Nakon što je Paris Saint-Germain u Parizu pomeo Bayern s 3:0, prometnuo se u najvećeg favorita Lige prvaka. Nije to bio dojam običnih pratitelja nogometa koje je dominantni rezultat možda mogao zavarati, jer i kladionice su ubrzo postavile PSG kao debelog favorita. Dominacija u domaćem prvenstvu, rasturanje Bayerna i ostatka skupine u Ligi prvaka pružali su dojmljiv argument u korist PSG-a, dok su dodatnu prednost pružali problemi Real Madrida s formom, Barcelone s ozljedama i veća koncentracija kvalitete nego u Juventusa, Bayerna i engleskih predstavnika. Engleski William Hill postavio je koeficijent od tek 3,50 na PSG-ovo osvajanje Lige prvaka, postavljajući ga ispred Manchester Cityja, Reala i Barcelone.
Međutim, Jupp Heynckes je razotkrio kako momčad koju vodi Unai Emery pokazuje još prilično nedostataka u igri, toliko da je – usprkos nevjerojatnom talentu koji posjeduje – status uvjerljivog prvog favorita ipak malo prenapuhan.
U prvoj utakmici, koja ga je lansirala u orbitu favorita, PSG je pokazao kako je najdominantnija momčad današnjice u tranziciji. Nema strukturu kontranapada kao što je to nekoć imao Real Madrid Joséa Mourinha, ali ima toliki individualni potencijal da ne treba uigravati linije kretanja u otvaranju prostora. Dovoljno je samo izbaciti u priliku nekoga od trojca Neymar – Edinson Cavani – Kylian Mbappé i gledati kako svojom kvalitetom u driblingu i nevjerojatnom brzinom kažnjava suparnike. Uostalom, baš tako su iskažnjavali Bayern, koji je Carlo Ancelotti pokušao postaviti da pokaže svoju dominantnost i pravi red stvari u europskom nogometu.
Heynckes je imao potpuno drugačiju ideju od Ancelottija, koji je na Park prinčeva otišao pokazati tko je šef. On bez ikakvih kompleksa na domaćem stadionu svjesno prepustio posjed lopte PSG-u i prisilio ga igrati u uvjetima u kojima ne može iskoristiti tranziciju kao primarni plan ostvarivanja viška. Ukratko, konzervativnim i pasivnim postavljanjem momčadi, Jupp je potpuno otupio oštricu najopasnijeg oružja koje PSG posjeduje.
Presudni Rudy
Bayern se odlučio za pasivni duboki blok u zoni 4-1-4-1 i izlaske u tranziciju preko Roberta Lewandowskog, koji nije niti pokušavao pritiskati stopere. Svoju pozicijsku inteligenciju pokazivao je u konstantnom održavanju kompaktnosti s veznim redom i blokiranju centralnih koridora na terenu, ali bio je lišen obaveza u presingu. Uz osjećaj za manipuliranje prostorom, Lewandowski se opet dokazao kao dominantna ‘devetka’ zbog sposobnosti da učini suigrače boljima i pridonese strukturi igre.
Od njega se ovaj put nije tražio doprinos u izgradnji pozicijskog napada spuštanjem u međuprostor, nego nešto što je radio u Borussiji Dortmund. Ostajao je blizu vezne linije i po oduzetoj lopti nudio se primiti loptu okrenut leđima golu, zadržati je i odložiti za Jamesa Rodrígueza i Corentina Tolissoa, a zatim je otvarao prostor krilnim igračima koji su razvlačili obranu. Ondje gdje se PSG uzda u nevjerojatnu brzinu krila s loptom i njihovu improvizaciju, Bayernu treba struktura i uigranost, a tu je Lewandowski jednostavno nenadoknadiv.
Iza Jamesa i Tolissoa, prednost je dobio Sebastian Rudy. Vjerojatno ulogu u svemu ima i rotacija i odmor, ali Rudy je mnogo pokretniji od Javija Martíneza; a kako PSG igra bez prave ‘desetke’, presudna je bila njegova sposobnost brzog rotiranja prema krilnim pozicijama gdje je trebalo duplirati. Njegovo pozicioniranje je bio Juppov izravan odgovor na ulogu Juliana Draxlera, čiji je fokus igre promijenjen potpuno prema lijevom halfspaceu iz kojeg može kombinirati s Neymarom ili vući okomite lopte prema Cavaniju pod kutom gdje Cavani loptu može primati u kretanju. Rudy je fantastično zatvorio te pozicije, usput spriječivši PSG u planu da navuče Bayernovu zonu na jednu stranu, a onda prebaci fokus na suprotno krilo.
Neiskorišteni veznjaci
Utakmica pokazala je koliko PSG nema plan igre u posjedu.
Kad se priča o talentu, fokus je uvijek na prednjoj liniji i nevjerojatnom potencijalu koji imaju Neymar i Kylian Mbappé da odjednom budu prijetnja kroz dribling, dodavanje i realizaciju. Zamagljuje to činjenicu da PSG u veznoj liniji ima duo Marco Verratti – Adrien Rabiot, dvojicu fantastično kreativnih igrača koja se izvrsno nadopunjuju. S njima dvojicom PSG ima potencijal kopirati ono što Real ima kroz Tonija Kroosa i Luku Modrića. Međutim, njih su dvojica marginalizirani u taktičkom planu koji njeguje Emery.
