Počinje nova era

Zašto dolazak Jamesa Rodrígueza za Bayern nije samo običan transfer

Zadnja izmjena: srpanj 13, 2017 Profimedia

Louis van Gaal je prilično težak čovjek. Perfekcionist, egomanijak, dominantan, arogantan, ali istovremeno je genijalan nogometni um. Ljudima dojam muti njegova zadnja epizoda u Manchester Unitedu, ali na svim drugim lokacijama bila je riječ o stručnjaku koji je počinjao ere. Rijetko gdje su ga obožavali, a to su znali i u Bayernu. Kako je Karl-Heinz Rummenigge objasnio medijima nakon LVG-ova angažmana, da im je trebao netko koga ljudi vole, „uzeli bi Georgea Clooneyja“. Bayernu je trebao trener koji će ispraviti lutanja Jürgena Klinsmanna i započeti novu eru kluba.

„Uveo nam je jasniji taktički fokus i upravo se s Van Gaalom rodio naš moderni stil“ izjavio je Philipp Lahm, opisujući za The Sunday Times godine dominacije u Bayernu.

Pa ipak, nije to išlo baš tako glatko, jer su svega par mjeseci nakon imenovanja novog trenera, u studenom 2009., bili na nečuvenom sedmom mjestu Bundeslige. U zadnjoj utakmici grupne faze Lige prvaka, 8. prosinca protiv Juventusa, Van Gaalova glava je bila na panju i eventualni bi poraz vjerojatno značio smjenu Nizozemca kojeg nitko ionako nije volio. Ivica Olić je izborio jedanaesterac, Hans-Jörg Butt ga realizirao, Bayern je izjednačio, a Van Gaal preživio. Međutim, bilo je očito kako tranzicija iz Klinsmannova atletskog modela igre s mnoštvom duela u Van Gaalov sustav s visokim posjedom lopte i kratkim dodavanjima ne ide baš pretjerano glatko. No, upravo je Van Gaalova doktrina odredila godine koje su dolazile.

Taktički fokus o kojem Lahm priča odnosi se na pripremanje pozicija za krilne igrače. Van Gaal je povukao Bastiana Schweinsteigera s krila na centralnog veznog kako bi otvorio prostor za dovođenje Arjena Robbena, kojeg je upario s Franckom Ribéryjem. Njih dvojica su bila sposobna stvarati kaos na krilima, a ostatak momčadi igrom kratkih dodavanja stvoriti im pozicije u kojima ih suparnik ne može duplirati, ostavljajući ih da pokažu svoju individualnu kvalitetu.

Kad je fokus na krilima, onda u sredini treba jedan dobar igrač prostora, koji je sposoban stvarati višak bez lopte. Za taj zadatak nema boljeg od Thomasa Müllera, kojemu je upravo Van Gaal dao šansu.

James i prijatelji

Nakon što je taj prilično teški čovjek otišao, naslijedili su ga elitni treneri i veliki nogometni umovi. Pa iako je njihova veličina neupitna, Jupp Heynckes, Pep Guardiola, a i Carlo Ancelotti su svoje trofeje nabrali koristeći doktrinu koju je Van Gaal usadio u Bayern. Naravno, svaki je trener prilagođavao igru svojim idejama, kontrolirajući ritam i tempo po svojim preferencijama, ali zone u kojima se stvarao višak ostale su postojane. Baza Bayernove igre bila je iskontrolirati sredinu terena kvalitetnim posjedom i serijom kratkih dodavanja te pripremiti izolaciju na krilu gdje su Robben i Ribéry, a kasnije i Douglas Costa, mogli igrati na širokim pozicijama i stvarati višak u zadnjoj trećini.

Transfer Jamesa Rodrígueza za Bayern nije samo dovođenje odličnog igrača, riječ je o raskidanju s Van Gaalovom doktrinom

Transfer Jamesa Rodrígueza za Bayern nije samo dovođenje odličnog igrača, riječ je o raskidanju s Van Gaalovom doktrinom. Ovaj transfer otvara novu eru, jednako kao što je dovođenje Robbena iz drugog plana Real Madrida bilo ključno za filozofiju igre u kojoj će primarna zona stvaranja viška biti krilna pozicija.

James Rodríguez nije bio u prvom planu u Madridu, a nije više ni toliko mlad s obzirom na to da baš danas slavi 26. rođendan. Daleko je to od nogometne starosti, ali više nema luksuz čekanja na svoju šansu u Realu i odlazak je bio sasvim logičan. I destinacija je prilično logična, jer Jamesu je trebao novi početak, a Bayernu je trebao točno takav igrač. Koji pritom nije bio ni klasični grijač klupe, s obzirom na to da je u 110 nastupa za Real Madrid skupio 38 asista i dodao 36 golova.

Prijelaz iz ere krila u eru Jamesa i prijatelja neminovnost je, jer krila jednostavno nemaju. Robben i Ribéry, koji su odredili zadnjih desetak godina, s krive su strane svojih 30-ih. Računati da će njih dvojica nositi teret sezone na elitnoj razini je suludo, biologija jasno uvjetuje sve češće i sve teže ozljede. Costa je na putu u Juventus, a onda Bayern ostaje na Sergeu Gnabryju i Kingsleyju Comanu. Kada pričamo o dugoročnim planovima, to jednostavno nije dovoljno za razinu na koju cilja Bayern.

