Bavarska tvornica novca

Analiziramo Bayernove financije i konkurentnost u Europi

Zadnja izmjena: listopad 17, 2017 Profimedia

Bayern je najdominantniji klub u vodećim europskim ligama, koji svoje naslove najčešće osigurava još u ožujku i travnju. Njegovu dominaciju u domaćim natjecanjima možda najbolje pokazuje podatak da je u zadnjih pet sezona osvojio osam od 10 domaćih trofeja, pri čemu je svih pet puta bio prvak. To je žetva jednaka onoj, primjerice, Red Bull Salzburga i Juventusa, a bogatija od PSG-ove koji je u tom razdoblju osvojio 73 posto domaćih trofeja i Olympiacosove (70 posto). Basel, Barcelona, Benfica, Celtic, Dinamo Zagreb i Šahtar Donjeck osvojili su 60 posto domaćih trofeja u promatranom razdoblju.

Momčad je također redovito u najužem krugu kandidata za osvajanje europskog naslova. On im je u posljednje četiri sezone izmicao, a neuvjerljiv start u ovu – kako na domaćem planu, tako i u Ligi prvaka, gdje je doživljen težak poraz 3-0 od PSG-a – poslom je platio trener Carlo Ancelotti. Iz mirovine je kao njegova zamjena vraćen Jupp Heynckes, posljednji koji je s Bayernom osvojio trofej s velikim ušima, 2013.

Istovremeno su po tko zna koji put krenule rasprave o tome može li Bayern zbog svog specifičnog načina poslovanja ostati konkurentan ostatku najbogatijih europskih klubova koji troše sve veće iznose na pojačanja.

„Neću kupiti igrača za 150 ili 200 milijuna eura“, izjavio je klupski predsjednik Uli Hoeneß. „Nećemo sudjelovati u tom ludilu! Dok ono traje, neće biti moguće planirati osvajanje Lige prvaka. Naš cilj je da budemo njemački prvaci.“

Je li Hoeneß u pravu ili je to samo ‘pila naopako’? I što je toliko drugačije s Bayernovim financijama, odnosno s načinom na koji klub njima raspolaže?

Regel 50+1 kao jamac nedodirljivosti

Prije analize Bayernova poslovanja potrebno je naglasiti da je sam način funkcioniranja klubova u Njemačkoj specifičan. Osnova tog modela je ‘Regel 50+1‘ – pravilo koje osigurava da nadpolovični udio kontrole u klubovima uvijek imaju njihovi članovi. To znači da, ako klubovi odluče izdvojiti profesionalnu sekciju i osnovati trgovačko društvo, većinski udio (minimalno 50 posto + 1 dionica) i kontrolu u tim tvrtkama mora zadržati udruga članova, što se očituje prilikom izbora. Naravno, postoji i opcija da klubovi ne osnivaju svoja trgovačka društva nego posluju isključivo kao udruge.

Objekt naše analize funkcionira kao Bayern München AG, odnosno njemačka verzija dioničkog društva koje ne kotira na burzi (slično kao Hajduk i Rijeka, koji također ne kotiraju na burzi). Njegova vlasnička struktura izgleda ovako:

Dakle, u dioničkom društvu 75 posto udjela ima FC Bayern München AV, odnosno članska udruga. Preostalih 25 posto dionica raspodijeljeno je na njemačke, pa i svjetske tržišne lidere u svojim industrijama: Adidas, Allianz i Audi svaki pojedinačno drže po 8,33 posto dionica.

Na zadnjim izborima za predsjednika u studenom 2016. pobijedio je Hoeneß, osvojiviši skoro 98 posto glasova. U tom je trenutku klub imao nešto više 284.000 članova, od kojih je glasalo tek oko 7.200.

U sezoni 2015./2016., zadnjoj za koju zasad imamo potpune podatke, Bayern je ostvario ukupno oko 630 milijuna eura prihoda. Treba napomenuti da su u analizu uzeti prihodi koje objavljuje konzultantska kuća Deloitte u svojoj analizi Deloitte Football Money League, a na njih su dodani prihodi od transfera i financijski prihodi koje oni kao izvanredne prihode isključuju iz analize.

Daleko najznačajniji udio u prihodima, dakle, predstavljaju oni od komercijalnih djelatnosti, što uključuje prihode od sponzora, stadiona, dresova, članarina itd., dok na prodaje igrača otpada tek nešto više od pet posto.

Uzroke Bayernove superiornosti u domaćim natjecanjima najlakše je objasniti upravo financijama. Klub je naprosto višestruko bogatiji i moćniji od svojih domaćih konkurenata.

Bayernovi prihodi u 2016. godini bili su 1,92, odnosno 2,24 puta veći od onoga čime raspolažu druga dva financijski najmoćnija kluba, Borussia Dortmund i Schalke 04. Primjerice, Stuttgart kao sedmi klub po ostvarenim prihodima ima čak pet puta manje od Bayerna. Uzrok nadmoći je, osim bogatih sponzora koji nadilaze i okvire njemačke ekonomije, svakako je i velika baza članova i navijača. U okruženju u kojem članovi imaju značajnu ulogu u odlučivanju i upravljanju, njihov je broj svakako bitan i može biti jedno od mjerila moći i uspjeha.

