Deset treninga i poraz u ekshibicijskom meču od Tomaša Berdycha prošli tjedan u Londonu predstavljaju svo vrijeme koje je Rafael Nadal proveo na travi unazad dvije godine. Deset treninga i jedan poraz, to su bile njegove pripreme za Wimbledon. Koji je, naravno, došao osvojiti.
Nakon što je na veličanstven način – mnogi kažu, nikad uvjerljivije – 10. put trijumfirao u Roland Garrosu, španjolski je tenisač uzeo tjedan dana odmora. Kao i uvijek, proveo ga je kod kuće, na Balearima. U tjednu koji je slijedio svakog se jutra budio u zoru, te se automobilom 35 minuta vozio od svog Manacora do Palma de Mallorce, poprišta WTA turnira na travnatoj podlozi, inauguriranog prošle godine. Na jednome od šest terena blještavoga novosagrađenog zdanja trenirao je ostatak jutra, na ugodnoj temperaturi i taman do početka natjecateljskog programa.
Uz još nekoliko dana londonske glazure, otvarajući je dan 131. izdanja Wimbledona Nadal dočekao na terenu. Skromni Australac John Millman izgledao je kao da uživa u ulozi sparing-partnera. U žrvnju ponovno najdominantnijeg igrača na Touru, koji je već prvog dana upogonio sve svoje cilindre, Millman nije skidao osmijeh s lica. Španjolac je na londonskoj travi u ponedjeljak izgledao šampionski.
Dugo nije bilo tako.
Turnir kojim je dominirao od 2006. do 2011., skupivši u pet (od šest) sezona nastupanja dva naslova i tri finala, nakon 2011. okrenuo se njegov kontinuirani Waterloo. Četiri sezone zaredom, od 2012. do 2015., gubio je u ranoj fazi turnira od tenisača izvan Top 100 po rejtingu. Otkad ga je prije dvije godine Nijemac Dustin Brown izbacio u drugom kolu turnira, Nadal nije zakoračio na travu.
Travnata podloga Nadalu stvara dva problema. U prvom tjednu, dok je još bujna i skliska, ona otežava njegovu defenzivnu igru, pogotovo protiv agresivnih, kvalitetnih servera, što je većina njegovih suparnika od 2012. bila. Niski odskok loptice druga je karakteristika travnate podloge koja utječe na Španjolca. Pred njim su, po svemu sudeći, dva tjedna igranja u spuštenom stavu i savijenih koljena, a to za njegove potrošene tetive nikad nije bilo dobro.
“Sloboda”, ispričao je novinarima dok je trenirao u Palma de Mallorci, “taj osjećaj da mogu igrati i trenirati u slobodi od boli, sve je što trebam. Ovog trenutka imam vjere da ću u tome uspjeti.”
Agresivniji nego ikad
Bude li sve išlo prema očekivanjima, prvi pravi ispit protiv suparnika kakvi mu u Wimbledonu ne odgovaraju Nadal bi mogao imati u trećem kolu protiv mladoga ruskog dvometraša Karena Hačanova. U četvrtfinalu bi mogao na Marina Čilića ili Keija Nishikorija, u eventualnom polufinalu na prvog nositelja i branitelja naslova Andyja Murrayja, dok bi ga Roger Federer teoretski mogao dočekati tek u finalu.
Nadal današnjice mora biti sve izvrsniji u onome što mu odgovara manje i u čemu je statistički manje uspješan: u brzim poenima
Svi potencijalni Nadalovi suparnici – počevši od zasad jedinoga sigurnog, ljevorukog Amerikanca Donalda Younga u drugom kolu – protiv jednoga od dvaju najvećih favorita (najvećim se ipak smatra Roger Federer) trebat će taktiku Golden State Warriorsa. O čemu se, pitate se, radi? O skraćivanju napada po svaku cijenu.
Roland Garros je pokazao da je vjerojatnost osvajanja poena protiv Nadala pri njegovu dužem trajanju, odnosno razmjeni od najmanje 10 udaraca, u području statističke pogreške. Naravno, pod uvjetom da Nadalov suparnik nije Novak Đoković iz najboljih dana, što ovaj put neće biti. Za ilustraciju uzmimo statistički pokazatelj o poenima koji su završavali forhendima, što je najčešći winner udarac u tenisu, a osim toga i Nadalovo najmoćnije oružje, a da su trajali najmanje 10 razmjena. U Parizu je do polufinala Španjolac odigrao 18 takvih poena, od čega ih je 16 dobio. Poanta je, dakle, da Nadala treba napasti čim prije te napad pokušati zaključiti čim brže.
U suprotnom, da upotrijebimo košarkašku analogiju, na postavljeni napad poena neće biti.
Ono što situaciju čini osobito zanimljivom jest činjenica da na isti način taktiku danas gradi i sam Nadal. Načeta koljena i dugi niz godina provedenih na samoj špici svjetskog tenisa, u kombinaciji s od mišića isklesanim tijelom, već izvjesno vrijeme redefiniraju Nadalov stil igre. Ove je sezone Španjolac agresivniji nego ikad. Njegov forhend nikad nije bio toliko ubojit i nikad se na taj udarac nije oslanjao u mjeri kao što je to slučaj danas. Drugim riječima, i Nadal je, pogotovo na travi, prisiljen forsirati taktiku maksimalno skraćenih napada. Kroz čitav tijek Roland Garrosa, 60 posto dobivenih poena osvojio je kroz prva dva svoja udarca: kroz tri ukupno kad je na servisu, odnosno četiri kad je na returnu.
“Pod talentom u tenisu prvenstveno podrazumijevam”, da parafraziramo Nadalova trenera i ujaka Tonija, “sposobnost rada na samome sebi.”
Run & gun tenis
Najpopularniji teniski analitičar na svijetu Craig O’Shannessy napisao je knjigu pod nazivom Prva četiri udarca, potaknut podatkom da 70 posto igre završava unutar tog perioda. Dok je, primjerice, Ivi Karloviću mjesto na jednoj strani spektra, Nadalu je uvijek bilo na drugoj. Ekstenzitet njegova tenisa, koji mu je, izgrađen na čudesnim defenzivnim predispozicijama, donio toliko naslova, već podulje vrijeme okreće se u korist intenziteta.
Nadal današnjice – a i Nadal budućnosti – mora biti sve izvrsniji u onome što mu odgovara manje i u čemu je statistički manje uspješan: u brzim poenima. U tom paradoksu, a još više u činjenici koliko se kvalitetno i uspješno Nadal uspio transformirati, treba uživati na ovogodišnjem Wimbledonu.
Osnovni je to razlog zašto navijam za Nadala u finalu i Federera sa suprotne mu strane. U njihovu sad već desetljeće i kusur dugom rivalstvu bilo je veličanstvenih mečeva. Teško, međutim, da je bilo veličanstvenijeg od wimbledonskog finala 2008., čije se slike već tjednima nude kao vodeća opcija po pretraživanju bilo koje teniske teme na YouTubeu. Bio je to tenis dvojice najboljih igrača u povijesti u trenucima njihova zenita, stoga i posve drukčiji od tenisa kakav bismo mogli gledati u ovogodišnjem finalu.
Ovo bi moglo biti nešto kao Becker protiv Edberga, samo s osnovne linije umjesto na mreži. Ili još bolje, kao run & gun u izvedbi Stephena Curryja i Kevina Duranta, samo na teniskom terenu.
