Godina kad je MMA postao mainstream

Pregled najboljih boraca, najluđih borbi, najjačih nokauta…

Zadnja izmjena: siječanj 11, 2017 Profimedia

Kakva godina! Osobito za MMA, a ponajviše za UFC. Za njih se ova godina odvila poput pretjeranog superherojskog spektakla u koji je natrpano sve, od privatnih drama (Twitter ostavka Conora McGregora), iznenadnih preokreta (povratak Brocka Lesnara), preokreta koji to i nisu (padanje na doping testu Brocka Lesnara i Jona Jonesa), političkih intriga (prodaja UFC-a WME-IMG-u za sulude novce, izmišljanje pojaseva tjednima uoči priredbi) te ljubavna sapunica koja je odnos McGregora i Dane Whitea. Ponekad je bolja zabava bila na Instagram profilima boraca nego u oktogonu.

Ako možemo izvući jedan univerzalni zaključak o MMA-u u 2016. onda je to da je to bila godina u kojoj je ovaj sport postao uistinu dijelom mainstreama. Nešto što primjerice Gloryju (kickboxing) ne uspijeva već godinama, usprkos izuzetno kvalitetnom sadržaju.

MMA je prvenstveno preko UFC-a napravio iskorak ili svojevrstan takedown medijskog i marketinškog teritorija koji je dijelio s boksom i donekle kickboxingom. A boks je u velikim problemima. Najveći PPV (Canelo vs Khan) skupio je nešto iznad pola milijuna prodanih prijenosa, a natjecateljski najznačajniji meč (Kovalev vs Ward) bijednih stotinjak tisuća. UFC je, usporedbe radi, imao 5 PPV evenata koji su premašili brojku od milijun prodaja (McGregor vs Diaz, Tate vs Nunes, McGregor vs Diaz II, McGregor vs Alvarez i Nunes vs Rousey). Boks je, iako oduvijek korumpiran, danas u financijskom smislu postao i zastario sustav koji je teško prodati. U borilačkom smislu stvari izgledaju fantastično, smatram se sretnim što mogu gledati Genadija Golovkina, Vasila Lomačenka, Chocolatita Gonzaleza, Canela ili Carla Framptona. Osjećao bih se naravno puno bolje kad bi se sile zla i većeg zla u boksačkom menadžerskom Mordoru uspjele dogovoriti pa da neke od ovih boraca vidimo i u međusobnom obračunu. Oni koji prate boks znaju na što ciljam… khmcanelogolovkin.

Kako ove godine nisam imao novogodišnjih odluka odlučio sam napraviti drugu najiritantniju stvar vezanu uz ovaj period – godišnju top listu. I ove su liste najboljih borbi, boraca i nokauta u suštini bespotrebne i besmislene kao i sve druge, ali mogu poslužiti kao osnova za svađu s vašim najmilijima koja će dodatno narušiti prijateljske odnose u 2017. godini do razine Natea Diaza i Conora McGregora. Pa krenimo.

BORBE GODINE

1. ROBBIE LAWLER vs CARLOS CONDIT (MMA: UFC)

Najbolje borbe u godini po mom mišljenju uglavnom imaju jedan zajednički nazivnik. Ne postoji stručan pa ni točan naziv za to, iako bi trebao, ali lako je objasniti. U ring, kavez ili na strunjaču kroče dva borca ili borkinje sa svojom taktikom, prednostima koje pokušavaju iskoristiti i nedostacima koje pokušavaju sakriti. Ta taktika proizlazi iz statistike i iskustava prošlih borbi i treninga, iza nje stoji znanost – zakoni fizike, psihologije sukoba i na koncu poznavanje medicinskih procesa u ljudskom tijelu (adrenalin dumps i slično).

