Situacija bi se, gotovo u ma kojem drugom sportu, činila nemogućom i suludom, ali ovdje je to svima bilo normalno. Bojažljivo sam čitao komentare po specijaliziranim forumima i stranicama, ali nitko nije niti spomenuo ovu neobičnost. Doduše, pobjednik relija Elfyn Evans je Velšanin, a suvozač Scott Martin (bivši Breenov suvozač) iz Carlislea na samom sjeveru Engleske, vrlo vjerojatno škotskih korijena, mada nisam našao da bi se izjasnio ikako drugačije nego ako Britanac. No dubinski antagonizam između Iraca i svega što simbolizira britanska himna vrlo je dobro poznat. I posve nevažan.

Kao što je to zapravo bio i sam reli, i njegov ishod. Pa i sam je Evans neposredno po završetku relija, na upit što mu znači pobjeda, prva nakon 18 mjeseci, vrlo spontano odgovorio da je to “irelevantno”. Nažalost, bio je posve u pravu i taj sentiment dijelila je većina članova WRC karavana. Ta je velika obitelj, baš kao i svi fanovi relija, još u dubokom šoku zbog Breenove smrti i, realno, nikome se ovog vikenda nije baš osobito vozilo u Hrvatskoj. Odradili su svi to profesionalno, ali nije tu bilo onog žara kakav smo vidjeli na prva dva izdanja relija.

Ma koliko mi bili svjesni da je Croatia Rally sportski sjajno i dobro organizirano natjecanje, prosječni konzument medija povezat će ga samo s negativnostima

Smrt dugo nije pohodila WRC. Jedan je gledatelj poginuo na Monte Carlu 2017, dvojica suvozača desetak godina prije toga, ali tražimo li poginulog vozača, moramo zaroniti u povijest sve do 1989., kada je Portugalac Augusto Mendes poginuo na svom domaćem reliju. Usprkos mačo imidžu, pa i elementarnoj logici, reli načelno nije osobito opasan sport. Šok je tim veći, a dodatno je pojačan još dvjema fatalnim nesrećama u Španjolskoj koje su se dogodile u danima nakon Breenove smrti. Ne treba iz toga izvoditi posebno dramatične zaključke, nismo došli u vrijeme nove grupe B, naprosto se nevjerojatnim spletom okolnosti u nekoliko dana dogodilo nekoliko fatalnih nesreća.

Kao što je i Breenova smrt bila rezultat niza nevjerojatnih koincidencija, a automobil gotovo neoštećen — da se udarac u ogradu zbio pola metra udaljenim dijelom automobila, Irac bi vjerojatno samo nastavio voziti, možda i bez zaustavljanja. Nažalost, i u obitelji sam imao takav slučaj, bizarnu smrt u nesreći za koju ostali u automobili nisu čak ni primijetili da se dogodila, tako da mi je posve jasno koliko je statistički i realno malo vjerojatna ovakva nesreća. Nažalost, ipak se zbila.

Viralni idiotizam

Ne mogu prejudicirati rezultate istrage, ali ne vidim nikakvu i ničiju krivnju; takvih ograda ima na stotine uz stazu na gotovo svim svjetskim relijima, nije ih ni moguće ni uistinu potrebno osigurati. Zapravo se nadam da Breenova nesreća neće dovesti do pojačanja organizacijskih sigurnosnih zahtjeva (koji bi natovarili dodatne troškove organizatorima i učinili ionako preskup sport još skupljim), nego eventualno do dodatnih sigurnosnih promišljanja samih WRC automobila.

Što nas dovodi do ključne teme ovog relija, sigurnosnog i organizacijskog aspekta.

Kao što sam rekao, smatram da nema nikakve organizacijske krivnje u slučaju Breenove smrti. No, kod drugog kontroverznog momenta relija, tučnjave gledatelja na stazi, nažalost ne mogu to u potpunosti reći.

Naravno da organizator nije kriv za ponašanje trojice pijanih idiota (uz dužnu ispriku idiotima zbog usporedbe s ovom trojicom), ali rasplet situacije nije bio ispravan. Nema smisla pouzdati se u to da ćete ih uspjeti na vrijeme maknuti, što se srećom dogodilo — trebalo je iste sekunde prekinuti brzinac i istaknuti crvene zastave. Ma koliko se brzo sve odvilo, bilo je vremena prvo prekinuti natjecanje, a potom raščistiti situaciju Da, ljudska je reakcija pokušati izbjeći prekid natjecanja, ali to je manji sigurnosni rizik od ovoga što se dogodilo.

Nemojte misliti da su izlasci gledatelja na stazu nešto što se događa “samo kod nas” — mnogo je brzinaca na raznim relijima otkazano zbog toga, i još će ih mnogo biti u budućnosti. Zaštita života gledatelja i službenih osoba preča je od sporta. Činjenica je da su se gotovo svi, na čitavoj trasi relija, ponašali besprijekorno i da ovo nije natjecanje koje ima opći problem s publikom — poput Poljskog relija, koji je zbog toga i ispao iz kalendara. I još nekih relija, koji možda zbog legendarnog statusa neće ispasti iz kalendara, ali imaju publiku daleko neodgovorniju od naše. Nažalost, činjenica je da to besprijekorno ponašanje nije poruka odaslana u svijet, nego je umjesto toga viralan postao video o trojici idiota.

