U polufinalu rukometne Lige prvaka prebogati je PSG izbacio mađarski Veszprém. Momčad čiji temelj čine francuski reprezentativci na čelu s Nikolom Karabatićem i Thierryjem Omeyerom, pojačani Mikkelom Hansenom, Uweom Gensheimerom i Jesperom Nielsenom, u tijesnoj završnici dobila je Mađare s jednim golom prednosti.
Nasser Al-Khelaifi vjerojatno nikad nije došao provjeriti što točno rade Zvonimir Serdarušić i Staffan Olsson. U njegovu je životu ova momčad nevjerojatno sporedna stvar. Međutim, to nimalo ne mijenja činjenicu da se u rukometnoj selekciji kluba okupila sama svjetska igračka elita, skupina najboljih igrača spremnih za najveće domete. Među tom elitom – kojoj se ove sezone priključio i suludo dobri Sander Sagosen, a od iduće sezone dolazi i daleko najbolji svjetski trener Raúl González – našao se i Luka Stepančić, hrvatski desni bek koji je polufinalu s Veszprémom u pobjedu ugradio jedan gol.
Za šutera kakav je Stepančić, jedan gol obično ukazuje na to kako je njegova uloga bila samo epizodna, ukazuje kako je bio sporedan lik u priči. Pa ipak, Stepančić je bio jako bitan kotačić. Na kraju je i taj jedan gol nešto značio, ali čitavu završnicu, u kojoj je PSG grčevito branio prednost, Stepančić je proveo na terenu. Igrao je samo obranu, ali na sebi je nosio neke od ključnih obrambenih zadataka u prijelomnim momentima utakmice. A ta činjenica ima dodatnu težinu kad znamo da je na kraju baš PSG-ova obrana prelomila utakmicu.
Nije uopće loše za čovjeka koji u Zagrebu gotovo da nije igrao obranu.
EHF Euro, jedino veliko natjecanje s kojeg Hrvatska nema zlatnu medalju, počinje već ovaj tjedan. Zasad je reklama s ‘motivacijskim govorom’ Lina Červara jedini indikator da se nešto događa, ali vrlo brzo će eksplodirati hrvatska siječanjska rukometna euforija. Kroz davno izgrađene i slabo korištene arene provlače se internet kabeli sa standardom doličnim 2018., a maskiraju se i zadnji logistički i infrastrukturalni problemi. Paralelno s infrastrukturom, kroz zadnje pripreme prolazi i reprezentacija koja je prilično rutinski prešla preko Crne Gore u zadnjoj pripremnoj utakmici. Ne pokazavši ništa posebno, ali dovoljno lagano da se stvari proglase rutinskim.
Medalje iskovane u obrani
I kako se iz pripremne utakmice nije moglo iščitati ništa važno i relevantno za prvenstvo ispred nas, ostala nam je reklama u kojoj su kreatori i scenaristi odlučili pokazati kako ova generacija nije talentirana kao ona iz Portugala 2003. ili Atene 2004. Nije neka motivacija kad ti čak i scenaristi reklame ističu manjkavosti, ali zapravo – potpuno su u pravu. Ta generacija, koja je osvojivši svjetsko i olimpijsko zlato propustila ono europsko, bila je suludo talentirana.
Međutim, zaboravlja se kako su njene medalje iskovane u obrani.
Skloni smo romantizirati stvari. Znamo s kojim je vicem u igri igrao Ivano Balić, kakve golove je trpao Mirza Džomba i koliko toga su mogli Petar Metličić i Blaženko Lacković. Taj dio uopće nije sporan – dapače, ima dodatnu težinu ako stvari postavimo na pravo mjesto. Napad je dolazio kao nastavak na agresivnu obranu 3-2-1. Denis Špoljarić je koordinirao i držao zonu na okupu, Metličić i Davor Dominiković su ubijali na halfovima, a ostatak svijeta jednostavno nije imao odgovor na takvu igru.
Veliki problem za Hrvatsku je manjak igrača koji mogu igrati u oba smjera
Jedan od najpodcjenjenijih igrača te generacije bio je Nikša Kaleb. Lijevo krilo, autor možda i najboljeg gola u povijesti igre, talentom nije bio na razini kolega iz startne sedmorke. Zapravo, možda je jedino lijevo krilo pozicija u kojoj današnja generacija ima individualnu prednost pred ekipom iz Portugala i Atene, jer Manuel Štrlek je zbilja vrhunski igrač. Međutim, Kaleb je bio izvrstan u obrani. Uz njegovu igru u napadu o kojoj možemo diskutirati, postojala je i obrambena dimenzija o kojoj nemamo što diskutirati. Kaleb je, uz sve metafizičke aspekte koji će se svesti na srčanost i hrabrost, bio igrač za dva smjera.
