete u obzir da je drop shot možda i najseksiplniji udarac u teniskom repertoaru, možemo zaključiti i da je to udarac koji stvara najveću psihozu ili dvojbu u igraču: ići za njim, ili ne ići za njim? Ili, još bolje – idem li za njim da zabavim sebe i publiku, ili je to bila stvarno racionalna odluka?
“Drop shot je poput virusa”, rekao je jednom stari šmeker Jürgen Melzer. “Jednom kad ste inficirani, teško ga se riješiti. Jednostavno vam uđe u glavu. Odigrate nekoliko dobrih, osvojite nekoliko poena i samo želite nastaviti. I onda, kad promašite, kažete si — dobro, pa ovo se ne može događati. Moram odigrati još jedan, bolji.”
Zbog te svoje zavodljive prirode, radi se o udarcu koji stvara ovisnost u igrača, pa i pokazuje koliko je tanka granica između genijalnosti i gluposti
Da, drop je poput virusa ili možda je spretnije reći da stvara ovisnost.
Jednom kad ga oprobate, želite još, ali kako to nerijetko i biva — to “još” postane kontraproduktivno te prerasta u zloporabu. Njegova je zavodljivost zapravo slična zavodljivosti lažnjaka u nogometu; to de facto i jest lažnjak u tenisu, dobro zamaskirani ‘napad’, bezobrazan i pokvaren jer lomi kičmu igračima i čini ih redikuloznima ili, ako ‘tropa’, čini vas same redikuloznima.
Mač s dvije oštrice
Baš zato što može stvoriti ovisnost Melzer između redaka priča o tome da je bitno pronaći ravnotežu, pa onda i da je krucijalno procijeniti kad je pravi trenutak za odigrati ga. Naravno da će protiv pojedinih igrača drop biti dio taktike — primjerice, na zemlji protiv tipa koji se slabije kreće — ali kad pričamo o pravom trenutku, podrazumijeva se da takvo što ovisi isključivo o igračevoj inteligenciji, a onda i instinktu i osjećaju za pravovremenost, pa, ako hoćete, i mudima.
“To je mač s dvije oštrice”, kaže, pak, Julien Benneteau, nesretnik koji je završio karijeru s omjerom od 0-10 u finalima. “Podsjeća na onu situaciju u nogometu — kad napadate i napadate, ali vam naprosto ne ide, pa je jedino što vam preostaje udarac s 30 metara.”
Mogli bismo sada biti zlobni prema njemu pa reći da je ostao bez naslova jer je, eto, bio ziheraš; čovjek, naime, priča o dropu u poprilično rezerviranim tonovima, uspoređuje ga s udarcem s 30 metara u nogometu, želeći valjda naglasiti i koliko je riskantan udarac; ne možemo reći da u tome nema nešto istine.
Prema nekim procjenama, kad se odigra, drop nosi oko 53 posto poena — ako razmislite da s tolikim postotkom poena u meču vjerojatno osvajate meč, to i nije toliko loše — dok oko 15 posto njih završava već u mreži. U praksi se radi o tome da udarac mora biti gotovo savršeno odigran želite li osvojiti poen, pa je utoliko ta dvojba o (ne)odigravanju kompleksnija. Također, to što ga Benneteau uspoređuje s udarcem s 30 metara govori o tome da postoje igrači koji zaziru od njega, pa i koji ga podcjenjuju; na koncu, Francuz sam sebi skače u usta — ako napadate i napadate, a očito ne ide, zašto ne biste ubacili koji drop?
Uostalom, kako se igra mijenjala, takoreći povlačila natrag i pomicala na osnovnu liniju, pa i iza nje, tako je i drop postao evolucijska potreba u igri, za neke neizostavni dio varijacije. O tome najbolje govori slučaj ni manje, ni više nego Rogera Federera, kralja teniske estetike, ali i čovjeka koji je u prošlosti upravo zazirao od dropa i podcjenijvao ga.
