U teoriji, svatko može postati profesionalni nogometaš. Najbolji hrvatski igrač svih vremena Luka Modrić visok je 172 centimetra i svoju igru nikad nije temeljio na fizičkim predispozicijama. Leo Messi je za dva, Andrés Iniesta za jedan centimetar niži. Uostalom, jedno je australsko istraživanje zaključilo da 28 posto cjelokupne svjetske populacije ima fizičke predispozicije za profesionalnu nogometnu karijeru.
Naravno, u praksi je situacija bitno drugačija, budući da na nogometni razvoj pojedinca utječe niz kompleksnih faktora: obrazovanje, psihološka motivacija, konkurencija u raznim juniorskim kategorijama, trenerski kadar, prehrana, da nabrojimo samo neke. Ali ono što najbolji treneri koji rade u nižim kategorijama razumiju je činjenica da neki klinci, za razliku od ostalih, imaju urođeni talent pomoću kojeg loptom manipuliraju kao da je produžetak njihovih tijela i imaju iznimno razumijevanje za dinamiku prostora.
Kako na vrijeme, od najranije dobi, identificirati to ‘nešto’ — mnogi to zovu “igračkom inteligencijom” — i dalje je jedno od ključnih pitanja modernih nogometnih akademija. Ako ste ikad igrali nogomet — bilo u nižim uzrastima lokalnog kluba ili rekreativno preko vikenda s prijateljima, znate o kome govorim: o onima koji utakmicu doživljavaju kao jednadžbu koju su u glavi odavno riješili, uvijek korak ispred, uvijek na idealnom dijelu terena za primanje lopte ili otvaranje prostora za suigrača.
Vjerujem da ih prepoznajete i na ekranima. Jedan je, recimo, prije nekoliko dana izjednačio rekord i zajedno s velikim Luisom Aragonésom postao najbolji strijelac u povijesti Atlético Madrida.
Griezmann je napadač sa srcem ‘desetke’ i mozgom ‘osmice’
Antoine Griezmann zabio je dva komada Getafeu i sad je na brojci od 173. Nogometaš koji je zabio prvi gol za klub na Metropolitanu izjednačio se s nogometašem koji je zabio prvi gol za klub na Calderónu. Nakon što se izjednačio s njegovim ocem, Luis Aragonés Jr. rekao je da više nitko, čak ni najodrješitiji navijači, ne sumnja kako je Griezmann jedan od najboljih, ako ne i najbolji igrač u klupskoj povijesti. “Neki od nas su bili ljuti na njega. Mi smo doživotni Atléticovi navijači i nije nam se svidjelo to što je napravio. Ali uspio je popraviti situaciju”, objasnio je.
Ono “što je napravio” se, naravno, odnosi na Griezmannov dvogodišnji staž u Barceloni, Atléticovu rivalu iz La Lige. Navijanje je inherentno emotivna aktivnost, tako da ne treba čuditi da je njegov odlazak dotaknuo emocije mnogih, ali isto tako ne treba čuditi ni činjenica da golovi brzo zacjeljuju rane.
Intuitivna interpretacija
Griezmann je u Atlético došao prije devet godina kao 23-godišnje krilo koje je u Real Sociedadu u prethodnoj sezoni pokazalo dovoljno da uvjeri Diega Simeonea i Atléticovu skautsku službu da u klubu može naslijediti Diega Costu. Klub je par mjeseci ranije senzacionalno osvojio La Ligu i bio nekoliko sekundi udaljen od svog prvog naslova europskog prvaka. U teoriji je mršavi, brzi Griezmann, koji je tad još uvijek uvelike ovisio o svojoj motorici i driblingu, bio katastrofalna zamjena za impozantnu devetku poput Coste. Ali Simeone ima oko za talent kao što Paul Thomas Anderson ima oko za idealno svjetlo idealnog kadra.
Da, Griezmann je igrao kao krilo, ali ispod sve te kinetičke energije i mahnitih sprintova ležala je još bogatija potencijalna energija. Griezmann je imao igračku inteligenciju, urođeni talent, kako god to želite nazvati.
