Otpor slabašnih gostiju potrajao je samo 20-ak minuta, prije nego što je Jasse Tuominen, veznjak bjeloruskog BATE-a, načeo njihovu mrežu, a ostatak posla dovršio je tko drugi nego Teemu Pukki. S nova dva pogotka, Pukki je stigao do brojke od devet golova u jednako toliko kvalifikacijskih susreta, i sigurno da je on najzaslužniji za finsku senzaciju kao čovjek koji je direktno odgovoran za 60 posto golova svoje reprezentacije u ovom ciklusu.

Liikuntu — kulturološki termin koji označava specifičnu i općeraširenu kulturu bavljena sportom u Finskoj

Po posljednjem zvižduku suca Benoîta Bastiena stotine navijača pohrlile su u teren proslaviti povijesni podvig sa svojim ljubimcima. Naravno, prvo se grlilo Pukkija, uz pjesmu koja je dopirala s tribina, ali na ramenima navijača našli su se i svi ostali, između ostalog i 55-godišnji izbornik Markku Kanerva, čovjek koji je cijeli svoj profesionalni nogometni vijek — igrački i trenerski — proveo u Finskoj i koji savršeno poznaje čitav kontekst njihove nogometne priče. Oduševljeno je tvitao i finski premijer Antti Rinne, a fešta se nastavila po ulicama gradova na kojima su organizirana i zajednička gledanja utakmice za sve one koji se nisu domogli ulaznice.

“Sigurno radimo tulum”, rekao je oduševljeno Pukki nakon utakmice. “Evo, izbornik je mokar, to je nešto što mi radimo. Puno nas je s njim radilo još u mladoj reprezentaciji, i on zna kako da igramo najbolje što možemo.”

Radna etika i tjelesni razvoj

Ta eksplozija oduševljenja ne treba čuditi. Finci su veoma odan narod i čvrsto stoje iza stvari koje ih definiraju.

Od neovisnosti 1917. kada se 90 posto Finaca izjašnjavalo pripadnicima finske Evangeličke luteranske crkve, i iako je ta brojka s vremenom opala na današnjih 70 posto, neke njene temeljne odrednice su se prenosile s generacije na generaciju. Protestantska etika se ukorijenila ponajviše kroz naglasak na potrebu za disciplinom u radu i marljivošću, pogotovo jer je industrijalizacija u Finsku došla dosta kasnije nego što je to bio slučaj u ostatku kontinenta, pa je taj društveni aspekt zaživio i kroz težak fizički rad u polju. Takva radna etika se od ranih dana u Finskoj vezala i uz sport.

Finci su među prvim nacijama koje su u razvoj tjelesne kulture i sporta u državi uključili sve društvene klase, kao i žene, što dugo vremena nije bio slučaj u Europi. Zbog toga su već na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. imali 67 predstavnika koji su se kući vratili s pet medalja; četiri godine kasnije u Stockholmu ta je brojka porasla na čak 164 sportaša koji su osvojili 26 medalja, čime su završili treći na ukupnom poretku zemalja-sudionica.

Njihovi su rezultati bili dominantni u ranoj fazi globalnog razvoja sporta: kombinacija radne etike i tjelesnog razvoja bila je idealna za takvo što, a uspjesima su dobili i ono čega su uvijek gladni, baš kao i sinoć: međunarodno priznanje i fokus šire javnosti na svoje ponosne sportaše.

No, finska zahvalnost sportu ne staje samo na olimpijskim podijima: njihova turbulentna povijest je uključivala i brojne sukobe u borbi za neovisnost, a tu je fizička sprema vojnika bila ključna. Zimski rat koji je 1939. izbio zbog pretenzija Sovjetskog Saveza na dio finskog teritorija to najbolje ocrtava, jer su u tromjesečnom sukobu Sovjeti izgubili gotovo 400.000 vojnika, od čega je gotovo 170.000 poginulo ili nestalo u borbama. Istovremeno, Finci su u sukob ušli sa dvostruko manje vojnika i nemjerljivo slabijim naoružanjem, te izgubili ‘tek’ 70.000 ljudi i, na kraju, natjerali Sovjete na potpisivanje mirovnog sporazuma poslije samo tri mjeseca sukoba.

Taj je trijumf ojačao finski nacionalizam, a mnogi su ukazali upravo na fizičku spremnost finskih vojnika dobivenu kroz liikuntu, kulturološki termin koji označava specifičnu i općeraširenu kulturu bavljena sportom kao na stavku koja je presudila Sovjetima.

Velikim dijelom i zbog toga je Finska i dan-danas jedina europska zemlja koja, uz Švicarsku, ima obavezni vojni rok za sve muškarce starije od 18 godina i u kojoj izbjegavanje nije opcija. S otprilike 80 posto populacije koji uspješno provedu minimalno 165, a maksimalno 347 dana u vojarni, Finska je u samom svjetskom vrhu po postotku vojno obučene populacije, gdje su rame uz rame sa državama poput Izraela, Južne i Sjeverne Koreje ili Turske. Naravno, ni u sklopu vojnog roka Finci nisu mogli zaboraviti na potrebu za liikuntom, pa su vojna sportska društva jedan od ključnih čimbenika čitavog sustava, no nije sve baš tako idilično.

