Zona nade i osrednjosti

Najava NBA sezone Čovjeka koji je buljio u ekran, 2. dio

Zadnja izmjena: listopad 20, 2017 Profimedia

U trodijelnoj najavi NBA sezone Čovjek koji je buljio u ekran na sebi svojstven način predstavlja sve momčadi lige. Nakon jučerašnjeg pregleda ‘donjeg doma’, sada se bavimo franšizama koje su na putu prema gore, dolje ili su naprosto zapele u paklu prosječnosti.

BORBA ZA PLAYOFF: POSLJEDNJI ŠUT

Postoje ekipe koje su već neko vrijeme na putu prema dolje. Nadaju se da u sebi imaju još jedan šut za pobjedu, još jedan pokušaj da uđu u playoff i nešto naprave. Često su to momčadi koje su jednu sezonu udaljene od rebuildinga ili koje su donedavno bile contenderi, ali nakon par sezona stagnacije sve se krenulo raspadati.

Dallas Mavericks

Ne znam kad će Dirk Nowitzki u penziju, ali kad bude davao svoj oproštajni govor pred navijačima u American Airlines Centru, pred zajapurenim kubističkim licem Marka Cubana i očaranim suigračima, možete se kladiti da će mi suza krenuti niz lice. To je tako. Čovjek je tu s nama, skoro čitav život mogli ste računati na njegov prekrasni šut preko ispružene protivničke ruke, pritom podignuvši jednu nogu, s potezom gotovo jednako nezaustavljivim kao Dream Shake ili Sky Hook. Njegov odlazak iz NBA past će mi tek nešto lakše od smrti ljubimca ili prekida veze.

Dirk, volim te.

Zbog toga se nekako nadam kako Mavsi imaju šansu napraviti još jedan juriš u playoff, iako to nije pretjerano vjerojatno. Rick Carlisle je vjerojatno jedan od tri najbolja trenera lige, no i on teško može napraviti funkcionalni frontcourt u današnjoj small ball paradigmi sa sve nezadovoljnijim Nerlensom Noelom, ostarjelim Dirkom i dobrim, ali ne i sjajnim Harrisonom Barnesom. Klupa je tanka, još tanja otkako se ozlijedio Seth Curry, a Dennis Smith, za kojeg smo na draftu još govorili da će biti krađa i čak možda bolji plej od Lonza Balla i Markellea Fultza, još mora odrasti. Ako Wes Matthews vrati dio forme otprije par godina, a Noel prestane kenjkati i krene igrati, moguće je da će se ubaciti u gustu, gustu, gustu borbu za osmo mjesto Zapada.

No, čak i uz Carlislea i Dirka čini se kako će ovo biti jedan od posljednjih bojnih pokliča Mavsa prije rebuildinga.

Memphis Grizzlies

‘Najradničkija’ familija NBA lige kroz proteklih 10 godina došla je do svog kraja. Satrala ju je bauštela.

Ostali su Grizliji bez dvojice velikih radnika – šampiona obrane Tonyja Allena i najokretnijeg debeljka u svemiru Zacha Randolpha, kao i bez vrlo korisnog Vincea Cartera. Zamijenili su ih… pa, bolje da ne komentiram. Zapravo, hoću. Tyreke Evans je najveća prevara od igrača prošlog desetljeća, nek ga crna voda nosi! Unatoč tome što su Mike Conley i Marc Gasol najbolje tihe zvijezde lige od odlaska Tima Duncana (as in nemaju zakucavanja, atleticizam, luđiju, ali su brutalno pouzdani), ova je knjiga stvarno spala na dva slova. Dok god su oni tu, Memphis će biti kandidat za doigravanje, ali uskoro bi mu se moglo dogoditi da se nađe u paklu osrednjosti, ako već nije u njemu. Jedino što mu može pomoći je da se Chandler Parsons vrati na razinu produktivnosti koju je imao u Houstonu prije 3 sezone (teško) i da Ivan Rabb postane jedan od stealova drafta (lako moguće), ali na to ne mogu 100 posto računati.

