Uoči susreta Španjolske i Crne Gore imao sam podvojene osjećaje – s jedne strane nadao sam se uzbudljivom susretu, možda i senzacionalnoj pobjedi Crnogoraca, a s druge strane sam se pribojavao da će Španjolci u svom stilu uništiti utakmicu u prvih 10-15 minuta. Dogodilo se potonje.
Prvotni optimizam gajio sam na činjenici da već duži niz godina Španjolci polako ulaze u turnir. U tempiranju forme za nokaut fazu, često im se dogodi nekoliko poraza u skupini, osobito u prvom kolu. Tako ih je prije dvije godine na otvaranju Eurobasketa sredila Srbija, potom su na Igrama u Riju stradali od Hrvatske. Činilo se prigodno da Crna Gora nastavi taj niz, tim više što od svih imaju najveći motiv za gristi zbog španjolskog otimanja Nikole Mirotića.
Ispostavilo se da je jaz u kvaliteti jednostavno prevelik, a konačna razlika od ružnih 39 poena (99:60) plod je španjolske navike da zgaze protivnike do kraja kad ovi već psihološki utučeni i samo čekaju posljednju sirenu. Što ćete, neki veselje nalaze i u šamaranju mrtvog magarca.
Što se može analizirati u takvom susretu? Iznenađujuće mnogo toga.
Španjolci su otvorili s petorkom Ricky Rubio – Alex Abrines – Fernando San Emeterio – Pau Gasol – Marc Gasol, a crnogorska prva postava bila je Tyrese Rice – Suad Šehović – Dino Radončić – Filip Barović – Nikola Vučević. I počelo je krasno za Crnogorce, Šehović je pogodio tricu, Rice povezao pet poena i eto vodstva 8:5. To je bilo to od Crnogoraca za ovu utakmicu.
Siromašna bekovska linija počela je gubiti lopte kao na traci pod pritiskom agresivne obrane. Braća Gasol započela su posao i odvela Španjolce na +10, a zatim su štafetu preuzela braća Hernangomez, udvostručila prednost i zaključila utakmicu prije 15. minute. Zanimljivo da je Sergio Scariolo odabrao gurati parove braće pod košem, mada se čini da bi kombinacije njih bile produktivnije, jer se u prošlosti znalo dogoditi da Gasoli guše jedan drugog u napadu (Svjetsko prvenstvo 2014.).
Isto tako gurao je Rubija s Gasolima, a Sergija Rodrigueza s Hernangomezima, što se pokazalo kao sjajan izbor. Rubijeva već opjevana mana u obliku ‘kamenog’ šuta dobro se skrivala kad su na parketu bila oba Gasola, a vrckavost Chacha Rodrigueza nisu sprječavale veće face na parketu.
Marc Gasol zaustavio Vučevića
Upravo je Chacho bio igrač utakmice. Za samo 13 minuta na parketu ubacio je sedam poena uz čak 10 asistencija. U trenucima kada su Crnogorci imali šanse spustiti se ispod 10 razlike, u više je navrata poput šila prolazio kroz dva igrača koja su ga išla udvojiti, a potom kao na traci asistirao Hernangomezima bez gledanja i dizao publiku na noge.
Chacho voli igru s puno jurcanja po parketu i zato su mu Juan i Willy Hernangomez idealna pratnja kao moderni visoki igrači u naponu snage. Riječ je mladim NBA igračima koje Španjolci vide kao nasljednike Gasola, premda su drukčiji tip igrača. Obojica jaka, pokretna, brza, snalažljiva pod obručem, a Juan je kao četvorka i sjajan šuter za tri, što je i demonstrirao s obje pogođene trice. Willy je utakmicu završio s 18 poena i 9 skokova, a Juan 13 poena i 5 skokova.
Što se tiče obrane – mada je Rubio ukrao pet lopti crnogorskim bekovima, ipak je najveći posao odradio Marc Gasol, koji je i imao najveću minutažu (20 i pol minuta, što dovoljno govori o potrošnji Španjolaca u ovom susretu). On je zaustavio jedinog igrača koji je po kvaliteti mogao ući u istu rečenicu s većinom Španjolaca – Nikolu Vučevića.