Paralelni dril

Sport je u međuvremenu napredovao, a koncept sustavnog razvoja sportaša podrazumijeva jasan plan i program.

Obavezni vojni rok, bez mogućnosti mijenjanja za civilni možda donosi dodatni naglasak na fizičkom razvoju finske nacije, ali za vrhunske sportaše to danas, u eri globaliziranog analitičkog sportskog razvoja, to predstavlja problem. To predstavlja problem i za sistemski razvoj pojedinačnih sportova, bez obzira na to što su Finci i dalje razmjerno uspješna sportska nacija. Jednostavno, nije lako kada vam vojska oduzme najbolje sportaše, izdvoji ih iz postojećeg plana i programa, i umetne ih u jedan sasvim drugi, često i rigidniji sistem na punih godinu dana.

U sastavu koji one fatalne lisabonske večeri u studenom 2007. nije uspio izboriti trijumf kakav su sinoć izborili njihovi nasljednici bili su i možda najpoznatiji finski nogometaši svih vremena: Sami Hyypiä i kapetan Jari Litmanen. Naravno, i oni su odradili svoj obavezni vojni rok, ali borba da im on ne uništi karijeru u formativnim godinama bila je duga i teška, baš kao i napor odrađivanja samog vojnog roka. Hyypiä je pozvan u vojsku 1992., na svoj 19. rođendan, što je ključno doba u kojem mladi nogometaši rade onaj najteži i najdelikatniji iskorak iz juniorskog u seniorski nogomet. On i Litmanen su bili suigrači u finskoj MyPi, s kojima su osvojili i finski kup. Litmanen je, kao dvije godine stariji, bio ranije i unovačen, taman kada su na njega i Hyypiu bacili oko Ajaxovi skauti.

Kako je Hyypiä pisao u svojoj biografiji Sami Hyypiä: From Voikkaa to the Premiership, nije bilo nikakve šanse da se odrađivanje vojnog roka izbjegne, čak ni odlaskom u inozemstvo, ali je postojala šansa da se klub dogovori s vojskom kako bi im se omogućio izlazak iz vojarne i odlazak na klupske treninge.

“Činilo se da je klub sve dogovorio kako bi ja i suigrač Toni Huttunen dobili dozvolu izlaska iz vojarne”, prepričava Sami, “ali kada sam došao to priopćiti naredniku, dobio sam samo more bijesnog urlanja kako se iz vojske nigdje ne ide, pogotovo ne prvi dan. Toni i ja smo bili u panici.”

Za razliku od Litmanena koji je prošao kroz gotovo identičan dril i vrlo brzo postao jedan od najboljih mladih driblera u Europi, Hyypiä se dugo nećkao hoće li uopće napraviti taj iskorak u profesionalni nogomet, pošto je prvenstveno želio postati profesor tjelesne kulture. Te prepreke s vojnom službom lako su mogle prevagnuti da jednostavno odustane od inozemne nogometne karijere, ali je s vremenom ipak dogovoreno da zaista i dobiju mogućnost treniranja po klupskom obrascu, a ne vojnom. Odradio je nekako vojni rok i iako nije pratio Litmanena u Ajax, s vremenom je nakon probe u Newcastleu preko Willema II došao do Liverpoola.

Međutim, Hyypiä naglašava i kako te logističke prepreke nisu jedina opasnost za adekvatan razvoj mladih sportaša: “Mentalni i fizički napor tijekom 11 mjeseci paralelnog drilanja u klubu i vojarni je vrlo naporna stvar za čovjeka”, zaključuje, a njegove riječi potvrđuje i niz drugih sportaša.

Povjerenje u vojsku i policiju

Aki Riihilahti je u karijeri odigrao 157 utakmica za Crystal Palace i 69 za finsku reprezentaciju, a u svom tekstu za The Times prigodnog naslova Ne želim se igrati rata se također dijelom osvrnuo na to kompleksno razdoblje.

“Prije nego što su mi sa 19 godina dali pušku u ruke znao sam samo udarati loptu”, napisao je. ”Ali, uskoro sam također znao prepoznati svaki tip ruskih tenkova, čak i u mraku, i načine kako pogoditi metu sa 300 metara. Bilo je nešto prilike i za sportski razvoj, ali je glavni fokus bio na tome kako obraniti zemlju s ubojitijim metodama od klizećeg starta.”

