Kako se na njemačkom kaže “trust the process”?
Edin Terzić i navijači Borussije Dortmund ovotjedni povratak Lige prvaka i Chelseajevo gostovanje na njihovu stadionu dočekuju sa širokim osmjesima i velikim očekivanjima. Prošlog su vikenda Schwarzgelben golovima Jamieja Bynoe-Gittensa i Juliana Brandta savladali Werder na Weserstadionu i tako produžili seriju pobjeda na njih šest uzastopnih. Točnije, Borussia je dobila svih šest utakmica koje je odigrala u ovoj godini: u DFB kupu je gostujućim trijumfom u Bochumu izborila četvrtfinale, a u prvenstvu svladala Augsburg, Mainz, Bayer Leverkusen, Freiburg i Werder. To ju je poguralo sve do trećeg mjesta, i to na samo tri boda zaostatka od Bayerna, potpuno promijenivši percepciju o momčadi, ali i njenu treneru u odnosu na onu od prije samo nekoliko mjeseci.
Još u studenom stvari su, barem na prvu, djelovale drugačije. U posljednjoj utakmici prošle godine Borussia je poražena kod imenjakinje iz Mönchengladbacha i na pauzu je otišla sa šestog mjesta i devet bodova zaostatka za Bayernom, ali i s generalnim osjećajem da stvari pod Terzićem naprosto ne funkcioniraju kako bi trebale.
Bio je to drugi uzastopni Dortmundov poraz i čak šesti ove sezone — nitko u top 8 ekipa i nije imao toliko — i svojevrsna potvrda turbulentne sezone kroz koju ovaj klub definitivno prolazi. Performanse su bile sve, samo ne stabilne i linearne. Početni zalet od četiri pobjede u prvih pet utakmica pratio je pad s jednom pobjedom u šest; za neutralce je bilo zabavno, ali Borussijina je igra bila kaotična, najčešće frustrirajuća i iscrpljujuća, s mnogo neobjašnjivih i jeftinih pogrešaka. Nezadovoljstvo se nije, kako je to običaj, izražavalo pitanjem treba li trener otići, nego mnogo suptilnijom i kompleksnijom dvojbom: je li Terzić uopće dovoljno dobar za Dortmund ili je tu jer je “jedan od nas”?
Što se revolucionarno dogodilo tijekom zimske stanke da Dortmund danas izgleda bolje? Odgovor je prost da prostiji ne može biti: ništa
Terzićeva životna priča ispričana je mnogo puta i mnogo više podsjeća na bajku i ispunjenje snova nego na nogometnu realnost. On je odrastao u od Dortmunda 30-ak kilometara udaljenom Mendenu i s devet godina je prvi put Borussiju gledao s tribina Westfalenstadiona. Bilo mu je 28 godina i još uvijek je amaterski igrao nogomet kad se prvi put priključio osoblju svog kluba, koji je u to vrijeme s klupe vodio Jürgen Klopp. Glas o vrhunskom analitičaru došao je i do Slavena Bilića; kada je ovaj dobio Beşiktaşovu ponudu, uključio ga je u svoj stručni stožer koji je kasnije radio i u West Hamu.
Terzić, za kojeg je bilo jasno da se uz Bilića dodatno usavršio i stekao iskustvo, vratio se u Borussiju 2018. i prihvatio ulogu desne ruke trenera Luciena Favrea, ali i dalje je činjenica bila da nikad nije samostalno vodio profesionalnu momčad. Činilo se sve očitijim da se mladi Terzić, sve s hipsterskim ravnim brim kačketom i skriven od javnosti, pretvara u savršeni broj 2, čovjeka koji je kao vojnik kluba spreman odraditi bilo koji posao za Dortmund, ali i u kojeg malo tko ima povjerenja da je sposoban za nešto više.
Ista kaotična i frustrirajuća Borussia
To je vjerojatno bilo na umu klupskim čelnicima kad su ga gurnuli u vatru nakon otkaza Favreu u sezoni 2020./21., unaprijed najavivši da je tu samo da ispuni vrijeme do dolaska novog šefa Marca Rosea iz druge Borussije. Međutim, ono što je trebalo biti test koji Terzić ne može i ne smije proći pretvorilo se u njegov uspjeh: Borussia je uvezala devet pobjeda i na kraju još osvojila kup, potegnuvši pitanje zašto ga mijenjati.
Borussia ga je zato zavezala novim ugovorom — navodno je odbio ponude nekoliko bundesligaša i jednog premierligaša — i dala mu ulogu tehničkog direktora, ali sa strane je jasno djelovalo da ga čuvaju i pripremaju za ono što je trebalo doći odmah nakon Roseova odlaska, a to je pretvaranje Terzića u dugoročni projekt. Rose je ljetos digao sidro, a Terzić se opet spustio na teren i činilo se da su stvari kliknule: od navijača obožavani mladi i perspektivni trener, koji ipak ima iskustvo i još je navijač kluba koji se diči svojim identitetom. Što može poći po zlu?
Kao i obično u nogometu, mnogo toga.
Pogotovo u klubu kakav je Borussia, koji je i ovog ljeta ostao bez svog najboljeg napadača, odnosno jednog od najboljih napadača na svijetu. Njega je trebao nadomjestiti Sebastien Haller, koji je u međuvremenu prebolio rak testisa, a momčad se i generalno mučila s ozljedama i rotacijom. Usto, 2021. je dolaskom Sebastiana Kehla na mjesto sportskog direktora započela i svojevrsna nadogradnja modela na kojem klub počiva, odnosno potraga za više stabilnosti kad je u pitanju okosnica momčadi i njena budućnost u žuto-crnom dresu. Uz sve nabrojano, prelako je zaboraviti da je ovo zapravo Terzićeva prva samostalna trenerska sezona i da je pred njim je mnogo zanatskih tajni koje tek valja svladati.
No, to nas dovodi do pitanja: što se revolucionarno dogodilo tijekom zimske stanke da Dortmund danas izgleda bolje? Odgovor je prost da prostiji ne može biti: ništa.
Ovo je ista ona Terzićeva kaotična i ponekad frustrirajuća Borussia koju smo gledali i u prvom dijelu sezone. Ovaj put je neke svoje mane pokrila tuđima, odnosno lopta je otišla na njenu stranu i rezultat je dobar, ali sutra možda neće biti tako. Jasno je da Borussia i Terzić s njom napreduju i razvijaju se, ali ovo je i dalje samo početak nečega što bi trebao biti dugoročni projekt koji ima realne ciljeve.
Zato je sasvim normalno da Terzić ponekad izgleda poput dječaka s gomilom Lego kockica za koje nema upute za sastavljanje; nasumično ih izvlači, slaže jednu na drugu i pokušava stvoriti nešto. Možda će u međuvremenu sastaviti i prolazak Chelseaja ili sustizanje Bayerna, ali to će svakako biti samo još jedan brži ili sporiji korak prema konačnom cilju, proces u kojemu su usponi i padovi, kaos i ludnica, potpuno logični. A cilj je polako graditi i izgraditi strukturu koja će i izgledati dobro i što duže stajati na svojim nogama.
Vertraue dem prozess, Dortmund.