To umnogome govori i o današnjem društvu. Mnogi vodeći hrvatski mediji nisu objavili ništa pozitivno o reliju, samo priče o Breenovoj smrti i ovom pijanom trojcu. Zašto je tako, to je već priča o današnjem stanju svijesti i novinara i čitatelja… Ništa novo, vidjeli smo to i prije dvije godine, kod sudara Sébastiena Ogiera na Aveniji Dubrovnik. Nažalost, ma koliko mi bili svjesni da je Croatia Rally sportski sjajno i dobro organizirano natjecanje, prosječni konzument medija — kako domaći, tako i strani — povezat će ga samo s negativnostima, a odaslana slika zemlje u kojoj najbolji vozači ginu udarajući u ograde ili pokušavaju pregaziti policajce, dok se pijanci tuku po stazi riskirajući život, nije turistička razglednica Hrvatske kakvu želimo.

Što nosi budućnost?

Zašto je ovo prekrasno natjecanje tako ukleto, ne znam. Fanatični ljubitelji pamtit će Evansov gubitak pobjede u posljednjem zavoju 2021. i nevjerojatnu lanjsku vožnju koju je na Power Stageu izveo Kalle Rovanperä… ali za većinu će ovaj reli, bude li ga bilo u sezonama koje dolaze, ostati mjesto Breenove smrti. I nositi negativne emocije. Plašim se da će se dugoročno biti teško boriti protiv toga.

Osobno, uživo sam pratio samo dionicu Vinski Vrh — Duga Resa i bio vrlo zadovoljan iskustvom. Naplata ulaznica i parkinga me nimalo ne smetaju, sve je bilo logično i dobro organizirano te, najbitnije, protočno.

Pola sata prije početka brzinca nije bilo nikoga na stazi, pa ni sporadičnih pretrčavanja kakvima sam (doduše, na drugim lokacijama) uredno svjedočio u prve dvije godine. Dodatni su sadržaji poput štandova s hranom, pićem i suvenirima s oznakama relija bili dobro organizirani, redovi ne predugački, a cijene prihvatljive. Atmosfera u publici bila je sjajna, a kolektivne ovacije Rovanperi za prolazak zavoja kod dvorca u drugom laufu i s njima pripadajuće ježenje kože dugo neću zaboraviti. Bio sam malo razočaran što ove godine nije bilo video zida na kojem se mogu pratiti ostali brzinci, ali unaprijed sam znao da ga u novom konceptu fan zona najvjerojatnije neće biti. Jedino je kemijskih WC-a moglo biti nešto više.

Od ljudi koji su bili involvirani u organizaciju čuo sam da su jedine ozbiljnije zamjerke bile vezane za prostor servisne zone na Velesajmu, odnosno na to što isti, usprkos inicijalnim obećanjima pokojnog Milana Bandića, ni nakon dvije godine nije asfaltiran.

Nažalost, aktualna gradska vlast definitivno nije tako susretljiva, a izostanak njenih predstavnika sa svečanih ceremonija vrlo je indikativan. Dojam je da se žele čim prije riješiti WRC-a i izbaciti ga iz grada, odnosno da nagodinu možemo očekivati izmještanje servisne zone na neku drugu lokaciju, vrlo vjerojatno izvan Zagreba. Politički bodovi važniji su od neprijepornih ekonomskih učinaka koje ovo natjecanje i zbog njega u Hrvatsku izvan sezone pristigli gledatelji imaju, lani stručno procijenjenih na 105 milijuna eura dobiti. A ove je godine gledatelja, pogotovo stranih, bilo zamjetno više.

O tome kakva je budućnost WRC-a u Hrvatskoj uistinu ne mogu nagađati. Postoje razlozi i za optimizam i za pesimizam, pa je teško reći na koju će stranu prevladati mišljenje nadležnih. Realno, pojave li se ozbiljne ponude iz zemalja u kojima Toyota, Hyundai i Ford prodaju osjetno više automobila nego u Hrvatskoj, nemamo se čemu nadati. No, neću razmišljati o tome, nego se samo nadati da će ta suludo genijalna ideja, realizirana s tako malo konkretne podrške (znate ono: ramena izlizana od tapšanja, a džepovi prazni), nastaviti živjeti u godinama koje dolaze.

Znam da ću ja od svega upamtiti onu scenu ponosno izvješene irske zastave uz zvuke himne Ujedinjenog Kraljevstva i pustiti da upravo ona, a ne štogod tužno, bude uspomena koju pamtim s WRC-a 2023. Ono jedino što nije bilo nimalo irelevantno. Kao putokaz nekim geografski nam bližim himnama i zastavama, odnosno stanju svijesti u kojem iste mogu spajati, a ne razdvajati ljude.

Kao pobjedu ljudskosti.