Međutim, s Jamesom – ali i ostalim pojačanjima ovog ljeta – Bayern dobiva fantastičnu taktičku fleksibilnost u kojoj može tražiti optimalna rješenja za jedini dio sezone koje brine odgovorne u Säbener Straße – završnu fazu Lige prvaka.

Dijelovi slagalice

Svaki trener preferira određeni stil igre. Formacija je mnogo manje bitna od zona u kojima želi loptu i koridora preko kojih želi stvarati višak. Zapravo, te preferencije onda određuju formaciju. Nije nikakva tajna da Carlo Ancelotti preferira čvrstu kontrolu sredine terena, nešto što je najizraženije u formaciji 4-3-2-1. Upravo je to ‘Božićno drvce’ forsirao dok je trenirao AC Milan i to je Carlitov način, on višak preferira stvarati kroz centralu terena, ne preko krilnih pozicija, a širinu napadu daju prilično ofenzivno postavljeni bekovi.

Međutim, u Bayernu nije imao kadar koji je mogao odgovoriti zahtjevima takve igre. Preciznije, nije imao ‘desetku’ koja driblingom može stvarati višak tako da se morao prilagoditi kadru. Transfer Jamesa Rodrígueza riješio je taj problem, dobio je vrhunskog playmakera u zadnjoj trećini terena, te sad kadar može prilagoditi sebi.

Bayern sada ima Thiaga Alcântaru, koji je također playmaker i to jedan od najboljih na svijetu. Međutim, Thiago je igrač ritma, razigravač čitave momčadi koji najbolje funkcionira kada je pozicioniran oko centra, na poziciji ‘šestice’ ili ‘osmice’. Pojednostavljeno, obojica su playmakeri, ali James stvara šanse, dok Thiago stvara igru. Operiraju u različitim zonama, imaju drugačiji stil i drugačije stvaraju višak, a to znači kako postoji odlična šansa da će razviti odlično partnerstvo. S njima dvojicom momčad ima kreativnu osovinu po okomici terena, na koju onda trener može dodavati dijelove slagalice koji će im pružati podršku.

Prvi dio slagalice je Robert Lewandowski, fenomenalni napadač koji je mnogo više od pukog realizatora. Njegova sposobnost igranja leđima prema golu te sudjelovanja u izgradnji igre i povlačenju tranzicije dopušta mu da veže oba stopera, što otvara prostor između linija. Upravo onu zonu koju preferira James i upravo one prostore u koje mu Thiago može servirati lopte.

Drugi dio slagalice je Arturo Vidal, igrač koji ima sve tehničke sposobnosti da može konstantno pogađati dodavanja, ali i prelaziti suparnike driblingom. Međutim, za razliku od Jamesa i Thiaga, Vidal donosi dozu dinamike, fizičke siline i okomitosti koju ova dvojica ne posjeduju stoga je idealan nadomjestak za centralnu osovinu.

David Alaba na lijevom beku i Joshua Kimmich, pa i Rafinha na desnom su igrači visoke klase, koji mogu biti korišteni i u izgradnji napada i stabilizaciji posjeda, ali i dajući širinu igri, stoga su savršen treći dio slagalice.

Raumdeuter kao idealna spona

Četvrti, peti i šesti dio Carlito može slagati prema potrebama onoga što želi na slici vidjeti. Ako bude igrao protiv jače momčadi gdje će mu trebati balans, duel igra i pozicijska stabilnost, na defenzivnom veznom može koristiti Sebastiana Rudyja ili Javija Martíneza. Ako bude igrao protiv slabije momčadi, na defenzivnom veznom može koristiti Corentina Tolissoa, koji će mu omogućiti odličan protok lopte uz solidno osiguravanje defenzivne tranzicije. Neovisno posloži li vezni red u romb ili u Božićno drvce, višak će se stvarati u istim centralnim zonama terena. Isto vrijedi ako se Bayern transformira u igru s tri stopera, s obzirom na to da ima igrače savršene za takvu igru.

Formacija je manje bitna, mnogo su bitnije preferirani koridori i način igre. Ključ za Carlitov način je upravo James, koji igra između linija i može stvarati šanse u zadnjoj trećini jednako opasno kao što to rade Ribery ili Robben, samo na nešto drugačijoj poziciji.

Nije manje bitan ni završni dio slagalice.

Kad imate ovako tehnički dominantnu jezgru, potreban je dobar igrač prostora, sposoban stvarati šanse igrajući bez lopte.  Za taj zadatak nema boljeg od Thomasa Müllera, koji niti je krilo niti je ‘desetka’, kako je bio korišten u zadnje vrijeme. On je Der Raumdeuter – Tumač prostora. Kao takav je idealna spona između Jamesa i Lewandowskog u formaciji 4-3-2-1, ali i kao drugi napadač iznad romba, bez obzira igralo se s tri ili četiri igrača u zadnjoj liniji.

Van Gaalova era je gotova. Jamesov dolazak jasno upućuje na to kako je u Münchenu vrijeme za Carlitov način u njegovoj režiji.

Ne propusti top članke