Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako se mijenjao tenis

Nije sve u podlozi. Ima nešto i u lopticama, reketu i žicama

Zadnja izmjena: 16. ožujka 2019.

Ako pratite tenis toliko da barem gledate Grand Slamove, morali ste posljednjih godina naletjeti na priče o presporim podlogama na kojima se danas igra. To je postala omiljena tema reportera, komentatora i običnih fanova, a posebno se vezala za novu generaciju tenisača koju predvode Novak Đoković, Rafael Nadal i Andy Murray te njihovim stilovima igre.

Neizbježna su bila propitivanja o stanju podloge na kojoj se igralo — točnije, koliko je ona usporena obzirom na protekle sezone. Nakon Đokovićeve titule u Australiji, u moru vijesti, članaka i statistika na specijaliziranim teniskim portalima moglo se pronaći takvih pitanja, ali i onih poput “Je li Novak Đoković najbolji tenisač svih vremena na sporim tvrdim podlogama?”. Naglašavanje podloge govori o tome koliko je priča o vrsti terena popularna. No, je li promjena njene brzine, ako je do toga uopće došlo, utjecala na igru?

Pitanje s kojim se mora početi glasi: je li se podloga uopće usporila posljednjih godina?

Sintetičke staze u atletici, odijela u plivanju ili bicikli u biciklizmu su pogurali rekorde u nove visine. Istu stvar u tenisu su napravile loptice, novi reketi i žice

Od velikih turnira, Wimbledon je 2001. prvi počeo s usporavanjem terena , a kao najvažniji razlog su se spominjali nezadrživi servisi koji su dominirali mečevima u 1990-ima. Eddie Seaward, glavni i odgovorni za stanje wimbledonskih terena, svojevremeno je izjavio da usporavanje nije bilo cilj, niti je u potpunosti točno da je nova trava sporija. Naime, s naumom očuvanja terena kroz dva tjedna neprestane igre odlučili su promijeniti sjeme trave čineći je otpornijom na kontinuirano trošenje. To je rezultiralo tvrđom zemljanom podlogom od koje se loptica više odbijala u zrak, dajući igračima dodatno vrijeme za reakciju. Dakle, mijenjanjem strukture podloge, nenamjerno, organizatori su promijenili i osjećaj na terenu.

Promjene su se ubrzo počele događati i izvan Europe. Direktor US Opena Jim Curley rekao je kako su organizatori na tvrdim podlogama u 2002. krenuli usporavati svoje terene, dodavajući veće količine pijeska u boju podloge. Nešto specifičnije informacije dolazile su iz Australije, s prvog Grand Slama sezone, ali šest godina kasnije.

Oprečna mišljenja

Ozloglašenu zelenu podlogu Rebound Ace, poznatu po čudnim odskocima loptice i ljepljivosti pri visokim temperaturama (što je uzrokovalo brojne ozljede gležnja) Australci su zamijenili novom, plavom podlogom koja je prema riječima organizatora “brža, hladnija, čvršća i predvidljivija”. Igrači su uglavnom reagirali pozitivno, ali ponovno su postavljana pitanja o brzini podloge. Iako je najavljena kao brža nego dotadašnja, Roger Federer je tvrdio kako je zapravo sporija, Justine Henin je govorila kako je njoj podloga ista, dok se, primjerice, Serena Williams slagala s najavama i tvrdnjama organizatora.

Zanimljiva bila i situacija iz 2013. Direktor turnira u Parizu (posljednjeg Mastersa prije ATP Tour Finalsa) Guy Forget rekao je kako su na turniru ciljano postavili podlogu identičnu onoj u Londonu na kojoj će tjedan dana poslije igrati osam najboljih tenisača svijeta na završnom turniru. Nadal i Đoković, dvojica finalista iz te godine, imali su oprečna mišljenja o podlozi. Španjolac je smatrao da je podloga u Londonu sporija, dok ju je Đoković vidio kao znatno bržu nego proteklog tjedna u Parizu. Dakle, iako su upravo igrači ti koji su nastupali na turnirima i trebali bi biti najmjerodavniji pri ocjeni brzine podloge, njihova su mišljenja nerijetko bila potpuno suprotna.

Prema informacijama koje su dolazile od organizatora turnira tijekom posljednja dva desetljeća, do promjena je sigurno dolazilo. Igrači su to znali koristiti kao isprike za loše nastupe i eventualne poraze, ali to ne negira promjene koje su bile realnost. Pitanje je postoje li statististički parametri iz mečeva koji bi sugerirali kakve su se promjene dogodile tijekom godina i odgovaraju li te promjene očekivanjima prilikom usporavanja podloga?