Ovo je sezona koja će pokazati koliko je Memphis udaljen od resetiranja, ali ovako od oka rekao bih da je taj trenutak jako blizu. Ne ove zime, ali već na ljeto – lako moguće.

Utah Jazz

Odlazak Gordona Haywarda u potpunosti je promijenio razred u kojem se nalazi ova momčad. Obećavali su i obećavali, i na kraju taman kada su se obećanja trebala početi naplaćivati, stvar se raspala. Bez legende sveučilišta Butler, momčad je ostala bez glavnog egzekutora, a odlazak Georgea Hilla izmjestio je još jednu dimenziju njihovog napada. Pokušali su se Jazzeri pojačati dovođenjem Rickyja Rubija, s obzirom da niz draftiranih plejeva poput Dantea Exuma (ionako ozlijeđen) i Aleca Burksa nije baš isplatio dividendu, ali koliko god Španjolac bio genijalan u razigravanjima, sistemski ne donosi ono što Utahu treba – a to je igrač koji će natjerati obranu da se otvori.

Prema doigravanju ih može gurnuti povratak Derricka Favorsa u formu od prije dvije godine ili neočekivani iskorak nekoga od mladića koji se dosad baš i nisu iskazali. Pozitivno je to što su po mnogočemu konstruirani kao kvalitetna euro ekipa, s puno, puno igrača koji mogu igrati na solidnoj razini, ali u NBA-u to nije dovoljno za neke velike pothvate. Širina je super kada imate dvije ili tri zvijezde na kojima možete bazirati igru, ali bez toga…

Snaga ove momčadi bit će ta sposobnost da mijenjaju brzinu ovisno o tome tko je na parketu, te izuzetna obrana koja bi trebala biti među najboljima u ligi s meni trenutno top 5 fejv igračem Rudyjem Gobertom na čelu. Šteta što su njegove najbolje godine potraćene u momčadi koja će se čupati za osmo mjesto Zapada, jer Rudy podiže obranu reketa na umjetničku razinu. Čekali smo dugo Jazz da se digne, lani je uzeo 52 pobjede, ali sada je bliži resetiranju nego građenju contendera. Baš velika jebena šteta.

Los Angeles Clippers

Lob City is no more! It has ceased to be! It’s expired and gone to meet it’s maker! It’s a stiff! Bereft of life, it rests in peace! If you hadn’t nailed it to the perch it’d be pushing up the daisies! It’s metabolic processes are now ‘istory! It’s off the twig! It’s kicked the bucket, it’s shuffled off  it’s mortal coil, run down the curtain and joined the bleedin’ choir invisible!! THIS IS AN EX-LOB CITY!!

Parafraza legendarnog skeča Montyja Pythona o mrtvoj papigi najbolje opisuje što možemo očekivati od Clippersa ove sezone. Lob City više ne postoji te će se pridružiti nizu zabavnih NBA momčadi koje nikada nisu ostvarile svoj puni potencijal. Od momčadi u ovoj kategoriji oni su najsigurniji za plasman u doigravanje, ekipa koja može pobijediti 45-50 utakmica ako se novi plan s Blakeom Griffinom kao centrom napada pokaže isplativim. Bleki je definitivno generacijski talent koji može ovakvu ekipu voditi do doigravanja, kada uzmemo u obzir da je okružen s dvojicom fantastičnih defenzivaca u Patu Beverlyju i DeAndreu Jordanu, solidnim šuterom Danilom Gallinarijem te Austinom Riversom, koji je izrastao u – boli me to reći – solidnog rotacijskog igrača nakon što je tata žrtvovao dvije sezone svoje momčadi kako bi ga pretvorio u NBA startera.