Borci, treneri, manje ili više kompetentni stručnjaci i obični zaljubljenici u sport poput mene pretvaraju se kako je borba egzaktna znanost – čitamo knjige, gledamo analize, pravimo projekcije. Gledat ćemo borbu i uočiti kako jedan borac (Robbie Lawler, primjerice) nema previše uspjeha u svom uobičajenom napadačkom stilu. Njegov ‘kut’ sugerirat će mu između rundi da pusti protivnika, koji često otvara kombinacije kickovima ili ulazi u prostor s isturenom glavom (Carlos Condit recimo), da dođe k njemu i time kompromitira svoju punu distancu. Uočit ćemo kako je borac s većim dohvatom odjednom u distanci nižeg borca čija su najveća prednost precizni krošei. Nacrtat ćemo, ponosni što smo uočili jednu od zakonitosti borbe nekakav dijagram poput ovoga.

Nakon što su oba borca jednako dobro pokušala implementirati svoje prednosti i sakriti svoje nedostatke i nitko nije pobijedio, njihova borba prerasta sve svoje znanstvene aspekte i postaje iskonski rat koji nadilazi logiku. Jedan od spomenutih boraca bio je u više takvih ratova od drugog. Robbie Lawler uništio je više karijera nego USADA. Nešto u njemu naprosto stvara vrtlog kaosa iz kojeg protivnici ne izlaze isti. Pet rundi s Mattom Brownom, deset s Johnnyjem Hendricksom, četiri i pol s Roryjem MacDonaldom i ovoga puta pet s Carlosom Conditom poslale su većinu njih u rubriku Gdje su sada? Najmanje dva od navedenih mečeva koje je Lawler dobio, zapravo je izgubio, uključujući i ovaj, ali nitko pa ni Condit neće mu to zamjeriti. Nakon što pogledate ovu demonstraciju i tehničkog i nasilnog aspekta sporta postaje jasno kako je jedini dijagram u analizi ovog meča Lawlerov psihopatski izraz lica nakon što ga je drugi čovjek upravo pokušao izblendati laktovima.

2. DOO HO CHOI vs CUB SWANSON (MMA: UFC)

Što smo naučili iz ovog meča? Dvije stvari: 1. Doo Ho Choi nije tako spektakularan borac kad je natjeran na povlačenje i 2. Cub Swanson je stvorio brend nasilja kakav nema nitko u sportu, a ostat će samo najbolji featherweight koji neće imati pojas.

3. FRANCISCO VARGAS vs ORLANDO SALIDO (Boks: WBC)

Malo toga u životu možemo uzeti zdravo za gotovo. Mečevi Francisca El Bandida Vargasa jedna su od tih konstanti. Ne znam koliko je to rasistički od mene, ali kad vidim te ožiljcima izbrazdane žilave Meksikance koje noseći šampionske pojaseve visoko u zraku prate sumnjivi likovi u šeširima, zlatu i sunčanim naočalama u zamračenoj dvorani, znam da neću ostati žedan nasilja.

Ovo je drugi Vargasov boksački meč godine u mojim očima (nadam se i u očima uredništva magazina The Ring) nakon prošlogodišnjeg sraza s Miurom. Vargas i Salido razmijenili su 2.000 udaraca, od kojih je 615 powershotova koji su pogodili metu. Nisam vjerovao profesorima u gimnaziji, ali matematika ponekad zaista ne laže.

4. MICHAEL CHANDLER vs BENSON HENDERSON (MMA: Bellator)

Michael Chandler jedan je od najboljih boraca koji nisu u UFC-u. Ovo je bio rat u pet činova kakav se rijetko viđa u Bellatoru. Računamo li Chandlerov supleks kao takedown, onda ovaj meč ima i takedown godine.

5. DOMINICK CRUZ vs TJ DILLASHAW (MMA: UFC)

Sve navedene borbe upravo su to – borbe godine. Cruz vs Dillashaw je meč godine. Tehnička egzibicija dvaju umjetnika svojih stilova – neuhvatljivi defanzivni genij Cruz protiv taktičnog, ponekad divljeg lovca Dillashawa. Mokri san svakog analitičara.

Ostale sjajne borbe koje trebate pogledati: Leo Santa Cruz vs Kiko Martinez, Lando Vannata vs Tony Ferguson, Mohammed Jaraya vs Nordin Ben Moh, Shawn Porter vs Keith Thurman.

