Made in Chile

Analiza: Kako je Cvitanović posegnuo za unutrašnjim rezervama i pobijedio Rijeku

Zadnja izmjena: kolovoz 12, 2017 Nel Pavletic/PIXSELL

Već nakon petog prvenstvenog kola Dinamo je sebi stvorio lijepu prednost pred pratiteljima. Odradili su modri utakmice s tri najteža suparnika, od čega dvije u gostima, te udobno sjede na vrhu prvenstvene ljestvice. U ovoj fazi prvenstva, imati tri boda ispred Hajduka, četiri ispred Rijeke i sedam – uz utakmicu više – od Osijeka, znači posjedovati veliki kapital za nastavak sezone.

Nakon jako loše utakmice protiv Osijeka i zabrinjavajućeg izdanja protiv norveškog Odda, Dinamo je pobijedio Hajduk, pa zatim i Rijeku. Utakmica protiv Hajduka nije bila spektakularna, ali Dinamo je bio sasvim dovoljno dobar da glatko svlada lošijeg suparnika kroz superiornu kvalitetu prednje linije.

Protiv Rijeke – istina, desetkovane – Dinamo je mogao izgubiti bodove u ho-ruk napadima domaćina poslije crvenog kartona, ali je pokazao kako zaista diže formu. I individualnu i ekipnu. Formula je jasna: znatno manje opterećenje u Europi uz znatno širi kadar u odnosu na konkurenciju. Trener Mario Cvitanović zaista ima kadar s kojim se može boriti na dva fronta bez imalo problema. Otići na Rujevicu bez prvog igrača, a El Arabi Hillel Soudani to Dinamu sigurno jest, nije nimalo zgodno.

Unutrašnje rezerve

Ali stvari postanu bolje kada u sastavu još uvijek imaš Juniora Fernándesa.

Čileanac je čudna biljka i maksimirski treneri nisu baš uvijek znali kako ga kontrolirati. Ili su ga previše gazili pa su se budili njegovi obrambeni mehanizmi, ili su mu previše udovoljavali pa je ego gubio granice. Međutim, Junior je istovremeno i paklen igrač. U vakuumu, bolji i od Soudanija, jer takav fizički kapacitet je garancija ozbiljnog angažmana u ligama petice. Zasad, na vrlo ograničenom uzorku u kojem još puno toga može poći po zlu, trener Cvitanović je uspio naći zajednički jezik s igračem i Junior Fernándes to vraća golovima i dominantnim igrama.

Još uvijek on nije potpuno pouzdan igrač.

Pozicija koju bi Junior trebao držati je prilično jasna. Neovisno pokušao braniti zonski ili držati svog čovjeka, potpuno je izvan pozicije. Lopta ga privlači, ali pošto ne izlazi u presing, jednostavno nema razloga otvoriti ovoliko prostora lijevom beku koji je – uz pravodobno dodavanje – mogao napraviti kaos obrani Dinama zbog iskakanja stopera u zatvaranje igrača među linijama.

Međutim, po duelu i odbijenoj lopti Fernándes bez ikakvih problema osvaja 70 metara terena za osam sekundi vodeći loptu. Kao da takav sprint sam po sebi nije dovoljno impresivan, putem je otresao dva klizeća starta i stigao ubaciti čisto pristojan centaršut.

Prošle godine je Fernándes bio otpisan. Cvitanović je mogao uzeti liniju manjeg otpora i ne dati mu uopće šansu da izigra njegovo povjerenje. Dao mu je šansu i Dinamo je dobio pojačanje od pet milijuna eura.

Cvitanović se kreće po sličnom obrascu kad je riječ o Ángelu Henríquezu.

Dinamo treba napadača. Armin Hodžić je izvrstan realizator, ali u jakim utakmicama njegov golgeterski gen ne dolazi do izražaja jer momčad treba igrača koji će sudjelovati u igri. Prošle sezone utrpao je 21 gol za svega 2.500 minuta u svim natjecanjima. Istovremeno, nije zabio nijedan gol Rijeci, Hajduku ili Osijeku, nije zabio nijedan gol u kvalifikacijama za Ligu prvaka, a u grupnoj fazi je dobio samo 32 minute. Zapravo, Rijeci je zabio peti gol u zadnjem revijalnom kolu na Maksimiru. U utakmicama gdje Dinamo nema volumen dolazaka pred kazneni prostor, bolno očito postaje kako je Hodžić prosječan u duelima, kako mu je obrana iznimno klimava i kako ne sudjeluje u kreiranju. Stoga je Cvitanović, kao i u slučaju s Fernándesom, posegnuo za unutrašnjim rezervama momčadi.