Prvo čega bismo se dosjetili možda bi bili podaci vezani za izmjene udaraca, ali tu postoji nekoliko problema. Primjerice, iako osnovni podaci za vrhunski tenis sežu do početka 1990-ih, podaci o duljinama izmjena udaraca dostupni su tek odnedavno, i to ne široj javnosti. Potom, to uopće nije dobar smjer za testirati pitanje koje nas zanima. Veliki broj izmjena prođe u taktičkom nadmudrivanju igrača, pri čemu lopticu uopće ne udaraju flat udarcima, već u mnoge rallyje ulaze razni sliceovi ili spinovi, pogotovo u muškom tenisu. Ipak, bilo je i drugačijih pokušaja davanja odgovora na naše pitanje.

Bez dokaza

Tijekom analize wimbledonskog finala iz 2008., Jason Goodall je pokušavao preko Hawk-Eye tehnologije pokazati kako je Nadal igrajući protiv Federera imao prednost sporije podloge, u usporedbi sa proteklim sezonama. Za demostraciju je uzeo po jedan Federerov servis iste inicijalne brzine iz finala odigranih 2003. i 2008., te je tezu zaključio pokazavši da je loptica u trenutku dolaska do suparnika bila sporija devet milja na sat u finalu protiv Nadala.

Ono što je u analizi prigodno zaobiđeno jest činjenica da dva izabrana servisa nisu imala jednaku putanju, nisu udarena istim spinom, te nije uračunata mogućnost drukčijeg odskoka loptice na potrošenoj travi centralnog terena. Naprosto nije dokazano da je teren bio brži ili sporiji, već da je u tom jednom specifičnom servisu pogođeni djelić trave bio sporiji ili brži, uz mogućnost da je busen trave pogođen pod određenim kutom, pri čemu se loptica odbija neugodnije po suparnika.

Čak su i čelnici ITF-a odlučili postaviti brojku iza cijele priče o podlogama, nazvali su je indeksom brzine terena (ITF Court Pace Rating). Indeks se zasniva na testu posebnom aparaturom koja u kontroliranim uvjetima jednakom brzinom ispucava loptice na podlogu, pri čemu se mjeri kut otklona kojeg loptica ima prilikom odbijanja. U proračun uzimaju i prethodno izračunate koeficijente povrata i trenja. Ipak, brojni analitičari su izrazili sumnje u ispravnost formule, referirajući se na konstante uključene u formulu.

Jedna konstanta je postavljena kao prosječan koeficijent za sve vrste podloge, iako nikad nije objavljeno koje su podloge uopće mjerili i na kojim turnirima. Druga konstanta, pace perception constant, postavljena je na vrlo sumnjivih 150, pri čemu ITF navodno računa da loptica ostaje postojanog oblika i da klizi po površini podloge tijekom odskoka. Usto treba reći kako u svoje proračune ITF nije uključio vremenske prilike, nadmorsku visinu, vrstu loptica s kojima se turnir igra te brojne druge faktore.

Stvar je u lopticama

Jedini dovoljno standardni dio teniske igre pogodan da se ovaj problem sagleda sa statističke strane, jedini koji ima dovoljno velik uzorak iz kojeg bi se moglo doći do korisnih podataka, su servisi. Na početku svakog poena jedan od tenisača mora uputiti početni udarac i ono što bi brža podloga trebala omogućavati je teže vraćanje tih servisa, tj. viši broj izravnih poena iz servisa — asova. Da bi se eliminirala potencijalna pogreška u podacima nećemo se poslužiti apsolutnim, već relativnim brojevima. Znači, ako je netko imao 15 asova iz 80 servisa, nećemo uzeti brojku 15, već postotak asova u ukupnom broju servis poena. U našem slučaju to znači 18,75 posto (15 asova / 80 servisa). Ako provjerimo dostupne brojke za Grand Slam, rezultate postotka asova kroz godine vidimo na sljedećem grafu.

Posebno su naznačeni najsporiji i najbrži Grand Slam tereni, ocijenjeni preko AceRatea, ali jasno se vidi jedan zajednički trend na svim turnirima. On je suprotan onome što bismo očekivali jer vidimo da se broj asova povećava, iako je logično očekivati njihov pad uslijed usporavanja terena. Kako se to dogodilo ako su tereni usporili? Dio odgovora ponudio je legendarni indijski igrač parova Leander Paes u izvrsnom intervjuu s Annabel Croft i Matsom Wilanderom na Wimbledonu 2015.

“Loptice su se sada jako promijenile, postale su veće i teže, s više pritiska u njima”, započinje Leander svoju priču, “što znači da trebamo ne samo veću brzinu zamaha reketom, nego moramo koristiti i drugačije žice. One nam moraju dati veći trampolin-efekt: više brzine iza loptice, kao i puno više spina.”