BORCI GODINE

1. CODY GARBRANDT

Moj puno poznatiji kolega Luke Thomas nedavno je na svom podcastu rekao kako je kategorija borca godine u ovom trenutku zapravo potpuno proizvoljna. I u pravu je. Parametre postavljaju autori i uredništva pa možete tvrditi što god želite. Netko će reći kako je Conor McGregor borac godine jer je prvi šampion u dvije divizije istovremeno. Ja ću vam reći kako kandidat za ovu titulu ne bi smio biti ugušen u drugoj rundi u godini za koju se kandidira. Žao mi je, moja kuća – moja pravila.

Šalim se, ali ne previše. Među šampionima koji su imali godinu bez poraza i mečeve protiv jakih protivnika No Love Garbrandt učinio je nešto što nitko od njih i nitko prije njega nije uspio. Prošao je put od unranked borca do titule u godinu dana.

Mrzim ovog tipa. Moja cura misli da je zgodan, ima više tetovaža nego ja, bolja odijela (ili ikakva odijela) i po onome što je pokazao protiv Dominicka Cruza pleše bolje od mene. A pokazalo se da pleše bolje i od Cruza. Tko bi rekao da ćemo to ikada vidjeti? Ja, koji sam se kladio upravo na Cruza na suludo zahtjevnom cardu samo kako bih pogodio sve osim toga, sigurno ne!

“Mrzio sam ovog tipa”, točnija je formulacija mojih trenutnih osjećaja. Ušao je u kavez jednom od najboljih i istovremeno najčudnijih stand-up boraca u povijesti MMA-a i nadmašio ga u njegovoj igri. Ovo je zapravo samo djelomično točno, ali tehnikalije ove borbe nisu toliko bitne u ovom trenutku. Pobijediti Dominicka Cruza u tehničkom meču koji nije brawl samo je po sebi dovoljno za pokloniti mu i titulu borca godine. Jednog dana kad ne budem toliko ljubomoran i zaboravim da živim u svijetu u kojem Dominick Cruz nije šampion reći ću vam da će tip biti superstar.

2. CARL FRAMPTON

Evo šampiona u dvije divizije koji nije izgubio meč ove godine. K tomu još i Irca! Sjevernoirca doduše. Frampton je ujedinio IBF i WBA Super Bantamweight pojaseve u meču protiv neporaženog Scotta Quigga. Prešao je u featherweight diviziju i pobijedivši također neporaženog i fantastičnog Lea Santa Cruza osvojio WBA featherweight pojas. Nije se stigao našetavati pojasevima jer je poput svog irskog MMA kolege ove prve napustio, ali koga briga kada svi znamo tko je champ.

3. STIPE MIOČIĆ

Najteža divizija UFC-a najtanja je u smislu talenta. Stipe Miočić se čini kao potencijalno najpouzdaniji šampion nekonzistentne divizije u kojoj nitko nikada nije obranio pojas više od dva puta. Tri nokauta u tri meča (Andrei Arlovski, Fabricio Werdum, Alistair Overeem), od kojih se ovaj drugi, na stadionu u Brazilu pred 45 tisuća ljudi činio kao jedan od događaja koji će ući u povijest.

4. MICHAEL BISPING

Kakva Pepeljuga, taj Bisping! Nakon pobjede protiv Andersona Silve u jednom od luđih mečeva koje sam uopće gledao, suočio se s prvakom koji je svoju bahatost skupo platio. Tip čija je udaračka moć jedna od najdugovječnijih šala u MMA-u nokautirao je nezainteresiranog Lukea Rockholda u meču u koji je ušao praktički bez pripreme. Bispinga je teško voljeti, ali očigledno isplativije nego mrziti.

