Momčadi poput Juventusa i Barcelone – elitne momčadi koje su taktički potkovane, s jasnim identitetom i stilom igre, prepune klasnih igrača – obično su same po sebi obećanje dobre utakmice. Ne nužno zabavne i bogate sadržajem, ali barem taktički i strukturom.
Ali ono što su nam Juve i Barca ovaj put ponudili nije bilo ni zabavno ni vrhunski. Najkraće bismo utakmicu mogli opisati kao pasivnu s obje strane. Pobjeda nije bila primarna ni jednoj ni drugoj ekipi. Ernesto Valverde je na klupi ostavio Lionela Messija zbog toga što ga želi odmoriti za subotnju utakmicu protiv Valencije, a Massimiliano Allegri je bio itekako zadovoljan nulom i činjenicom da će sam odlučivati o svojoj sudbini u zadnjem kolu, što je pokazao izmjenama. Kad nitko ne ide po pobjedu, utakmice obično ne ponude nikakve zaključke osim onih krajnje očitih. U ovom slučaju to je činjenica da se ne može kvantificirati čista igračka genijalnost koju trenutno Barceloni donosi isključivo Messi.
Dodavanje kojim je po ulasku u igru sa svoje polovice u čistu situaciju izbacio Lucasa Dignea upravo je genijalno. Bez tog daška nepredvidljivosti, zbog talenta koji ne može biti ukalupljen ni u kakav sustav, Barcelona igra predvidljivo, a ponekad i sasvim krivo. Razumljivo je to, navike u igri igrači su stekli igrajući s Messijem; kad njega nema na terenu, pozicioniraju se u pogrešnim zonama i biraju rješenja koja ne mogu kompenzirati manjak Messija, barem ne protiv vrhunski organizirane momčadi kao što je to Juventus.
Pasivni Rakitić znači i pasivnu Barcelonu, a Rakitić koji pokušava probiti suparničke linije driblingom znači izgubljenu loptu i kontru
To se možda i najviše manifestira na igru Ivana Rakitića.
Pod paskom Luisa Enriquea, posebno dok je u momčadi još bio Dani Alves, Rakitić je imao prilično limitiranu ulogu. Pozicionirao se prilično široko, gotovo uz samu aut liniju kako bi čuvao leđa Messiju i Alvesu, a jedini zadatak u organizaciji igre bio mu je u tome da posluži kao relej u prijenosu lopte od Messija i Alvesa prema sredini.
Sve to je odrađivao praktički besprijekorno i svakako nosi velike zasluge u osvojenoj tripleti. U toj ulozi koja je bila limitirana u kreaciji i pomalo svedena na razinu vodonoše – doduše, najboljeg vodonoše na svijetu koji servisira potrebe Messiju i Alvesu – kompenzirao je učinak iskorištavanjem prostora koji se otvarao ispred njega, tako da je nerijetko davao golove dolazeći iz drugog plana, jer je zbog svoje igračke inteligencije vrlo lako iskorištavao to što su Messi i Alves rušili strukturu suparničke igre. Uostalom, zbog svojih specifičnih kvaliteta preživio je i skupu konkurenciju koja mu je konstantno dovođena u Ardi Turanu i Andréu Gomesu.
Raketa, znamo to, nije ‘desetka’
Valverde je njegovu inteligenciju odlučio iskoristiti drugačije. Rakitić ponovo igra više prema sredini, korišten je kao ‘osmica’ i njegova potrošnja u kreaciji je ponovo skočila. On i dalje nije igrač koji će udarati tempo, jer nema takve navike u igri niti mu je protočnost posjeda dovoljno visoka da se nametne kao primarni playmaker. Međutim, itekako je nužan u kontroli igre i spajanju prve faze napada s Messijem. Za razliku od Enriqueove ere, u kojoj mu je primarno bilo prebaciti loptu od Messija prema sredini, sada donosi loptu Messiju. A kada Valverde ostavi Messija na klupi, njegova uloga je drastično promijenjena.
To ćemo pokazati na konkretnom primjeru.
Tipična Barcelonina situacija u otvaranju napada. Bekovi daju širinu napadu, stoper uvodi loptu u igru, a Rakitić stoji usko u sredini. Da je Messi u sredini terena, ovo bi bila idealna situacija da se oslobodi u desnom halfspaceu, jer Luis Suárez okupira stopere, Nélson Semedo odvlači beka, Paulinho je pozicioniran centralno, a Messi će onda ostati jedan-na-jedan na širokom prostoru, što je gotovo jednako kao da je ostao sam. U tom slučaju Rakitić je dobro pozicioniran – jer kad mu Gerard Piqué donese loptu, ima odličan kut za brzo odigravanje na Messija. Nije čak ni bitno što je svojim pozicioniranjem isključio Sergija Busquetsa iz igre, jer kad bi stajao više prema desno samo bi nepotrebno zagušio zonu u kojoj će Messi stvoriti višak.
Međutim, ovaj put je tu Gerard Deulofeu, a ne Messi. Naravno, to znači da je potreban drugačiji pristup, jer suludo je očekivati da će Deulofeu obaviti zadatke koje inače radi Messi. On je igrač prostora, napadu može dati dubinu, ali nema sposobnost probijanja linija driblingom. Dakle, u konkretnom slučaju od Rakitića se traži sasvim drugačiji pristup od onog na što je navikao.
Nakon što je primio loptu od Piquéa, Rakitić shvaća da mu se Deulofeu ne otvara u zoni koja se nudi i jasno percipira da je ovaj put on taj koji mora dati napadu dimenziju penetracije. A kako smo tome svjedočili više puta dok se u reprezentaciji od njega pokušala napraviti ‘desetka’, on tu dimenziju nema. U pokušaju probijanja linije u desnom halfspaceu gubi loptu, a Juventus u kontranapadu dolazi do izgledne šanse za gol.
Bez Messija, igra mora širiti fokus
Bez Messija geometrija Barcelonine igre treba biti drastično drugačija. Znaju to i sami igrači, ali navike u igri su često jače od zasigurno promijenjenog plana.
Rakitić postavljen šire, kao što to na suprotnoj strani radi Andrés Iniesta, daje ekipi dodatne opcije u igri i razvlači protivničku zonu. Za početak, otvara liniju dodavanja prema Busquetsu, koji je pod kutom iz kojeg može okrenuti stranu. Nadalje, otvara se u poziciji u kojoj može gurnuti dubinsku loptu u prostor koji će napasti Deulofeu, ili može kombinirati s Paulinhom koji je na vrhu romba i kojem se otvara prostor između linija. Pasivni Rakitić znači i pasivnu Barcelonu, a Rakitić koji pokušava probiti suparničke linije driblingom znači izgubljenu loptu i kontru. Ono što se od njega traži je stabilnost u posjedu, održavanje geometrije koja je u ovom slučaju krajnje upitna te jednostavna rješenja, a bez toga nema šanse u prenošenju pritiska u zadnju trećinu i stvaranja šansi.
Bez Messija Barcelonina igra mora širiti fokus, lopta mora kružiti, a tu je jedna od ključnih uloga upravo na Rakitiću. On je dobio mnogo veće zadatke u kreaciji igre u odnosu na eru Luisa Enriquea, a ti zadaci se moraju ogledati u adaptaciji na ovakve situacije, kada se cijela momčad ne može osloniti na Messija i njegovu nepredvidljivu genijalnost. Bez Messija, nije to nikakva tajna, Barcelona je ranjiva, a često pasivna i bezidejna. Ako tome dodamo da nema prave geometrije i fluidnosti u traženju rješenja, onda Barcelona vrlo brzo postane i negledljiva.