Umjesto da rašire Bayernovu zonu, da Draxler utrčavanjima iza leđa Jamesa pokuša odvući Rudyja ili se otvoriti u centralnoj zoni između linija, Neymar se spušta duboko na svoju polovicu primiti loptu i organizirati napad. Suludo ako znamo da su u krugu od 10 metara od njega Verratti i Rabiot, igrači otporni na presing i sposobni održavati ritam napada. Međutim, da bi oni bili na optimumu onoga za što su sposobni, potrebno ih je uključiti u igru, ponuditi im mogućnost da dominiraju i da budu glavna snaga kreacije. U Realu su Kroos i Modrić dobili na važnosti kad je Cristiano Ronaldo počeo fizički kopnjeti, pa je shvatio da mora početi vjerovati suigračima jer se u ovakvim spuštanjima bespotrebno fizički troši. U PSG-u to još nisu do kraja shvatili, a Emery veznjake vidi kao nekoga tko će gurnuti loptu krilima u prostor. Zbog toga se Parižani i toliko muče protiv postavljenih obrana.
PSG-ova momčad nema strukturu posjeda ni mehanizme igre, tako da je potpuno bezidejna kad joj oduzmete prostor za tranziciju i to običnom pasivnom zonom
Bez plana kako načeti Bayernovu zonu, bez strpljivosti i korištenja centralnih veznjaka, PSG je pokazao da je u problemu kad mu vrhunski suparnik oduzme prostor za tranziciju. Jupp je odabrao igrati povučeno, potpuno pasivno i pomalo dosadno – ali potpuno svrsishodno. Zapravo, znalo se kako PSG nema prave mehanizme u igri – samo previše kvalitete kojom razlaže male ekipe, dok ga veliki napadnu pa PSG uzme ponuđeno. Međutim, osim bezidejnosti protiv kompaktne zone, Heynckes je razotkrio i potencijalno najveći problem koji Emery ima pred sobom.
Dani Alves više nema onu moć
Dani Alves je godinama bio ponajbolji desni bek na svijetu. Dominirao je u napadačkim fazama, ali u Barceloni je nudio sposobnost da praktički sam zatvori cijelu stranu. Logično, s godinama je izgubio moć, taman toliko da više ne može sam pokriti obrambenu fazu, ali da može dati vrijedan doprinos napadu. Shvatio je to Juventus, koji ga je doveo kako bi igrao bočnog igrača u sustavu s tri stopera, odakle nije više morao misliti toliko na obranu. Imao je nekoga tko će mu štititi leđa i prostor koji nije stizao pokrivati, a on je mogao igrati praktički kao krilo. Više nije koristio svoju brzinu napadajući igrača u ravnoj liniji kao nekad u Barceloni, ali je igrao s loptom dižući glavu i tražeći rješenja.
Bio je playmaker s boka, a to je funkcioniralo savršeno.
Istome se nadao i Emery kad ga je doveo u PSG. Zapravo, Dani Alves to nedvojbeno može dati, još uvijek je plus što se napadačkog impulsa na desnom boku tiče. Međutim, rekli smo da PSG nema protok lopte. Posjed nije dovoljno kvalitetan i lopta ne dolazi dovoljno brzo da bi on dao svoj playmakerski učinak, tako da mu je uloga reducirana na davanje širine napadu. Problem je što PSG na desnom krilu ionako ima Mbappéa, tako da širina i nije problem. Alves tako većinu vremena čeka da Mbappé ode u sredinu, pa da on preuzme mjesto, što otvara problem koji je Jupp planski koristio. PSG nema trećeg stopera, a Dani Alves više ne može sam držati stranu.
Sva tri gola koja je PSG primio skuhana su preko zone koju treba kontrolirati Dani Alves. Ne samo to, nego su njegova leđa bila konstantna meta u Bayernovoj tranziciji.
U konkretnoj situaciji Rabiot, koji se spustio popuniti mjesto koje je napustio stoper prateći Lewandowskog, ovdje mora izaći prema Jamesu koji vuče loptu. Lewandowski se vraća u centralnu liniju, što otvara koridor za dodavanje kojim se može iskoristiti prostor na lijevom krilu napada, prostor koji napada Franck Ribéry za kojim Dani Alves kasni nekoliko metara. Stoper mora rotirati prema sredini, a Bayern lako koristi činjenicu što Alves više nema onu moć koju je imao prije nekoliko godina. On i dalje može odigrati vrijednu ulogu za svoju ekipu, samo što je ta uloga vrlo uska i definitivno nije ovo što od njega traži Emery.
Jednostavna lekcija
U samo jednoj utakmici Heynckes je razotkrio kako možete naštetiti PSG-u i u obrani i u napadu.
Momčad nema strukturu posjeda ni mehanizme igre, tako da je potpuno bezidejna kad joj oduzmete prostor za tranziciju i to običnom pasivnom zonom. S druge strane, Dani Alves je postao očita točka pucanja koju suparnici mogu iskoristi. PSG-ovu napadu ionako ne nedostaje širine, tako da je tu njegov učinak protiv ovakvog suparnika zanemariv i mnogo više bi koristilo imati beka obrambenih navika, jer Bayern je uvelike iskorištavao prostor koji je Dani Alves ostavljao iza sebe, prostor koji više ne može pokriti.
Doduše, Parižani još uvijek imaju nevjerojatan igrački potencijal i prilično povoljnu situaciju u domaćem prvenstvu zbog koje znaju da na proljeće mogu sve karte baciti na Ligu prvaka. Uostalom, već su dovoljno puta pokazali da će iskoristiti svaki prostor koji im se ponudi, a suparnici u knock out rundi Lige prvaka će nuditi prostor, prevelike su to momčadi da 180 minuta igraju povučeno.
Međutim, Jupp Heynckes i Bayern su im očitali lekciju i jednostavnim planom razotkrili priličan broj mana u igri. Mana koje prvi favorit Lige prvaka nikako ne smije imati.
