Na suprotnim stranama veličine

Iako su visinom slični, Marin Čilić i Goran Ivanišević zapravo ne mogu biti različitiji igrači, pa i različitiji ljudi. Ne samo da tenis igraju različitim rukama, nego im je i stil – kako igre, tako i ponašanja – zapravo neusporediv.

Goran Ivanišević bio je čista emocija, čovjek koji je sve pokazivao, bio potpuno transparentan. Razbiti reket, posvađati se sa sucem ili izvesti show s publikom nikad nije bio problem za Gorana. Marin Čilić je često i previše povučen. Do te je mjere samozatajan da su mu i treneri znali sugerirati kako mu je potrebno više autosugestije, ohrabrivanja i bodrenja samoga sebe. Razbijanje reketa, urlanje i iskazivanje sirovih emocija za njega nikad nije bilo opcija.

Goran Ivanišević je pop ikona, prepoznat ne samo po Hrvatskoj nego i puno šire (čak i neovisno od osvajanja Wimbledona). U povijesti tenisa vjerojatno će ostati upamćen kao najbolji serviser svih vremena i čovjek koji je ispisao možda i najljepšu tenisku priču. Naravno, bilo je to jednog ponedjeljka u srpnju 2001., kada je osvojio Wimbledon. S druge strane, Marin Čilić je ‘samo’ odličan tenisač. Njegovo osvajanje US Opena, iako je skoro pa jednako velika anomalija (nešto što zaslužuje posebnu temu) kao i Goranov Wimbledon, nikad nije opjevano. Barem ne na pravi način.

Čilić je tek sada (daleko kasnije od Ivaniševića) došao do zenita svoje karijere, tako da ovaj Wimbledon možda i dobro predočava ono što mu slijedi

Kada se gleda sportaševo nasljeđe, dvije su stvari bitne.

Prva, koliko je netko bio dobar – dakle, koliko je postigao tijekom karijere. Drugo, koliko je velik igrač, što nije ovisno samo o rezultatima, već i o javnoj percepciji. Prije nego se ovaj tekst zahukta, treba priznati; što god Marin Čilić napravio do kraja karijere, nikad ne može postati veći od Gorana Ivaniševića. Jer Goranov Wimbledon, povezan s cijelom pričom njegove karijere, nešto je o čemu se može i treba snimiti dokumentarni i igrani film. Jer priča je čista inspiracija.

Veličina Gorana Ivaniševića nadmašuje njegovu tenisku vještinu. Njegov mit je ogroman. Goran kao ikona veći je od Ivaniševića kao tenisača. Jednostavno, takva je pojava. Pošto Marin Čilić nije, nikad to neće postići. On može biti samo onoliko velik koliki su mu veliki rezultati. Ne može se s Goranom upustiti u bitku ‘tko je veći’, ali barem možemo razotkriti koliko je blizu ili daleko da bi bio bolji igrač.

Goranovi argumenti

Goran Ivanišević u svoje je vrijeme bio jedan od onih tenisača koji su pokušali doseći Petea Samprasa. Redovito je dolazio do finala velikih turnira te dobro igrao na svim podlogama. Najbolji period njegove karijere, njegov vrhunac (‘high peak‘ je pravi izraz) bio je onaj od 1992. do 1996. Proigrao je kada mu je bila 21 te započeo s padom (prvo blagim, a onda i strmim) početkom 1997. Na svom je vrhuncu kontinuirano bio top 10 igrač, koji je imao čak pet sezona s 70 posto i više pobjeda.

U tom periodu igrao je čak sedam finala Masters turnira (danas turniri 1000) te osvojio dva. Došao je i dvaput do finala Wimbledona te jednom do polufinala US Opena. Igrao je i četvrtfinale Roland Garrosa te Australian Opena. Tijekom tog perioda, svake se godine osim 1995. plasirao na završni Masters Cup, gdje igra osam najboljih igrača. Dvaput je sezonu završio kao četvrti igrač na svijetu, jednom peti te je jednom bio sedmi u tom periodu. Nije bila rijetkost da u nekom trenutku zauzme i drugo mjesto iza Samprasa.

Kada nije bio na vrhuncu, došao je do finala Wimbledona 1998. te je izvan svih očekivanja osvojio turnir 2001., ali više nije imao kontinuiranog uspjeha kao u pet sezona kada je bio na svom vrhuncu. Očito se vidi velika razlika tog perioda i svega poslije toga. Ivanišević u karijeri ima nešto više od 64 posto pobjeda, ali na svom je vrhuncu bio igrač koji je pobjeđivao u preko 70 posto mečeva.