5. AMANDA NUNES

Ženska bantam divizija još uvijek nema well-rounded borkinju, ali Nunes bi mogla biti zabavna šampionka. Niti jedna nesuspendirana žena u MMA-u ne udara kao Nunes. Osim što je u kavezu demolirala Rondu i ušutkala najvećeg negativca među MMA trenerima, Edmonda Daleko mu lijepa kuća Tarverdjana, Amanda Nunes pokazala je i šampionski karakter u trenucima kad je njena protivnica odlučila ne promovirati meč za koji je dobila tri milijuna dolara. Odigraju li svi uključeni pametno, najveći money fight 2017. mogao bi biti Amandin meč za drugi pojas u novoosnovanoj featherweight diviziji. Sjetite se gdje ste to prvi puta čuli.

NOKAUT GODINE

LANDO VANNATA vs JOHN MAKDESSI

Vannata bi danas bio puno više rangiran da se u svom prvom meču nije susreo s čini se neuništivim Tonyjem Fergusonom. I umalo ga nokautirao. Tip s new age frizurom koji pokušava pobjediti isključivo shaolinovskim kombinacijama neće biti najveća konstanta lightweight divizije, ali bi lako mogao upropastiti nekoliko velikih karijera. Ljepota ovog nokauta jednako je u preciznosti, tajmingu i savršenoj izvedbi pokreta koliko i u set-upu koji zaslužuje zaseban članak. Moja prognoza za 2017. godinu je da će biti u nekim od uzbudljivijih borbi koje ćemo gledati.

Tijekom godine često zapamtim ili zabilježim nokaute koje smatram odličnima, zanimljivima ili samo brutalnima i pregledavajući svoje favorite iz 2016. uočio sam kako su dva od njih nekoliko gotovo identični: feint jab > desni overhand/cross > penzija.

Canelo Alvarez vs Amir Khan

Hassan N’Dam N’Jikam vs Alfonso Blanco

Imate li želuca za još, pogledajte i Deontay Wilder vs Artur Szpilka, Michael Venom Page vs Evangelista Santos te Yair Rodriguez vs Andre Fili.

SUBMISSION GODINE

MIESHA TATE vs HOLLY HOLM (Rear naked choke)*

Kao i svakom kome su prvi kontakti s borilačkim sportovima bili takozvani karate filmovi u kojima je bilo približno nula tehnika iz karatea i Iron Mike Tyson (moja fanovska opsesija ogleda se i u činjenici da četrnaest godina nakon što je Tyson prestao biti sportski relevantan jedini na svijetu još uvijek pišem njegovo puno borbeno ime) i meni je nokaut jedno od životnih čuda kojem se najviše divim. I svejedno ništa ne nalazim uzbudljivijim od submissiona gušenjem.

Oprostit ćete mi paradigmatsku avanturu koja slijedi, makar ako ste već tu vjerojatno i očekujete filozofski koktel s duplom dozom pre-workouta sumnjivog porijekla. Nokauti su usprkos svojoj baletskoj ljepoti (a vrijedi reći kako sam vidio točno onoliko baleta koliko je karataških tehnika u karate filmovima) u suštini hladna, neprirodna egzekucija. Namjerno koristim riječ neprirodna jer u prirodi doista rijetko nailazimo na udaračke tehnike napada ili obrane, izuzmemo li klokane, škorpione ili raže. Udarci se čine kao ljudski izum proizišao iz našeg, uvjetno rečeno lovačkog načina razmišljanja: ubiti nešto s distance koja nam garantira sigurnost ili manju štetu. Mehanika koju susrećemo u prirodi jest grapplerska. Životinje ubijaju iz blizine, hands on i bez straha od kontakta. Poetika lovine koja se rastaje od životnog daha u nečijem stisku jedan je od najstrašnijih i najuzbudljivijih prizora koje ćete u prirodi vidjeti. Grappling ikonografija prepuna ljenjivaca, pandi, lavova i gorila nije došla niotkud.

Submissioni gušenjem zbog još se nečega mogu nadmetati s nokautima: za lijepo je gušenje potrebno dvoje. Pogodite li nekoga krošeom iza uha ili u vrh brade reakcija je fiziološka i nesvjesna – gubitak svijesti ili ravnoteže. Pokušaj submissiona gušenjem igra je preživljavanja u usporenoj snimci, s izvlačenjima i protunapadima. Čak i ako nemate opciju pobjede, imate opciju dostojanstvenog poraza – ne tapkati. Nema naravno ništa pametno u tome s medicinskog stajališta, ali nema ni boljeg načina za izgubiti pojas nego ne tapkati. Kao da poručujete – Ovaj ćete pojas uzeti samo iz mojih beživotnih ruku. I to je Tate učinila Holm u petoj rundi meča koji je dotada gubila.