Diego Godín opisao je Griezmanna koji je došao u Madrid kao “sramežljivog, osjetljivog klinca”. Nekoga kome je potrebna maksimalna podrška izvan terena kako bi se osjećao ugodno i motivirano. Nije mogao doći na bolje mjesto. Atlético i dan-danas igra iznad svojih realnih mogućnosti, ali ta je momčad bila nešto posebno. Simeoneovi su nogometaši tada djelovali više kao sveti ratnici nekog nepoznatog grčkog božanstva nego kao profesionalni sportaši — potpuno predani zajedničkom cilju, naizgled u potpunosti bez ega.
Zabio je u svom debiju u Ligi prvaka, a onda nije u prvih devet prvenstvenih utakmica. Bilo je potrebno vrijeme da se njegov koordinatni sustav posloži s momčadskim. Ali kad se to dogodilo, tamo od prosinca 2014., postao je nezustavljiv.
I ruku na srce, vjerojatno nije potrebno nabrajati sve ono što je u međuvremenu postigao s klubom i reprezentacijom. Vjerojatno je suvišno i reći da je riječ o momku koji se bezbolno prilagođavao momčadi i kontekstu — krilo, povučeni napadač, desetka, klasični centarfor, nešto dublja osmica u srcu vezne linije. Nije teško prepoznati da je Griezmann napadač sa srcem ‘desetke’ i mozgom ‘osmice’ — uostalom, svestrani igrači koji u svom profilu preklapaju nekoliko uloga karakteristični su za današnji nogomet.
Ono što je Griezmanna oduvijek izdvajalo od prosjeka — čak i od elitnog prosjeka među najboljim svjetskim igračima — njegova je intuitivna interpretacija gotovo svake utakmice u kojoj igra. Kad je stigao u Atlético, Simeone je trebao upravo takvog igrača — interpretatora prostora koji će se u potpunosti podrediti momčadi, a svejedno isporučivati elitne brojke pred golom. Griezmann je postao srce i duša Atléticovih gladijatora, primus inter pares Cholove bande — skromni genijalac koji, činilo se, jednaku štetu suparniku radi s loptom ili bez nje.
Golovi ne govore dovoljno
Ali Atlético nikad nije ponovio onu slavnu sezonu 2013./14.. Griezmann je u svojoj drugoj sezoni u klubu bio instrumentalan na putu do još jednog finala Lige prvaka (tko može zaboraviti onaj trk, onaj gol nikom drugom do Manuelu Neueru u polufinalu protiv Bayerna Pepa Guardiole?), ali u finalu je Atlético izgubio od Real Madrida.
Ironično je — i istinski nepravedno — da Griezmann, igrač koji predstavlja Simeoneovu eru u klubu, tu leguru borbenosti, nesebičnosti i genijalnosti, nikad s klubom nije osvojio La Ligu. Dapače, jedine dvije titule pod Simeoneom Atlético je osvojio u sezoni prije nego što je Griezmann došao i u drugoj sezoni nakon što je otišao u Barcelonu. Vjerojatno bi bila hiperbola reći da je u Kataloniji pokazao najbolje što može, ali isto tako su preuveličane priče da je bio loš. Ali ondje je igrao s vjerojatno jedinim igračem na svijetu koji ono što je on sam radio radi još bolje. Kada se vratio, prvo na posudbu, onda i permanentno, bilo je zle krvi. Ali kako ne oprostiti Griezmannu? Kako ne prihvatiti objeručke igrača koji nema niti jedan suvišan potez na terenu, koji suparničke linije čita kao riješenu zbirku zadataka?
Unatoč tome što je nogometna analitička revolucija u punom pogonu, i dalje smo u potpunom mraku što se tiče akcija koje igrači rade bez lopte. Kao što je Johan Cruijff odavno primijetio, igrač u utakmici u prosjeku s loptom provede tri minute, što znači da je nemjerljivo bitnije ono što radi bez nje. Kako to kvantificirati? Još uvijek nismo sigurni, jer nogomet je dinamična igra u kojoj sustavni djelovi ovise jedni o drugima.
Griezmann u ovoj sezoni već ima 11 pogodaka u prvenstvu i pet u Ligi prvaka, ukupno 16 u 23 nastupa. Ali golovi ne govore dovoljno — ne govore o efikasnosti njegova presinga, o osjećaju za ritam, o razini vještina kakvu posjeduju samo najveći.
