Barça je mrtva. Živjela Barça

Coutinhov dolazak i skori Iniestin odlazak znače definitivnu smjenu era. I to nije loše

Zadnja izmjena: siječanj 10, 2018 Profimedia

Neymarovo se klupko odmotalo do kraja. Za novac koji je dobila od PSG-a, Barcelona je kupila možda i najtalentiranijeg tinejdžera na svijetu te sada i jednog od onih igrača koji instant čine razliku. Za Neymara je plaćeno 222 milijuna eura, a jednako toliko – plus-minus tek koji milijun – u drugom smjeru za Ousmanea Dembelea i Philippea Coutinha. Uz razne bonuse dodat će još kakvih 70 milijuna eura, ali to je raspoređeno tako da sigurno neće sve, pa niti većina, biti plaćeno odjednom.

Za nesuđenog je nasljednika Lea Messija tako dobila dvojicu igrača koji nikad neće imati Neymarov igrački plafon ili marketinški potencijal. No, s obzirom na općenito stanje Barcelonina kadra vjerojatno je opravdano reći; Neymar je Neymar, ali dvojica su dvojica! Pogotovo ovakva dvojica, pogotovo u ovakvom trenutku. I pogotovo kada se uzme ozbiljno u obzir nedvosmislena fraza opjevana u legendarnom Haustorovom hitu – „u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas“!

Doista je bilo mjesta samo za Messija ili samo za Neymara. Za obojicu bi svaka svlačionica postala pretijesna. Barcelona je odlučila odigrati na Messija, iako nikad nije direktno željela prodati Neymara. Međutim, istini za volju, svaki od njih dvojice zaslužuje imati svoju ekipu.

Umjesto Neymara je sada došao drugi Brazilac, gotovo jednako ubojit. Jedina je razlika što ovaj novi neće nikad dovesti u pitanje to tko je glavni niti izazvati Messija na kaubojski obračun u podne. Ali opet, na mnogo razina, i u njegovu dolasku ima dosta simbolike, kao i prije koju godinu kada su dolazili Neymar i Luis Suarez, a lagano odlazili Carles Puyol i Xavi. Sada lagano mora odlaziti Andres Iniesta, a u njegove će kopačke ući Coutinho. Neymar je otišao, ali proces se nastavlja.

Jer Barcelona nije dobila samo novog igrača, nego je i nastavila s novim modelom poslovanja u kojem više ne proizvodi svoje zvijezde, nego ih uvozi. I to po paprenim cijenama, kakve za igrače isplaćuje još samo PSG. To više ne čini niti Real Madrid. Ovaj će se tekst dobrim dijelom baviti baš analizom dotične teze. Znači li skoro Iniestin odlazak ujedno i smrt jedne ere, te što ta era znači za Barcelonu?

Treba li Barceloni Coutinho?

Pitanje se čini suvišnim. Jer kojoj to momčadi ne bi trebao pojedinac njegovih kvaliteta, igrač koji bi vjerojatno lakoćom ove sezone postigao 15-ak ili više golova i asistencija?. Kao malo tko u ovom trenutku, Coutinho spaja individualne i momčadske kvalitete, jer malo je koji igrač toliko dobar i kao finišer i kao onaj koji poslužuje ostale oko sebe.

Po svemu se čini kao logičan korak naprijed u odnosu na Iniestu, i ne samo zato jer su legendarnom veznjaku već 33 godine. Iniesta je igrač ‘stare’ Barcelone, on predstavlja sve ono najbolje što je omladinski pogon dao na raspolaganje Pepu Guardioli, sve ono najbolje što smo vidjeli na vrhuncu filozofije zvane tiki-taka. Iniesta je oduvijek bio dijete sistema, u oba smjera – onaj kojeg sistem čini velikim, ali i onaj koji sistem čini velikim. Iznimno inteligentan igrač profinjenih tehničkih sposobnosti, superiorne distribucije lopte te netko tko se savršeno uklapa; savršeni igrač u savršeno vrijeme.

Iniesta bi u svakom sustavu bio vrhunski igrač, ali samo je u spomenutom mogao postati  legendaran, igrač za kojeg će mnogi reći da je jedan od najboljih veznjaka u povijesti nogometne igre. U svim drugim okolnosti, bio bi za stepenicu ili dvije ispod toga.

Coutinho je igrač nove Barçine ere.

Superiornih individualnih vještina, Coutinho je trenutačno u svijetu nogometa možda i najbolji udarač lopte uopće. Daleko bolji nego je Iniesta ikad bio. Nitko mu vjerojatno nije niti blizu što se tiče udaraca s preko 20 metara, pa bi gotovo sigurno u toj statističkoj kategoriji dosegao Stevena Gerrarda, samo da je ostao vjeran Liverpoolu. Za razliku od Inieste, on bi vjerojatno mogao doseći svoj vrhunac u svakom sistemu, gotovo pa neovisno od filozofijskih odrednica, baš zato jer je toliko individualno talentiran. Kao i većina superzvijezda koje Barça u posljednje vrijeme dovodi.

Prije je Guardiolina Barcelona iznimka u povijesti nego ova sad

Kao i Iniesta u mlađim danima, Coutinho može igrati na dvije pozicije; na lijevom krilu te na poziciji ‘osmice’, lijevog ofenzivnog veznog igrača u formaciji 4-3-3. Na potonjoj je poziciji igrao većinu aktualne sezone, kada je Klopp morao napraviti mjesta za Mohameda Salaha i Sadija Manea na mjestima krilnih napadača.