Njegove brojke, gledajući turnire i najvažnija postignuća, i dalje su daleko ispred onoga što je dosad napravio Marin Čilić…

Krunski argument za Gorana

Kada je bio na vrhuncu, Goran Ivanišević mogao je doista pobijediti bilo kojeg igrača, a redovito je to i činio. Čak i protiv Samprasa ima solidnih šest pobjeda i 12 poraza – što je sve, samo ne loše protiv jednog od onih igrača koji ulaze u kategoriju povijesno dobrih. To je vjerojatno najveća razlika između njega i Marina Čilića.

Sljedeća tablica pokazuje kako su igrali protiv ponajboljih šest igrača (oni koji su bili na prvom mjestu ili osvajali Grand Slam turnire) u svojoj eri:

Kada se, dakle, pogleda kako je jedan, a kako drugi tenisač prolazio protiv najboljih igrača svoje ere te se tome dodaju i uspjesi na najvažnijim turnirima, zapravo se stječe dojam da je Marin Čilić i dalje prilično udaljen od Gorana Ivaniševića. No, je li doista tako?

Dvije moguće interpretacije

Samo je sedam tenisača tijekom svoje karijere imalo ili ima preko 80 posto pobjeda. Tri od tih sedam igraju u isto vrijeme kada i Marin Čilić. I četvrti, Andy Murray, je na 78 posto pobjeda i vrlo blizu tog čarobnog društva.

Sljedeća grafika pokazuje periode dominacije u tenisu:

U Ivaniševićevo vrijeme, postojao je tek jedan rubno dominantni igrač. Bio je to, dakako, Pete Sampras. No, čak je i on daleko od Rogera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, koji po gotovo svim kriterijima redom spadaju u top 5 igrača Open ere. Marin Čilić tako je vjerojatno imao najjaču moguću konkurenciju, neusporedivu s onom koju je imao Goran Ivanišević.

Drugi pogled na stvari (s kojim se autor ovih redova kategorički ne slaže) je onaj kako je u Ivaniševićevo vrijeme postojala jača top 10 konkurencija, pa se stoga nije mogao niti stvoriti krug od trojice do četvorice igrača koji bi na taj način dominirali tenisom.

Međutim, ne postoji niti jedan podatak koji bi sugerirao da je ova druga interpretacija ispravna, osim poslovičnog ‘testa oka’ i očiglednosti istine. Niti se top 10 ili top 20 igrači drugačije ponašaju prema top 50 igračima (što bi valjda bio slučaj da je konkurencija slabija) niti postoji bilo kakav indikator da je tome doista tako, od osvojenih turnira preko postotka pobjeda. Ti se indikatori i podaci svi mogu objasniti, objaviti i na pravi način interpretirati, ali bio bi potreban tekst minimalno ove dužine. Dakle, nekom drugom prilikom.

Čilićevi argumenti

Iznimno je teško (iako nije nemoguće) prilagođavati rezultate nekog sportaša shodno konkurenciji, pa je tako i s onima Marina Čilića. Činjenice ostaju da je Čilić tek sada (daleko kasnije od Ivaniševića) došao do zenita svoje karijere te da ovaj Wimbledon možda i dobro predočava ono što mu slijedi.

Kako sve više kopnu Nadal i Đoković, a i Murray ima sve više problema s ozljedama, taman bi moglo doći Marinovo vrijeme. Jer budimo iskreni, niti Federer tu neće biti vječno. Bez tih, povijesno najvećih igrača (vjerojatno je samo Björn Borg usporedivo dobar) Čilić može odraditi dvije ili tri vrhunske sezone.

Neovisno od toga hoće li osvojiti Wimbledon ili ne, Čilić i dalje zaostaje za Ivaniševićem.

Premalo ima kako osvojenih najvećih turnira i finala, a nije niti u jednom trenutku bio top 5 igrač. Sve bi to morao napraviti Čilić kako bi ušao u istu rečenicu s Ivaniševićem. A prilika dolazi baš sada.

Jer Čilić ima jedan element koji je nedostajao Ivaniševiću. Napreduje kroz karijeru. Svoj najbolji tenis igra s 28 godina, nakon što je radio i usavršio mnoge elemente igre. Sada je dočekao i pad konkurencije. Sve je spremno kako bi odradio zenit svoje karijere i pokazao da s pravom igrom može nadmašiti sve tenisače osim onih koji su, nažalost po njega, dosad bili ipak ‘izvanzemaljci’.

Iako se razlika između njih čini velika, ona to nije. Jer Čilić već sada ima usporedivo dobre rezultate na Grand Slam turnirima, a kako konkurencija postaje slabija, mogao bi odraditi i dvije prave sezone na drugim najvećim turnirima. Njegov vrhunac, čini se, tek dolazi. Ako to napravi u sljedeće dvije sezone (a to se čini vjerojatnim) Marin Čilić imat će dobre argumente da je bolji igrač od Gorana Ivaniševića.

Što bi bilo skoro pa pravedno.

Jer veći neće biti nikada. Jednostavno nema šanse…