Problem ove momčadi je trojak:

3. Od jedne od najdubljih klupa lige postali su relativno siromašna momčad, osobito ako Miloš Teodosić flopa, što jako ne bih volio vidjeti jer je Teo čunka i pol, ali mislim da će NBA biti prebrz i presnažan za njega;

2. Užasno su tanki na krilima sa škartom od Wesa Johnsona, nezrelim Briceom Johnsonom i često ozlijeđenim Gallom;

1. Blake Griffin je u zadnje tri sezone od 246 utakmica u regularnoj sezoni odigrao samo 163. Bez njega na terenu ovi Paul-less Clippersi nemaju nijednog igrača koji je sposoban vrtjeti bilo kakav sistem (možda donekle Gallinari, ali to je upitno), a Doc Rivers nije pokazao da je spreman kreirati ofenzivu koja može funkcionirati bez takvog talenta. Ozlijedi li se Blake, ova bi momčad mogla završiti u lutriji, a onda kreću korjenite promjene.

BORBA ZA PLAYOFF: BEZ POMAKA

Utrka za posljednja mjesta Istoka i Zapada mogla bi biti jako gusta, a neke ekipe nisu napravile baš ništa u odnosu na lanjsku sezonu – ni po pitanju strukturnih promjena, ni po pitanju igračkih promjena, a niti po pozicioniranju za budućnost. Kraj njihovog scenarija je i dalje otvoren te mogu krenuti prema naprijed, a mogu se sunovratiti natrag, ali jedna stvar je jasna: ove će godine biti ondje gdje su bili i prošle.

Na rubu doigravanja.

Portland Trail Blazers

Prije par godina Blazersi su se odjednom našli u doigravanju nakon što su svi računali kako su spremni na rebuilding odlaskom LaMarcusa Aldridgea. Šipak. Zahvaljujući talentiranom paru bekova Blazersi su zajebali sve kao Smart na pretrpanom parkingu i uletjeli u playoff s 54 pobjede i probili se kroz prvi krug.

Bio je to početak njihova pada.

Preplatili su neke igrače u sljedeće dvije godine, svejedno izgubili Wesleya Matthewsa i Nicolasa Batuma i prošle su godine jedva doklaparali do 41 pobjede i eliminacije u prvom krugu playoffa. Blazersi gotovo da nisu povukli poteza tijekom ljeta, ostajući u paklu osrednjosti; zbog toga će sljedeća sezona poslužiti kako bi vidjeli gdje su u odnosu na konkurenciju koja postaje sve jača i jača. Damian Lillard je i dalje jedinstveni ofenzivni talent, a u paru sa C.J. McCollumom čini jedan od ofenzivno najpotentnijih bekovskih dueta, osobito u tranziciji gdje mogu protivnike uništavati bilo driblingom bilo pull-up šutovima za koje su se specijalizirali. Problem je što nitko drugi nije na njihovoj razini.

Dovođenje Jusufa Nurkića u zamjenu za cap rasterećenje moglo bi biti pun pogodak, jer Blazersima nedostaje igrač kroz kojeg će vrtjeti post akcije, ali svaki put kad je na terenu bit će to igrač manje u obrani. Ova ekipa će vjerojatno igrati u dva moda – niska postava s tri ili čak četiri beka i visokim + visoka postava s dva centra, osobito kada se Noah Vonleh vrati od ozljede ramena.

Kada sam prije dvije godine tvrdio kako bi LeBronu najpametnije bilo doći u Sixerse želi li dugo godina imati šansu za osvojanje naslova, smijali ste se

Blazersi su sjebali s onim sa čime sjebe većina NBA momčadi – tempiranjem. No, premda su preplatili ekipu, valja reći kako tu ima talenta s potencijalom – Nurkić, Vonleh, Maurice Harkless te dva nova picka na visokim pozicijama, Zach Collins i Caleb Swanigan. Iskreno, mislim kako nemaju dovoljno talenta koji može pratiti Lilića i Colića te će na kraju izdahnuti u utrci sa 35-40 pobjeda, ova momčad ima barem dovoljno unutarnjih resursa da izvuče par ekstra W iz guzice i uparkira se u playoff, baš kao onaj prokleti Smart na parkingu ispred Ikee.

Miami Heat

Prošle su godine ispali iz utrke za playoff negdje u prosincu i siječnju, kada su nabili 13 poraza iz 15 utakmica i tako zaokružili klimav dio sezone u kojem ih je pogodio nedostatak kvalitetnog šuta za 3 i nepostojanje veteranskih opcija s klupe. Furiozni ostatak sezone koji je uključivao niz od 13 pobjeda zaredom nije bio dovoljan da se kompenzira ta crna rupa i na kraju su ostali bez playoffa za svega pola pobjede.