Osim po broju članova, Bayern je dominantan i po pitanju posjećenosti domaćih utakmica. Veću prosječnu posjećenost od njega ima samo Borussia Dortmund. No, ta se brojka odnosi samo na domaća natjecanja, jer u europskim je natjecanjima smanjen kapacitet njenog stadiona zbog UEFA-ina propisa o isključivo sjedećim mjestima.

Uzevši sve to u obzir, Bayern je u Njemačkoj financijski nedodirljiv, a u tome mu pomaže i famozni Regel 50+1, koji zapravo održava status quo i postoji velika vjerojatnost da će klub nastaviti dominirati i u sportskome segmentu dokle god je pravilo na snazi.

Manje para od TV-a nego zadnji u Premier ligi

Za usporedbu Bayerna s njegovim europskim konkurentima uzeti su prihodi iz publikacije Deloitte Football Money League, u kojoj se uspoređuju najveći europski klubovi po prihodima (ne računajući izlazne transfere). Prema toj publikaciji koja izlazi već 20 godina, Bayern je konstantno u prvih 10. Najlošiji mu je plasman bio 2004., kada je bio deveti po prihodima, a najbolji treće mjesto koje je ‘osvajao’ u više navrata.

Godinu 2016. je završio na četvrtome mjestu iza Manchester Uniteda, Barcelone i Real Madrida.

Bayern je u promatranom razdoblju konstantno u prvih pet klubova po prihodima zajedno s Barcelonom, Manchester Unitedom i Real Madridom. Ipak, struktura njegovih prihoda i sam način poslovanja razlikuju se od onih najvećih europskih konkurenata.

Jedna od razlika su prihodi od TV prava. Iako je Bayern u 2016. igrao polufinale Lige prvaka te osvojio Bundesligu, u prihodima od TV prava je tek 10. u Europi.

Ključna  razlika nastaje u TV pravima za domaća natjecanja. Tako je, primjerice, Bayern u sezoni 2015./2016. od bundesligaških TV prava dobio 71,9 miljuna eura, što je bilo je 12 milijuna više od sljedećeg najboljeg u Njemačkoj, Schalkea.

No, kada se Bayern uspoređuje s klubovima iz Premier lige, stvari su za njega gotovo porazne. Primjerice, Aston Villa je u sezoni 2015./2016, kao posljednjeplasirani klub na kraju sezone, dobila oko 87 milijuna eura od TV prava. U sljedećoj sezoni sa poboljšanim ugovorom za TV prava, zadnji je Sunderland dobio oko 113,5 milijuna eura, što je 41,6 milijuna više od Bayerna sezonu prije. Od sezone 2017./2018. na snazi je novi kolektivni ugovor za Bundesligu kojim bi Bayernu u slučaju osvajanja naslova od bundesligaških TV prava trebalo pripasti oko 95 milijuna eura što predstavlja značajno povećanje, ali je još uvijek značajno manje i od zadnjega u Premier ligi.

Kad bi se i svi ostali striktno držali FFP-a, onda bi i Bayern mogao i dalje računati na konstantni status jednog od najvećih favorita za osvajanje Lige prvaka

Treba spomenuti i to da Bayern, usprkos superkomfornom stadionu i ogromnoj posjećenosti, tu ne ostvaruje neku prednost nad konkurentima; dapače, udio njegovih prihoda od utakmica niži je od prosjeka (18 posto) za top 30 klubova. Razlog tome prije svega su relativno pristupačne cijene ulaznica u Njemačkoj – barem u usporedbi s, recimo, Engleskom. Jasno da je to jedno od pitanja oko kojih članovi, koji imaju većinsku kontrolu, imaju najneposredniji interes, pa bi eventualno povećanje cijena bila izrazito nepopularna mjera.

Kad zbrojimo sve i pogledamo Bayernovu strukturu prihoda u odnosu na druge klubove na Deloitteovoj listi, primjećujemo da je njegov postotak tzv. matchday prihoda malo niži od prosjeka, postotak od TV prava puno niži (25 posto po Deloitteu, prosjek je 39 posto), a postotak od komercijalnih prihoda znatno viši (58 posto po Deloitteu, prosjek je 43 posto).

‘Škrti’ Bayern i stabilnost kadra

Ali kod Bayerna nije specifična samo struktura prihoda, nego i rashoda. Tu je najveća razlika u odnosu na najveće konkurente u ostvarenim ulaznim transferima.

Za usporedbu su uzeti podaci s Transfermarkta od sezone 2012./2013. Osim sumiranih plaćenih iznosa za transfere, u tablici su prikazani i rekordni pojedinačni transferi za pojedini klub u promatranom razdoblju.