“Zapravo, drop nije prva stvar koja vam je na pameti jer to i ne može biti”, progovorio je o toj percepciji kao da se radi o očajničkom pokušaju, baš poput udarca s 30 metara. “To nije lagani izlaz. U prošlosti sam mislio da je to neka vrst paničnog udarca. Mislim da sam na početku bio protiv njega zato što sam igrao protiv puno igrača koji su stajali na osnovnoj liniji i uvjeti su bili nešto brži”, referirao se na period prije 2009. “Ali s vremenom je postalo preteško iz dana u dan probijati suparnike, zato što su počeli jako puno toga bacati natrag. Možda ih s upotrebom dropa možete privući malo bliže osnovnoj liniji, pa ih je onda lakše probiti.”
Šekspirijanska dvojba
Upravo se u tome krije pragmatično lice dropa; u suštini i nije toliko bitno koliki će vam postotak poena donijeti, već treba gledati širu sliku.
“Očito, ponekad sam svjestan da nemam tako dobar postotak osvojenih poena kad igram drop”, kaže Novak Đoković. “Ali u široj slici to je i taktički potez, da natjerate suparnika da misli — što je sljedeći udarac?”. Đoković je neuobičajeno puno, ili više nego dotad u prosjeku, koristio drop i na ovogodišnjem Roland Garrosu zbog čega su ga neki kritizirali jer je bilo mečeva u kojima i nije imao bajan postotak. Nole je, međutim, radio samo ono što i većina igrača, ili barem onih koji imaju drop u repertoaru; u prvom tjednu odigralo se 982 u odnosu na 587 drop shotova iz lanjskog izdanja, ponajprije zbog onih teških uvjeta koji su iziskivali veći broj dugačkih i iscrpljujućih izmjena, ali uvjetovali i niži odskok loptice.
https://www.youtube.com/watch?v=Y-m5-ZeJPmo
Stoga, želimo li spoznati pragmatično lice dropa, treba gledati upravo širu sliku, odnosno shvatiti da nosi vrijednost koju se ne može nikako kvantificirati; drop unosi sjeme sumnje u suparnika, možebitno remeti sposobnost anticipacije i izvlači vas iz zone komfora. Također, ako odigrate 55 drop shotova u meču, kao što je to učinio Hugo Gaston protiv Dominica Thiema u osmini finala RG-a, onda to znači i užasno velik broj sprintova, što je opet, u smislu toga koliko vas iscrpljuje i umara, nemoguće kvantificirati.
Svakako vam preproučam i ovaj gornji uradak u režiji kultnog Dustina Browna; tip je u tri seta odigrao minimalno 36 zajebantskih dropova — neki su uistinu briljantni, neki redikulozni – osvojio njih 17, ali i uzeo treći set sa 6-2…
Pa ipak, više od tog pragmatičnog lica dropa ljudima je, naravno, draža njegova estetska vrijednost; koliko je atraktivan udarac sugerira i činjenica da na njemu ima jako puno varijacije — hoćete li one s neumjereno puno backspina, sidespina, do drop voleja, a onda i voleja kojeg je valjda patentirao Bernard živo-mi-se-fućka Tomić… A što pak reći o lažnjaku lažnjaka, tj. fake drop shotu u režiji — pa koga drugog nego Federera?
“Igranje drop shota slično je hvatanju jaja, pa morate imati jako mekane ruke”, rekao je jednom nepoznati autor. Da, drop je uistinu mekani, takoreći osjećajni udarac, onaj po kojemu možete odmah prepoznati koliko je netko nadaren i lucidan, kako mu ‘stoji’ reket u rukama. Ujedno, zbog te svoje zavodljive prirode, radi se o udarcu koji stvara ovisnost u igrača, pa i pokazuje koliko je tanka granica između genijalnosti i gluposti, a onda i o udarcu koji najviše od svih u sebi sadrži onu zapravo šekspirijansku dvojbu: igrati ga ili ne igrati ga, pitanje je sad.
