Znamo da je Dinamo dugi niz godina imao problem praznih tribina — neko vrijeme čak i na europskim utakmicama — a uzroci toga tumačili su se na razne načine, valjda ovisno i o tome što bi kome pasalo. Osobno vjerujem da se dobar dio ljudi naprosto nije mogao poistovijetiti s klubom čije je naslovno lice bio jedan priprosti kriminalac ili da im se u najmanju ruku ogadilo sve što se u posljednjih 15-20 godina događalo s Dinamom. Dolazilo se na utakmice poput one protiv Manchester Cityja puknuti koji selfie— makar ni tada stadion nije bio do kraja ispunjen — ali tu je ta ‘ljubav’ prestajala. Utakmice u domaćoj ligi zanimale su jako mali broj ljudi i Dinamo je nedvojbeno imao problem sa svojim navijačima, što god netko o tome mislio.

Taj se negativni trend počeo mijenjati još prošle sezone, a ove Dinamo na Maksimiru u HNL-u prati u prosjeku pomalo nestvarnih 7.519 gledatelja. Jest, iz perspektive Hajdukova navijača ta brojka nije velika, ali za dinamovce je to upravo neobično puno. Tu se onda i ona teza o tom oronulom Maksimiru kao generatoru slabije posjete pokazuje iznimno krhkom.

Dinamo je prevelik klub da bi ovisio o tome kakav će biti rezultat, hoće li prvenstvo biti neizvjesno, hoće li Hajduk biti konkurentan i hoće li padati kiša

Glupo bi bilo zanijekati da novi stadion ne bi instantno privukao više gledatelja, ali sam stadion kao stadion nije i ne može biti neka garancija dobre posjećenosti. Radi se o kratkoročnom pozitivnom efektu, koji je trenutno vidljiv na primjeru Osijeka i Opus Arene, ali sam klub mora imati neku suvislu strategiju po pitanju navijača, osim, recimo, niskih cijena ulaznica i sličnih promašenih marketinških ‘strategija’; svojedobno su se besplatno dijelile karte onima koji bi na određene datume posjetili obližnji Zoološki vrt, ali eto, ni to nije urodilo plodom… Novi stadion, dakle, svakako može biti dobrodošao alat u privlačenju navijača, ali sam po sebi ne i neka garancija dobre posjećenosti.

A posjećenost je, kao što smo rekli, još prošle sezone porasla u odnosu na to prethodno razdoblje. Od sezone 2013./2014., kad su prvi put uvedeni brojači, Dinamo nikad u HNL-u nije imao posjetu veću od 5.000 ljudi po utakmici — a tko zna jesu li i postojeće službene brojke istinite — dok je prošle sezone ta brojka skočila na 6.060 gledatelja. Tu je, međutim, bitno spomenuti da je na taj prosjek dosta utjecala i zadnja utakmica u prvenstvu, ona protiv Gorice, kad je Dinamo naslov prvaka proslavio pred više od 16.000 ljudi. Problem je bio u tome što se tadašnja (debelo kompromitirana) uprava morala okrenuti jeftinim trikovima da bi privukla takvu masu na tribine; ulaznice su koštale po tri i četiri eura i ponovno su se na maksimirskim tribinama našli svakakvi profili ‘navijača’, među njima i dosta onih koji ne razumiju bit samog navijanja.

Neugodna istina

Ove su sezone, međutim, stvari drugačije, pa možemo reći i da se ‘pravi’ dinamovci polako vraćaju na tribine, možda posebno ekipa s Istoka. Dobar dokaz tome je i atmosfera koja vlada na ‘gostujućim’ utakmicama, u recentno vrijeme na onima protiv Rudeša, Gorice i Lokomotive, a na kojima smo svjedočili sinergiji između tribine na kojoj su bili smješteni Bad Blue Boys te one na kojoj su samo nominalno domaći navijači. Vidjelo se to i u nedjelju protiv Lokomotive, iako je generalno atmosfera mogla biti i još malo bolja. Radi se o dinamovcima koji su se zaželjeli Dinama i koji su uvijek spremni sudjelovati u navijanju.