Problem hrvatske rukometne reprezentacije u ovoj generaciji je taj što nemamo igrače kao što je Nikša Kaleb. Premalo igrača je sposobno igrati u oba smjera, a u pravcu u kojem se razvija rukomet koji je barem 30 posto brži nego 2003. u Portugalu, to je itekakav problem.
Margina za pogrešku
Nije u svemu stvar samo talenta i volje samih igrača.
Puno veći problem je sustav u kojem se rukometaši ne odgajaju kao kompletni igrači. Stepančić je u polufinalu Lige prvaka za PSG odigrao ključne obrambene role u prijelomnim momentima utakmice. Međutim, to je naučio silom prilika. Njegov talent je neosporan, ali on nije bio dovoljan da se probije u prvu napadačku postavu. Jednostavno, kad se oslanjate na talent, uvijek će se naći netko talentiraniji; tek pod pritiskom manjka minutaže i uz napore Serdarušića i Olssona, Stepančić je razvio svoju obrambenu igru do te mjere da je od čovjeka koji je rijetko igrao obranu postao čovjek kojeg trener uvodi da krpa rupe najskupljoj momčadi na svijetu.
Nije da on to nije mogao i u Zagrebu, imao je sve fizičke alate i potrebne predispozicije. Čovjek je idealno građen za rukomet, ima lateralnu brzinu kretanja i snagu u gornjem dijelu tijela, ali nitko ga nikad nije gurao u tom pravcu. Dok je on ispucavao desetak lopti po utakmici, najčešće nije uopće bilo potrebe da ga se razvija kao kompletnog igrača. U oslanjanju na njegov šuterski talent, Stepančić je izgubio pet godina pravog razvoja koje su ga mogle lansirati kao jednog od najboljih svjetskih igrača na poziciji. Ništa drugačija situacija nije ni sa Stipom Mandalinićem, koji će tek sada, kad je ostvario transfer u Njemačku, morati naučiti igrati obranu.
Rukomet je tehnički prilično jednostavan sport. Nadalje, za razliku od svih drugih sportova, rukomet nema dubinu terena. U nogometu u postavljenom napadu možeš gurnuti loptu iza leđa obrani da suigrač utrči u prazan prostor, u košarci možeš spustiti loptu na centra, a u američkom nogometu baciti bombu od 50 jardi niz teren. Rukomet je tu najsličniji ragbiju – fizički zahtjevan sport u kojem je manipulacija prostorom ograničena, a tehnička komponenta sasvim minimizirana.
Međutim, kad god postoji sport koji se temelji na bazičnoj radnji, on traži da ta radnja bude izvedena što bliže savršenom. Baš u tom intenzitetu je šarm. Margina za pogrešku u rukometu je iznimno mala i veliki problem za hrvatsku reprezentaciju je manjak igrača koji mogu igrati u oba smjera.
Šansu imamo, ali…
Nitko ne očekuje od Štrleka da igra prednjeg u 3-2-1 ili u 5-1 kao što ga je igrao Kaleb, ali nijedno od četiri krila u reprezentaciji nije dobar obrambeni igrač, barem toliko da se može računati da će ‘ugasiti’ svog čovjeka. Od vanjskih se može istrpjeti ako Luka Cindrić izlazi da otvori prostor Jakovu Gojunu i odmori za napad, ali problem nastaje kad ni Mandalinić ni Igor Karačić uopće ne igraju obranu, jednako kao i Marino Marić na pivotu, dok Željko Musa praktički ne igra napad. U važnim utakmicama, gdje je margina za pogrešku minimizirana, to je ogroman problem u sastavljanju rotacija i planiranju utakmica.
U većini slučajeva uopće nisu krivi igrači. U ključnim razvojnim godinama nitko od njih nije tražio da nadograde svoju igru. Treneri su koristili njihov talent i preko toga su stvarali rezultat, nije bilo potrebe ni podražaja da to pretvore u nešto više. Jednostavno, bili u situaciji u kojoj se našao Luka Stepančić u PSG-u, gdje više nije bilo izbora i gdje je morao postati igrač za oba smjera.
Za par dana će krenuti euforija. Pojavit će se pritisak osvajanja medalje i forsirat će se popunjavanje kolekcije zlatom koje nedostaje. Nikako nismo prvi favoriti, konkurencija je vrlo izjednačena i zato to zlato ne može biti objektivni imperativ. Međutim, šansu imamo.
Samo, da bi generacija kojoj i reklama kaže da nije kao ona iz Portugala i Atene iskoristila svoju šansu u modernom rukometu, ključno će biti vidjeti koliko mogu smanjiti marginu pogreške. A to je jako teško bez dovoljno igrača koji igraju u oba smjera.