Pitanje vojnog roka je istovremeno i dalje vrlo delikatna stvar, pošto je u finskoj kulturi duboko usađena i čast koju nosi uspješno odrađivanje službe. Finci između ostalog imaju potpuno povjerenje i u državne organe: prema recentnom istraživanju Eurobarometra, njih čak 94 posto imaju potpuno povjerenje u policiju i vojsku, što je debelo iznad europskog prosjeka. Oni rijetki koji uspiju izbjeći novačenje, ponajviše zbog različitih zdravstvenih problema, nerijetko bivaju izvrgnuti ruglu i smatrani ‘nesposobnima’, što je ideja koja rezonira sa starom izrekom kako te vojska odgaja da ‘budeš vojnik i izvan vojarne’. Takav pristup značajno otežava bilo kakav pokušaj dijaloga i utjecaj na strukture da prilagode potrebe vrhunskih sportaša i obaveza u vojsci, odnosno usklađivanja sa sustavnim razvojem mladih sportaša pod paskom profesionalnih trenera.

Nogometašima će svakako sinoćnji trijumf poboljšati popularnost u zemlji koja je, prije svega, zaluđena hokejom na ledu. Naravno, i hokejaši — bez obzira na status koji uživaju — također prolaze kroz isti sustav i isti problem, ali njihova riječ ipak ima veću težinu. Upravo je zbog primjedbi određenih hokejaških zvijezda, poput Lea Komarova u New York Islandersima ili Ollija Määtte, braniča Chicago Blackhawksa, napravljen određeni pomak ka kompromisima koje iskorak u profesionalni sport nosi.

Ministarstvo obrane je nekoliko puta dozvoljavalo i ukidalo pravo na posebni tretman vrhunskih sportaša, pravdajući se potrebom za jednakošću u vojsci, ali su s vremenom ipak shvatili da ne mogu riskirati taj dogmatični status u društvu. Jedna od posljednjih promjeni odredbi je uključila i dodatne dozvole igračima e-sporta, koji sada uživaju status profesionalnih sportaša i zbog toga imaju dodatne slobodne sate za treninge u sklopu Finske e-sport federacije. Isto vrijedi i za ostale elitne sportaše, koji dobivaju pravo odlaska na treninge u specijalizirane akademije; sve to je veliki korak ka dodatnoj modernizaciji finskog sporta, jer tradicionalan naglasak na fizičkim aktivnostima uz dozu istančanog patriotizma jednostavno više nije dovoljno.

Još 2008. na ZOI u Salt Lake Cityju Finci su bili 8. u ukupnom natjecateljskom poretku. Od Torina 2006. i devet medalja bilježe stagnaciju: na protekla tri izdanja ZOI su ukupno pokupili svega 16 medalja iako su poslali rekordna 103 sportaša, što je neusporedivo sa 12 medalja koliko je samo 1998. u Naganu osvojilo njih 85.

Nije, naravno, sve u tom vojnom roku, ali promjene su očito nužne.

Obrambeni aspekt vojne discipline

Aki Riihilahti je sada direktor u HJK-u, klubu u kojem je kao igrač zajedno s Pukkijem 2011. nastupio i protiv zagrebačkog Dinama u 3. pretkolu kvalifikacija za Ligu prvaka. Sada je upravo njegov posao da nadgleda razvoj mladih igrača u najpoznatijem finskom nogometnom klubu, naglašavajući kako je ključ razvoja ulaganje u omladinske pogone. Zapravo, teško da postoji bolja osoba koja epitomizira taj suodnos, pa i sukob tradicije i modernosti u finskom društvu i finskom sportu. Osim što je otvoreno progovorio o skepticizmu vezanom za utjecaj vojnog roka na igrače u formativnim godinama, Riihilahti je bio poznat i kao stereotipan finski nogometaš: radišan, čvrst i discipliniran zadnji veznjak; destruktivac koji je svoju zemlju nastavio braniti klizećim startovima do kraja karijere.

Upravo je takva i ova Kanervina generacija. Finci su završili ispred momčadi kao što su Grčka i Bosna i Hercegovina zahvaljujući disciplini, a ne osobitoj ljepoti igre, čemu je mogao svjedočiti svatko tko je pogledao makar jednu kvalifikacijsku utakmicu u ovom ciklusu, pa čak i one ključne pobjede nad Grcima i BiH kod kuće.

“Naš je taktički plan obično jako jednostavan”, tvrdi iskusni 32-godišnji veznjak Tim Sparv, koji sam sebe zove “velikim zločestim vukom” na terenu. “Svatko od nas zna svoju ulogu. U pitanju je klasična formacija 4-4-2, a onda nam na kraju dođe određeni Faktor X poput Pukkija u napadu, koji praktički iz zabave niže golove već godinama. Momčad je kombinacija mladenačke energije i starijih igrača koji sada igraju najbolje utakmice u nacionalnom dresu.”

S ukupno 15 golova u devet utakmica, Finci su rame uz rame s Češkom kao najneefikasnija ekipa koja je osigurala plasman na Europsko prvenstvo, ali sa svega osam primljenih golova — od čega je četiri primila u gostima protiv BiH — vrlo dobro kotiraju u obrambenom segmentu, koji se pokazao kao ključ za plasman na Euro.

Možda je Riihilahti u svojoj kritici vojnog roka bio u pravu kada je rekao da se sportaše uči braniti zemlju na više od jednog načina; na kraju, ipak su klizeći startovi bili prijelomni obrambeni aspekt vojne discipline ove povijesne finske selekcije.