Pa ipak, koliko god možemo i trebamo pričati o buđenju dinamovštine, mislim da u pozadini tog procesa stoje neki vanjski faktori koji su nažalost promjenjivi.

Pričamo, prije svega, o tome da imamo jako zanimljivo prvenstvo u kojemu je donedavno u igri za naslov prvaka bio i Hajduk. Možemo sad pričati što god želimo, ali Dinamo treba jaki Hajduk i, iako to možda nikad javno ne bi priznali, ljudi su se zaželjeli tog rivalstva. Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da su slike punog Poljuda na gotovo svakoj domaćoj utakmici, pa i neke s gostujućih Hajdukovih utakmica, u dinamovcima probudili i neki inat spram ‘Tovara’; ako mogu oni, možemo i mi, još pogotovo zbog tih kriznih trenutaka u kojima se klub ove sezone povremeno nalazio.

Vjerujem da su to dva dosta bitna razloga za buđenje dinamovaca, ali i da nam oni ne daju kompletnu sliku.

Prije svega zato što smo i 2017. imali neizvjesno prvenstvo, pa je Dinamo na Maksimiru imao prosjek od 4.482 gledatelja po utakmici. Tu onda dolazimo do toga da su se promjene koje su se zapravo u zadnjih godinu dana događale u klubu ipak pozitivno utjecale na posjećenost, iako vjerojatno ne u toj mjeri koliko bi to neki od nas voljeli.

Bitnu su ulogu pritom odigrali BBB-i koji već dulje vrijeme animiraju i mobiliziraju navijače — posebno od početka prošle godine, kad su krenuli maslovno učlanjivati ljude u klub, jer se ukazala dobra prilika da putem svojih povjerenika u Skupštini eliminiraju utjecaj Zdravka Mamića – a sve je kulminiralo izborima i na kraju preuzimanjem kluba od grupe ljudi okupljenih oko Velimira Zajeca. Tu, međutim, imamo dvije oprečne pojave.

Jedna je ona da je na izbore izašlo oko 6.500 ljudi, od čega je njih gotovo 6.000 izabralo listu Dinamovo proljeće prevođenu Zajecom. Dakle, nezanemariv broj ljudi želio je sudjelovati u izbornom procesu i to je svakako pozitivno. S druge strane, Zajec je na čelo kluba došao nekoliko sati prije domaće utakmice sa Slavenom Belupom, na kojoj će se na kraju okupiti preskromnih nešto malo više od 5.000 gledatelja, a dojam je bio da su ‘nešto’ slavili samo oni sa Sjevera. To je, nažalost, istina, isto kao što je istina i da su na posjećenost u sljedećoj domaćoj utakmici, toj protiv Istre, vjerojatno utjecale i dvije pobjede na Poljudu koje su joj prethodile.

Sve će to reći da ove za Dinamo visoke i ohrabrujuće brojke ipak treba gledati s dozom opreza, pa i da klubu tek predstoji zadaća stvaranja neke stabilne navijačke baze koja će pohoditi Maksimir neovisno o tim vanjskim faktorima. Dinamo je naprosto prevelik klub, s prevelikom navijačkom bazom, da bi u tom smislu ovisio o tome kakav će biti rezultat, hoće li prvenstvo biti neizvjesno, hoće li Hajduk biti konkurentan ili u konačnici hoće li tog i tog dana padati kiša.

Sve ono što se događa u posljednje vrijeme stvarno je pozitivno i ohrabrujuće — kao, recimo, i prekrasne slike nakon kraja utakmice u Kranjčevićevoj — ali put do stvaranja te veće i stabilne navijačke baze malo je duži i kompleksniji nego što se to u ovom trenutku možda čini. I dosad su dinamovštinu na životu održavali uglavnom oni koji nisu bili dio kluba ili zapravo oni kojih se taj isti klub beskrupulozno odricao.

Sad je na red konačno došao i sam Dinamo.