U nadi kako će momčad više podsjećati na drugi nego na prvi dio sezone, odlučili su ostati u pat poziciji. Produžili su ugovor s igračima poput prezimenjaka Jamesa i Tylera Johnsona, koji su lani imali sezone karijere, dali zasluženu paru Hassanu Whitesideu koji je izrastao u forcu na koju treba računati i zapalili svijeću svetom Urhu da će Goran Dragić formu s Eurobasketa prenijeti u NBA.

Ono što bi Heat moglo gurnuti među pet najboljih momčadi Istoka bio bi konačni skok na višu razinu koji smo očekivali od Justisea Winslowa, koji ostaje jedan od najintrigantnijih mladih igrača lige, s fantastičnim predispozicijama i šutom pokraj kojeg i tornado Joakima Noaha izgleda lijepo. Ne dogodi li se ovo, ostat će solidna momčad sa zanimljivom rotacijom igrača na koje se baš i ne možete pouzdati, radnička ekipa koja igra kvalitetnu košarku, ali ništa što će vam razjapiti usta. U playoff bi trebali ući, ali da će ozbiljno namučiti nekoga iz gornjeg doma – sumnjam.

BORBA ZA PLAYOFF: NA PUTU PREMA GORE

Mladost je velika stvar u NBA ligi zato jer obećava. Nudi se. Mami. Momčadi u ovoj kategoriji napravili su promjene u odnosu na lanjsku sezonu, makar po tome što su njihovi igrači sami napravili iskorak. Ovo je najuzbudljiviji segment lige zato jer ćemo među njima tražiti momčadi koje za dvije ili tri godine mogu vladati ligom. Još uvijek nisu pokazali dovoljno da ih smatramo favoritima za playoff, nisu solidni ni pouzdani, ali obećavaju. Neke od ovih momčadi će razočarati, neke će oduševiti, ali prema nijednoj nisam ravnodušan, a ne biste trebali biti ni vi.

Denver Nuggets

Od svih momčadi u ovoj kategoriji, Denver istovremeno najviše i najmanje obećava zbog ogromnih upitnika oko većeg dijela rostera.

Nedostatak kvalitetnog/pouzdanog pleja neće biti toliki problem, pošto Nuggsi imaju igrače na drugim pozicijama kroz koje se može vrtjeti sistem u ovoj eri ‘totalne’ košarke. Problem obrane je pak puno veći. Nedostatak dubine na krilima i odsustvo pravog rim protectora prošle ih je godine pokopao, pa su suparnici protiv njih malo šutirali s distance čisto zato jer su mogli doći do obruča kao rejveri do bombona u Haciendi ’89. Dolazak Paula Millsapa trebao bi popraviti dio problema – ne samo zato što je bivši igrač Atlante godinama jedan od pouzdanijih help-D likova lige, nego i zato što može podučavati hrpu mladih i neiskusnih igrača na Denverovu rosteru. Njegov će dolazak također anulirati odlazak Danila Gallinarija, koji je lani bio prvi PPG strijelac momčadi, te će omogućiti Nuggetsima da po potrebi vrte nekakav high-lo sistem u punim napadima, bude li za to potrebe.

Naravno, najveći iskorak u momčadi dogodio se procvatom Nikole Jokića, koji je postao fokalna točka ove ekipe – mobilni centar koji razigrava suigrače, zabija, hvata ofenzivne skokove i tjera obrane da se prilagode. Ostane li Jokić na toj razini ili je dodatno podigne, Nuggetsi bi konačno mogli u doigravanje, s obzirom na to da će on i Millsap biti okruženi desetoricom igrača koji imaju potencijal zasjati u bilo kojem trenutku, ali za koje ne možete baš dati ruku u vatru da će briljirati. Vrati li nekim čudom Kenneth Faried samopouzdanje i uskrsne iz mrtvih, ovo bi mogla postati opasna ekipa; ovako spadaju u jednu od onih momčadi za koje bi doigravanje bilo plus, ali nije i nužnost da nastave uzlaznu putanju.