Po plaćenim odštetama za transfere u promatranom razdoblju, Bayern nije ni među 10. Ispred njega su i Inter i Liverpool, koji u promatranom razdoblju opće nisu igrali knock out utakmice Lige prvaka. PSG, Barcelona i Real Madrid kao Bayernovi najveći konkurenti, potrošili su redom 386, 219 i 49 milijuna eura više u promatranom razdoblju.

Treba napomenuti da je Bayern, iako tek 14. u Europi po iznosu potrošenom na transfere igrača, uvjerljivo vodeći u Njemačkoj i u tom segmentu s 80 milijuna eura više potrošenih od dortmundske Borussije. Međutim, njegov rekordni pojedinačni transfer je onaj Corentina Tolissa, koji je ovog ljeta došao iz Lyona za oko 42 milijuna eura, što nije ni četvrtina iznosa Neymarova transfera u PSG, odnosno ni pola od onoga što je Barcelona platila za Ousmanea Dembelea.

Kako bismo probali objasniti kako Bayern uz dosta manja izdvajanja za transfere od svojih konkurenata ipak postiže odlične rezultate i praktički redovito igra u završnici Ligi prvaka, poslužit  ćemo se podacima instituta CIES Football Observatory.

CIES Football Observatory na mjesečnoj bazi objavljuje razne analize koje se bave prosječnom starosti momčadi, udjelom stranih i domaćih igrača te stabilnosti kadra. Po pokazatelju kontinuiteta kadra koju CIES naziva ‘Stability‘, a što označava prosječni broj godina zadržavanja u momčadi onih igrača sa značajnijom minutažom, Bayern stoji jako dobro.

S prosjekom od 3,92 godine od top 20 najuspješnijih klubova prema Delloitteu, Bayern je treći. Ispred njega su samo Barcelona i Real. Kada se u obzir uzme varijabla „club trained players“, koja nam pokazuje postotak minutaže igrača koji su barem tri godine između svoje 15. i 21. godine života proveli u promatranom klubu, Bayern je sa svojih 19 posto osmi od 20 najbogatijih europskih klubova.

Treba napomenuti da je do kraja prošle sezone stajao i znatno bolje te bio treći i po toj varijabli jer je u sve analize ulazio Philip Lahm kao standardni prvotimac od 2005. Ova analiza zapravo i ne iznenađuje, jer ključni su Bayernovi igrači u prethodnim sezonama bili Franck Ribery, Arjen Robben, Manuel Neuer i Jerome Boateng sa skoro maksimalnom minutažom. a klubu su se priključili u periodu između 2007. i 2012. Na njih treba dodati i igrače ponikle u Bayernovoj školi, poput Lahma, Thomasa Müllera, Bastiana Schweinsteigera, Tonija Kroosa i Davida Alabe, koji su bili ili još uvijek jesu nositelji momčadi.

Ova su dva podatka kombinirano držali Bayern uz bok Barceloni prethodnih godina što se tiče ‘stabilnosti’ kadra i udjela igrača iz vlastite škole u momčadi te su zasigurno jedan od razloga zašto je Bayern u kontinuitetu ulazio barem u polufinale Lige prvaka, a da su mu izdaci za transfere bili neusporedivi s glavnim konkurentima.

Što nakon ‘pada’ FFP-a?

Igrači iz vlastitog pogona, plus ‘vrhnje’ pobrano iz ostalih bundesligaških klubova, plus strane zvijezde koje ipak nisu sama elita poput Lea Messija, Cristiana Ronalda ili Neymara, ali nisu niti jako daleko od toga da to postanu – ili su pak dovedeni nakon nešto neuspješnijih epizoda drugdje (poput, recimo, Robbena) ili na zalasku karijere (Xabi Alonso). To su već dugo tri stupa Bayernove sportske politike.

Sa svojim dominantnim resursima klub već dugo dominira Bundesligom – i dugoročno će nastaviti dominirati, usprkos pokojem kraćem posrtaju. Što se pak kontinentalne konkurentnosti tiče, Bayern svojom pametnom sportskom politikom i kontinuitetom pokušava kompenzirati to što se ustručava od enormnih instant-ulaganja u pojačanja.

Klub već deset sezona zaredom završava s financijskom dobiti i predstavlja gotovo ideal poslovanja u skladu s načelima Financijskog fair playa. Kad bi se i svi ostali striktno držali FFP-a, onda bi i Bayern mogao i dalje računati na konstantni status jednog od najvećih favorita za osvajanje Lige prvaka. Međutim, nakon što je PSG praktički ‘srušio’ FFP, realna je opasnost da će istim putem sve češće kretati i drugi, što bi moglo izazvati lančano reakciju i dugoročno itekako uzdrmati Bayernove europske ambicije.

Uli Hoeneß malo pretjeruje i dramatizira, ali u osnovi je u pravu.

Ne propusti top članke