Za razliku od Inieste, Coutinho nema niti potrebnu strpljivosti, niti sklonost sitnim dodavanjima niti nevjerojatnu igračku inteligenciju. No, u novom se Barçinu sustavu to niti ne preferira. Jer sada je momčad razdijeljena na jednog koji ima sve ovlasti te se smije odmarati u obrani, nekoliko njih koji moraju činiti prevagu u igri prema naprijed, te ostale koji su vodonoše i obrambeno odgovorni igrači. To više nije sustav koji sve čini boljima nego što jesu, nego organizacija koja omogućava superiornom individualnom talentu da zasja. A Coutinho, baš kao i Dembele, toga ima napretek.

Pitanje identiteta

Pravo je pitanje – mora li Barcelona biti takva? Osjeća li se dio njihovih navijača i simpatizera s pravom izdanima jer to više nije „više od kluba“? Je li ovo doista sve tek kratkoročna optimizacija i gomilanje zvijezda za posljednjih nekoliko Messijevih godina ili su ipak stvari drugačije?

Jedna od prisutnih teza je ona da je Barcelona izdala vlastiti identitet, da se okrenula protiv vlastite filozofije, da je zapostavila La Masiju kao izvor vlastite snage te se okrenula svjetskom tržištu poput svih ostalih klubova. Ukratko, da više nema onoga po čemu je bila posebna. Oni ekstremniji će reći da je klub ostao i bez duše.

Međutim, ako se pogleda kako klupska povijest, ali i ambijent samoga grada i regije, onda se na stvari može gledati i drugačije.

Kroz povijest je Barcelona imala tri iznimno uspješna perioda u kojima je bila bolja od svog najvećeg rivala, Real Madrida, barem što se La Lige tiče. Prvi je, ugrubo i uz rascjep u sredini, bio period od sredine 1940-ih do kraja 1950-ih, drugi su bile 1990-e, a treći je period i dalje aktualan te se može ugrubo svesti na posljednjih desetak godina. Svaki od tih perioda imao je jednog ili dvojicu jakih trenera; u prvoj eri to su bili Ferdinand Daučik i kasnije Helenio Herrera, u drugoj to su bili Johan Cruijff i djelomično Louis van Gaal, a u trećoj većinom Pep Guardiola, ali i Luis Enrique.

Međutim, svaku od tih era, uz iznimku one Guardioline, obilježile su velike svjetske zvijezde koje su u Barcelonu došle kao gotovi igrači. Prvi od svih bio je Laszlo Kubala, koji je doslovce preotet Real Madridu u posljednjem trenutku, a niti Luis Suarez (onaj stariji, Španjolac) ili Evaristo, kao tadašnji nositelji igre, nisu bili proizvodi Barçine nogometne škole.

Cruijff je donio Barçi dio njezina identiteta, ali najveće zvijezde te momčadi bili su Michael Laudrup, Ronaldo Koeman, Hristo Stoičkov te kasnije Romario, koji su svi redom bili vrlo skupi te su došli kao gotovi igrači. Kasnije, u 1990-ima, kao takvi su došli prvo Ronaldo, a kasnije Rivaldo, Figo i Patrick Kluivert. Kakav god da se nogomet igrao, progresivan ili konzervativan, Barça je imala skupe uvezene zvijezde.

Tek u Pepovoj eri, iako su i tada bili kupljeni igrači poput Danija Alvesa, Alexisa Sancheza i Thierryja Henryja, najveće su zvijezde i najprepoznatljivija lica kluba bili su oni proizašli iz La Masije, da bi kasnije, uz Messija, to postali Neymar, Suarez, a uskoro će i Dembele te Coutinho.

Barcelona je točno ono što predstavlja

Kao klub, Barcelona i dalje gaji atraktivan, dopadljiv nogomet koji se temelji na relativno velikom posjedu lopte. U toj kategoriji više nije prva momčad u Europi, ali je kontinuirano u top 5. Štoviše, može se reći da će iznimno dominantni posjed imati ne Barcelona, već ona momčad koju trenira Pep Guardiola. Imala ga je Barça, nakon nje Bayern, a sada Manchester City.

A Pep Guardiola, koliko god briljantan bio, nije Barcelona.

Jer Barcelona je kozmopolitski lučki grad koji je uvijek bio pod utjecajem različitih stilova života i koji je oduvijek volio novac. Baš zato jer ne žele pretjerano dijeliti taj novac, Katalonci planiraju i vlastitu samostalnost. Barcelona nikad nije bila niti željela biti Athletic Bilbao, pomalo ksenofobičan i zatvoren, na svoj mikrokozmos orijentiran klub. Barcelona – kako grad, tako i klub – je oličenje kozmopolitskog duha.

I zato zamjena Iniesta-Coutinho ne bi smjela biti tragična. To nije nikakav prekid tradicije, jer Barcelonina tradicija je dobrim je dijelom obilježena miješanjem kultura, razmjenom znanja i talenta te novcem. Vidi se to po njenim najvećim trenerima i najvećim igračima. U savršenom trenutku joj se dogodila savršena ‘domaća’ generacija kao nekoć Ajaxu ili Liverpoolu, pa čak i Real Madridu (vidi La Quinta del Buitre), ali to definitivno nije niti tradicija, niti glavno obilježje ovog kluba. Prije je ta Barcelona iznimka u povijesti nego ova sad.

I zato, Barcelona je sada točno ono što treba i može biti – odnosno, što je u svojim uspješnim periodima povijesti većinom i bila.

Ne propusti top članke