Može se razgovarati i o tehničkom aspektu ovog RNC-a, o takedownu lavice u očaju, o tome kako je provukla desnu ruku pod vrat i ubacila desni hook jer je s lijeve strane bio kavez, ili o tijesnom rollu koji je Tate napravila s Holm da ostane u poziciji, ali ovo je za mene submission godine iz poetskih razloga.

Pogledajte još i ove sjajne submissione: Ben Rothwell vs Josh Barnett (gogo choke) – iz očiglednog razloga da je ROTHWELL SUBMITAO BARNETTA, Nate Diaz vs Conor McGregor I (rear naked choke) – iz istih razloga navedenih za Tate vs Holm, Demian Maia vs Carlos Condit (rear naked choke) – zbog cijelog set-upa i jer se uvijek može naći vremena za gledati Maiu u grapplerskom izdanju i Joe Taimanglo vs Darrion Caldwell (arm-in guillotine) – jer možete biti fantastičan hrvač pa svejedno uletjeti u giljotinu kao u YouTube tutorialu.

* Izuzev EBI-a gledam jako malo grapplinga i ispričavam se BJJ i grappling studentima na ograničenom uzorku iz kojeg sam birao pobjednike ove kategorije.

RUNDA GODINE

MOHAMMED JARAYA vs NORDIN BEN MOH (3. RUNDA)

Da je narativ ovog meča bio malo profinjeniji od dva Marokanca iz istog kickboksačkog gyma u Nizozemskoj koji se pokušavaju raznijeti kickovima i powershotovima, bio bi ovo meč desetljeća. S obzirom da je od desete runde boksačkog meča Diego Corrales vs Jose Luis Castillo I, koji autor ovog teksta smatra najboljim u ovom stoljeću prošlo više od deset godina, nominiram treću rundu meča između Jaraye i Ben Moha za najbolju nakon nje. Nije za prilike u kojima želite uvjeriti nekoga kako se radi o plemenitoj vještini.

Ostale nevjerojatne ili nevjerojatno dobre runde: Shawn Porter vs Keith Thurman (9. runda), Robbie Lawler vs Carlos Condit (5. runda), Lando Vannata vs Tony Ferguson (2. runda), Conor McGregor vs Nate Diaz II (2. runda)

PROMO GODINE

HABIB NURMAGOMEDOV: “I wanna fight your chicken!/ DOMINICK CRUZ: “Why would I sit down – I’m always on my feet.”

O Khabibovom suludom kečerskom promu u kojem je zazivao Allaha usred Madison Square Gardena već sam pisao. Ovaj Ivan Drago iz Dagestana dovest će UFC u Rusiju prije ili kasnije, a nakon toga više ništa neće biti isto.

Baš nakon što sam Cruzovu karizmu usporedio s onom ljepenke dogodila se ova UFC 207 presica. Tip je neupitno pametan i uvijek je imao inteligentne uvrede za podijeliti protivnicima, ali njegova sposobnost distanciranja u oktogonu nije mu išla u prilog van njega. Ovaj je put, nakon prvog poraza u desetak godina, izašao pred kamere malo iskreniji, jednako samouvjeren i osvojio publiku inspirativnim govorom nezačinjenim bulšitom. Odgovarao je na pitanja stojeći i na posljednje bacio ovu dosjetku poput hip hop MC-ja i zen svećenika u jednom.

Ostali kul one-lineri i promoi: Michael Venom Page “Pokemon KO”, Nate Diaz: “I’m not surprised motherfucker.”, Conor McGregor: “Surprise, surprise motherfucker.”, Conor McGregor “Apologize to absolutely nobody.” Michael Bisping: “I gotta be humble here even though I wanna be an asshole.”

Ne propusti top članke