Osvajač ukupno 18 Grand Slamova u parovima i miješanim parovima je jasno, u dvije rečenice, dao naznake kako su promjene u tenisu puno dublje od  promjena podloga. Razvojem tehnologije svaki sport je napravio značajan korak naprijed u kvaliteti igre, ne samo tenis. Kako su sintetičke staze u atletici, odijela u plivanju ili bicikli u biciklizmu pogurali rekorde u nove visine, tako su istu stvar u tenisu radile loptice, te posebno novi reketi i žice.

Taktika u igri

Specijalizacija tenisača više nije moguća kao ranije jer se tenis okrenuo većoj homogenizaciji terena, ne samo preko podloga. U medijima koji prate velika natjecanja rijetko se spominje utjecaj loptica na igru, iako je cijeli jedan odjeljak na ITF-ovoj stranici posvećen isključivo specifikaciji loptica koje se smiju koristiti na profesionalnim turnirima. Tako se na brzim terenima koriste loptice tipa 1, idući tip je za srednje brze terene, dok spore podloge dobivaju loptice tipa 3. Čak i tereni na višim nadmorskim visinama moraju koristiti dodatno prilagođene loptice.

Svi ti propisi su tu kako bi razlika između turnira bila što manja, ali i da bi se anulirao ogromni utjecaj koji je preko novih reketa došao razvojem tehnologije. Zamislite samo kakav bi bio rast na gornjem grafikonu da nije bilo dodatnih prilagodbi modernoj igri, pa da su, primjerice, na starim podlogama i sa starim lopticama igrači lupali servise s ovim novim reketima i žicama?!

“Žice na reketu su se  toliko mnogo promijenile da sada možete proizvesti jako puno spina. On znači da imate puno više kontrole prilikom udarca”, nastavio je objašnjavati Paes u intervjuu. “Retern je postao važniji element teniske igre upravo zbog spina. On čini stvari teže nama serve-and-volley igračima, jer imate toliko spina na loptici suparnika da morate dodavati svoj, samo da bi je iskontrolirali. Pogledajte starije igrače koji su udarali poluvoleje ravnim reketom — to više ne možete.”

Upravo ta mogućnost daje više opcija igračima da u izmjenu ulaze taktički, što u velikom broju slučajeva daje duže poene i naravno, duže mečeve. Sad igrači mogu vrlo dobro kontrolirati udarce s osnovne linije, što nije bio slučaj prije par desetljeća. Tada se malen broj igrača odlučivao za takav stil igre jer nije bilo moguće nakon par izmjena zadržati lopticu unutar terena, te je sa svih stajališta igre ekonomičnije bilo igrati servis-volej u većini poena. Opširnije koliko su žice i reketi preko različitih udaraca, ali primarno spina, utjecali na percepciju tenisa, uz poneki dodatak iz teorije fizike možete čitati ovdje.

Jasno je kako se tenis mijenjao kroz svoju povijest. Bilo bi katastrofalno za sport da nije pratio tehnološki napredak, ali pitanje je zašto se u medijima rezultati još uvijek gledaju kroz promjenu podloga. Možda jer je tako lakše, možda jer je to prilično apstraktan pojam i kao takav nepresušni izvor debata ili se možda proširilo svijetom kao jedna od isprika američkih medija kada su Đoković, Federer i Nadal radili ono što Pete Sampras nije mogao — biti nezadrživi i na Wimbledonu i na Roland Garrosu.

Nije sve u podlozi

Iako je osvojio sedam Wimbledona, legendarni Amerikanac je na Roland Garrosu, kao rezultat karijere, upisao samo jedno polufinale, a podloge su se, kao i cijeli tenis tada, redovito opisivale kao praktično različiti sportovi. Usput, prešućivala se činjenica da su igrači, čak i u Samprasovoj eri, imali uspjeha na obje podloge — Andre Agassi je 1999. igrao finala na oba turnira, prije njega Ivan Lendl dvije godine zaredom (1986. i 1987.) i donekle Jimmy Connors, a o Björnu Borgu da ne pričamo (tri godine zaredom osvojio oba Grand Slama).

Dakle, Novak, Roger i Rafael, vladajuća trojka modernog tenisa, nisu prvi tenisači kojima je to uspjelo, ali teško je reći koliko je na njihovu dominaciju utjecala ‘homogenizacija podloga’. Iako su sva trojica u godinama koje su iznimno neobične za tenisače u vrhu, nadolazeće zvijezde im ne predstavljaju prijetnju. To govori da možda nešto ima i u njihovom talentu i sposobnostima.

Tenis se jest promijenio. Možemo to objasniti tom homogenizacijom terena, iako se razlika između postotka asova na travi i na zemlji nije smanjila kao što bi se očekivalo. Ono što je sigurno jest da sitne izmjene teksture podloge na kojoj igrači igraju nije imala ni približno velik utjecaj na tenis koliki je imala — tehnologija.

Ne propusti top članke