Vučević se borio, igrao jedan-na-jedan, ali ga je Marc sjajno zaustavio. Ubacio je 16 poena, ali je previše toga promašivao (39 posto iz igre), a šutnuo je i tri trice. Pri kraju susreta je u frustraciji zaradio tehničku. Sigurno da je bio frustriran svojom predstavom, ali možda još više i igrama suigrača. Većina ih je bila, razumljivo, impresionirana, ali prekaljeni Rice taj izgovor ne bi smio upotrijebiti za svoju očajnu izvedbu.
Usudio bih se reći da je ključ pobjede nad Španjolcima zaustaviti Chacha, što nije nemoguća misija poznajući njegovu psihičku labilnost
Nakon dobrog početka, potpuno je nestao, gubio lopte, pokušavao razigrati sebe (3/12 iz igre), a ne suigrače. Dobro, odavno se zna da je takav tip igrača pa je tu i izbornikova krivica što ga je pozvao. Nikola Ivanović se tijekom priprema nametnuo kao bolje rješenje, ali ovaj put kao da se ni on nije pojavio na utakmici. Isto vrijedi za ostatak vanjske linije osim za Nikolu Pavlićevića.
On se probudio u nastavku, oslobodio pritiska i počeo sipati trice s osam metara, uvalio je tri u nizu. Tada se dogodila najbolja scena u utakmici. Juan Carlos Navarro osjetio se prozvanim od strane nikšićkog beka pa je odlučio prihvatiti izazov i odradio svoj niz trica nakon karakterističnih driblinga, ukupno je šutirao 3/3.
Chacho je ključ
Što se na kraju da zaključiti iz svega? Španjolci su zbog izostanaka Sergija Llulla, Nikole Mirotića, Rudyja Fernandeza i Victora Clavera potpuno drukčija momčad od lanjske. Oni sada ogromnu većinu lopti guraju na pozicije četiri i pet. Jak je i doprinos Chacha s jedinice, ali na pozicijama dva i tri vlada prilični propuh.
Da, sada se čini banalnom ta tvrdnja nakon +39, ali u susretima s moćnijim reprezentacijama to će se itekako osjetiti. Najproduktivniji su bili veterani Navarro i San Emeterio, ali od njih se u tim godinama ne može očekivati konstantan doprinos na tako osjetljivim pozicijama. Mnogo se očekuje od Abrinesa, ali on zasad nije baš uvjerljiv. Veliku minutažu je dobio i Valencijin Joan Sastre, ali skoro ništa nije pokazao.
Usudio bih se reći da je ključ pobjede nad Španjolcima zaustaviti Chacha, što nije nemoguća misija poznajući njegovu psihičku labilnost (lako se iznervira kad nešto krene krivo ili bude na udaru prljave obrane, a kad upadne u krizu, sporo iz nje izlazi). Ozljedom Llulla prometnuo se u glavni motor cijele vanjske linije Španjolske, daje joj onaj prepoznatljivi vic i nepredvidljivost u igri. Kada bi se zaustavile njegove lopte prema Hernangomezima, Španjolcima bi se oduzela višedimenzionalnost i previše bi ovisili o Gasolima, premda su i tako strašno jaki.
Što se tiče Crnogoraca, oni se za početak trebaju resetirati u glavi nakon ovog poniženja. Ovakav poraz morao bi djelovati kao poziv na mobilizaciju, kao u slučaju Hrvatske prije četiri godine u Sloveniji. U većini igrača sigurno se probudio ponos te će u idućim utakmicama igrati na gornjim granicama svojih mogućnosti.
Ipak, Španjolci su pokazali savršeni recept za pobijediti ih – agresivna obrana na bekovskoj liniji koja je u dobrom dijelu satkana od igrača koji nikada nisu nadišli regionalnu razinu. S druge strane, Španjolci su imali luksuz u branjenju Vučevića jedan na jedan vrhunskim defenzivcem Gasolom, dok će mnoge reprezentacije biti prisiljene udvajati ga, što će dati zraka ostatku momčadi. Sigurno da će i Bojan Dubljević biti korisniji u budućim susretima, stoga će ukupni doprinos centara biti kudikamo veći.
Španjolci nastavljaju pohod prema zlatu, a Crnogorce čeka borba za osminu finala. Pouka dana je da se i iz utakmice koja završi s 39 poena razlike da nešto naučiti.