Kao što Junior nije odjednom postao pouzdan, tako ni Ángelo Henríquez još uvijek ne zabija golove. Trese ga golgeterska kriza, ali zato postoji čitav niz malih i nevidljivih stvari koje radi odlično. I upravo te stvari rade razliku, stoga ga vrijedi čekati. Izvlačenje prema krilu kako bi otvorio prostor za ulaz suigračima iz drugog plana, niz dobrih dodavanja i obrambeni učinak ne iskaču tako upečatljivo kao golovi. Ali to su stvari kojima se kupuje prilika za konstantno igranje, a s tim će doći i golovi.

Gojak je moderna desetka sposobna napraviti sve i uklopiti se u razne modele igre, a tako talentiran i univerzalno iskoristiv igrač je prilična rijetkost

Dodajmo još u priču Arijana Ademija, koji tek mora doći u formu i naći svoju ulogu u momčadi, Dinamo je za nula kuna našao tri jaka pojačanja. Možda i ključnu razliku u odnosu na prošlogodišnju sezonu.

Klasa iznad

Posao trenera je vraški težak. Rad na taktici i pripremi utakmice je samo jedan segmenat obaveza. Tu Cvitanović možda još nije napravio značajniji iskorak u odnosu na nekoliko prethodnika, ali u drugim segmentima rada postoji priličan broj znakova da radi dobar posao. Upravo za revitalizaciju čileanskog dua zaslužuje ogromne zasluge i to mu se vraća njihovim učinkom na rezultat.

Za razliku od Matjaža Keka i Joana Carrilla kojima je težak raspored na startu i veliko opterećenje desetkovalo kadar, Cvitanović ima širinu momčadi i dubinu kvalitete. Bez ikakvih problema prebaci fokus napada sa Soudanija na Fernándesa, a izostanak Ante Ćorića popuni s fantastičnim Amerom Gojakom – definitivno jednim od najpodcjenjenijih igrača u Dinamu.

On je moderna desetka sposobna napraviti sve i uklopiti se u razne modele igre, a tako talentiran i univerzalno iskoristiv igrač je prilična rijetkost. Spletom okolnosti ne prima pozornost koju zaslužuje, ali način na koji je odigrao određene segmente utakmice su zaista impresivni. Imati takvog igrača u rotaciji je zaista luksuz.

Da je Rijeka u sredini imala svojeg ‘Gojaka’ koji bi kombinirao s Filipom Bradarićem i Josipom Mišićem, a i probio čuvara driblingom, definitivno bi lakše disala. Pošto je Stefan Ristovski prodan, a Marko Vešović zbog kartona bio izvan konkurencije za ovu utakmicu, Kek nije imao temeljni mehanizam stvaranja viška. Pokušao je kombiniranjem s izvlačenjem Alexandera Gorgona, ali ni to nije funkcioniralo. Zapravo, sve do crvenog kartona, najbolje što je Rijeka mogla smisliti je napadanje iz tranzicije.

Dinamo je smislio jednostavan manevar kako urušiti Kekovu klasičnu strukturu 4-4-2 u pritisku na suparničke linije.

Sa standardne centralne pozicije Domagoj Antolić i Nikola Moro su se izvlačili polulijevo ili poludesno ispred zadnje linije, oslobađajući beka sa svoje strane. Stoperi su imali kome odložiti loptu, a Rijeka je morala odustati od pritiska s napadačima i slati centralnog veznjaka u iskakanje prema lopti, što je bilo jako rizično jer bi otvaralo centralnu os terena.

Mehanizam koji se pokazao jako učinkovit u kontroli utakmice samo je još jedan dokaz da za onako blijeda taktička izdanja kao protiv Odda, Osijeka i Hajduka zapravo nema opravdanja. Jednostavna uigrana kretanja i kombinacije koje iziskuju kretanja samo dva igrača često mogu biti sasvim dovoljna da se kontrolira utakmica. Posebno ako si kvalitetnija momčad na terenu.

A Dinamo je bio upravo to, momčad koja ima klasu iznad Rijeke. Okrnjena Kekova momčad platila je danak i ozljedama, ali najviše odlascima i kartonima. Nova pojačanja, iako neki od njih obećavaju, još nemaju dovoljnu kvalitetu da pokriju izostanke bez da pati učinak momčadi. Bez individualca koji može stvarati višak na račun čiste klase i s prilično oštećenim automatizmima u igri, Rijeka već nakon pet kola ima jednak broj poraza kao kroz čitavu prošlu sezonu. A imajući na umu da Dinamo osvaja 80-ak posto bodova kroz sezonu, čekati kiks iz Maksimira nije baš najbolji recept za borbu za naslov.

Ne propusti top članke