Da bi oproštaj Daniela Narcissea, Thierryja Omeyera i Michaëla Guigoua, a možda i nekoga iz terceta Cédric Sorhaindo – Nikola Karabatić – Luc Abalo bio u skladu onoga što su za njih pripremili organizatori, potrebna je medalja. I to ništa manje od zlata.

Upravo se to i očekuje. U knockout sistemu, gdje 60 minuta rukometa odlučuje o prolazu, iznenađenja su moguća. Uostalom, sa zadnjeg Eura i s Olimpijskih igara iz Rija imaju ‘samo’ jedno srebro i očito je da je ova generacija u laganom padu. Međutim, sve osim novog zlata za Francusku bi bilo veliko iznenađenje. Kvalitetom, manjkom izostanaka i motivom se izdvajaju iznad konkurencije. Malo ispod njih su Danska, a zatim Španjolska i Njemačka. Te četiri reprezentacije zatvaraju krug favorita za medalje, po svemu viđenom u pripremnom dijelu teško je očekivati da se u borbu za finale upetlja još netko.

Potpuno uništena vanjska linija

Pitanje koje nas, naravno, najviše zaima isto je kao i uvijek: a gdje je tu Hrvatska?

Odgovor vas neće oduševiti, ali je realan. U situaciji gdje smo bez dva startna beka i najboljeg pivota, a gdje je Domagoj Duvnjak propustio je pripreme radi ozljede, naš objektivni domet je četvrtfinale.

Kvalitetom u razredu Norveške, Švedske i Slovenije spadamo u drugi krug favorita iz drugog plana, ako se to uopće može tako nazvati. Zanimljivo, kladioničarski koeficijenti sugeriraju da bi Hrvatska prije mogla završiti svoj put u osmini finala nego se probiti među najboljih osam momčadi. A kladionice rijetko griješe.

Razlog za nešto takvo je jasan. Hrvatska ovisi o Duvnjaku, a on nije zdrav. Propustio je dobar dio priprema, radi po posebnom programu i čuva koljeno, s tim da ima probleme i s vratom. Prva zvijezda koja se ne uigrava s momčadi obično nije dobar znak. Još manje je dobro kad zbog mononukleoze ostanemo bez Ivana Sliškovića, koji je bio iznimno bitan kotačić u oba smjera i kad zbog ozljede prvenstvo propušta Marko Kopljar.

Baš je taj Kopljar lakmus-papir za razumijevanje rukometa. Onaj tko u njemu vidi isključivo 210 centimetara visine i očekuje šutersku rapsodiju ─ ne razumije rukomet. Riječ je o najboljem obrambenom igraču kojeg Hrvatska ima, i to daleko najboljem. U napadu mnoge živcira zbog navodne neaktivnosti, ali on je iznimno precizan igrač koji gotovo uvijek bira dobra rješenja i koji je cijepljen od forsiranja. Radi jako malo grešaka, dobro čita obrane i uzima ono što mu je ponuđeno, gubi minimalan broj lopti i gotovo ne postoji utakmica u kojoj je imao pet promašenih šutova. A ono što ljudi zaboravljaju, u današnjem brzom rukometu promašeni šut jednak je izgubljenoj lopti ─ neizbježno generira kontru i mnogo lakši gol za supanrika. Uostalom, koliko je vrijedan govori činjenica da je član Veszpréma, te da je nastupao za PSG i Barcelonu, samu kremu europskog rukometa. Dobar životopis za nekoga tko ne zna, tko nema muda i bez koga ćemo ionako bolje.

Kao da izostanak čitave vanjske linije nije dovoljan, na pripremama smo ostali i bez Marina Marića koji je prvi pivot, a manje ozljede vuku i Luka Stepančić, Marko Mamić i Stipe Mandalinić. Dakle, idemo na prvenstvo s potpuno uništenom vanjskom linijom.

Idealan recept za razočaranje

Izbornik Željko Babić se u ovoj situaciji odlučio kombinirati.

Nije imao ni velikog izbora u situaciji gdje pravih igrača u dva smjera zapravo nema. Poveo je sva tri vratara i za očekivati je da će jedan od njih naći mjesto na tribinama. Željko Musa i Tin Kontrec su rješenja na mjestu pivota: Musa je obrambena opcija, dok je Kontrec dimenzija više u napadu. Na vanjskim pozicijama je Luka Cindrić predviđen za velike role, posebno ako će biti kombiniran s Mandalinićem i Stepančićem, koji su iznimni šuteri. U takvim postavama bit će dovoljno prostora za njegovu igru 1 na 1. Međutim, napadački potentna postava znači i mnogo obrambenih poteškoća.

Izbornik će često koristiti novo pravilo koje mu omogućuje da napada 7 na 6. Potreban je golemi koncepcijski rizik koji može donijeti uspjeh – ali i blamažu

Zbog toga Babić vodi široj javnosti prilično nepoznate srednjeg vanjskog Lovru Jotića, koji je tu umjesto Igora Karačića, te desno krilo Josipa Božića-Pavletića, umjesto Ivana Čupića koji je izostao zbog privatnih razloga. Njihova važnost je koncepcijska, radi se o dva igrača koja će biti korištena u obrani, kao prednji u 5-1.

Babić ima strašno nezahvalnu situaciju. Nakon medalje u Poljskoj, u Riju se očekivala medalja koja nije došla. Druga je stvar koliko su realna bila takva očekivanja, ali sada se očekuje iskupljenje za Olimpijske igre. Što je posebno nerealno u ovakvim okolnostima. Zbog toga Babić mora riskirati. Mora drastično ubrzati igru, forsirajući tranziciju, a za očekivati je kako će često koristiti novo pravilo koje mu omogućuje da napada 7 na 6. U brojčano izjednačenim uvjetima nemamo šansu za medalju, potreban je golemi koncepcijski rizik koji može donijeti uspjeh. A može i blamažu.

Zapravo, mnogo toga staje u utakmicu s Njemačkom. Ako Hrvatska uspije iznenaditi aktualne europske prvake, otvara se puno bolji raspored na putu za polufinale i – ne manje važno – pošteda od putovanja, pošto će se čitava završnica odigrati u Parizu.

Grupa nije teška, ali prvenstvo je iznimno jako i izjednačeno, a zbog raznih objektivnih razloga smo daleko od uskog kruga favorita. Subjektivno je sasvim druga kategorija – kod nas se uvijek očekuje medalja. A potpuno neutemeljena očekivanja idealan su recept za razočaranje.