New Orleans Pelicans

Ahahhahahahahahahahahhahahahahahahhahahahahahahah.

Sozz, morao sam. Dok za Nuggetse nije bitno hoće li u doigravanje ili ne, za Pelse bi to mogao biti prijelomni trenutak franšize. U uzlaznoj su putanji, ali ta putanja toliko ovisi o tome hoće li DeMarcus Cousins i Anthony Davis ostati u Louisiani da se za dvije godine Pelsi mogu bez problema naći u ‘ŠKART’ kategoriji.

Pelicansi već godinama povlače nebulozne poteze u pokušajima da okruže AD-a kvalitetnim igračima. Jrue Holiday, Omer Asik i sad u novoj sezoni Rajon Rondo i E’Twaun Moore su bizarni potezi – što zbog upitne kvalitete igrača, što zbog kamiona keša istresenih pred njihovim vratima – i lijepo je vidjeti da Pelicansi ne odustaju od svoje filozofije liječenja otvorenih prijeloma flasterom. Srećom pa im Cousins i Davis daju dimenziju koju ni jedna druga momčad lige nema – dva diva pod košem koji mogu igrati izvana prema unutra, dodavati se, razigravati momčad, poentirati oko obruča i s poludistance, peglati svaku small ball ekipu kao košulju pred pir, i dominirati.

Dio problema s obranom perimetra riješili su dovođenjem ostarjelog, ali i dalje jako dobrog Tonyja Allena, ali nedostatak vanjskog šuta, tankoću na krilima i specifičnu igru svojih plejeva koja se nekako ne uklapa u momčad nisu riješili. Bojim se da su Pelsi bliži još jednoj godini razočaranja nego ulasku u playoff, ali bih s druge strane tako volio da kombo Boogie-AD svima zabije svoje metaforičke kurčine duboko u grlo i natjera ih da začepe. Volim ih, šta ću. Boogieja i AD-a, ne kurčine. Not that there’s anything wrong with that.

Charlotte Hornets

Gostujući nekidan u emisiji Mike & Mike Michael Jordan je zakukao kako mu ide na ganglije to što živimo u eri supermomčadi. Na stranu to što smo uvijek živjeli u eri supermomčadi, MJ bi mogao malo zaviriti u svoje dvorište i zapitati se zašto su Hornetsi otkako ih je kupio povukli toliko retajnih poteza da je njihov broj veći od njegovog hendikepa u golfu. Ove su predsezone uglavnom izbjegli takve nebuloze s jednim jedinim upitnim pojačanjem (Michael Carter-Williams, srećom ne za neku ludu lovu) i potencijalno odličnom akvizicijom u vidu Dwighta Howarda, koji već godinama nije onaj stari Dwight Howard. No, baš zato što ga svi još uvijek vide kroz prizmu starog Dwighta Howarda, odnosno kao razočaranje, Hornetsi su ga uspjeli dovesti zabadava jer nitko ne vidi da je to razočaranje i dalje top 50 igrač lige i može znatno pomoći momčadi koja nije imala pravog rim protectora od odlaska Tysona Chandlera prije 176 godina.

Uparivši Howarda s Kembom Walkerom, Hornetsi mogu dobiti moćnu pick ‘n’ roll kombinaciju, takvu iz koje se mogu razvijati svi napadi ove momčadi čiji će najveći nedostatak biti izrazito tanka klupa, osobito na poziciji pleja. To ne bi bio toliki problem da je Nicolas Batum zdrav, ali fantastični Francuz – koji je jedan od 10 najpodcjenjenijih igrača u ligi još od svojih dana u Blazersima – je ozlijeđen i mogao bi propustiti 20 do 30 utakmica tijekom kojih bi Hornetsi mogli izgubiti šanse za doigravanje. Upravo je Batum preuzeo ulogu point forwarda i sjajno je držao Hornetse u igri u minutama kada Kembe nije bilo na terenu, a bez njegovih usluga momčad bi mogla igrati jako statično i ružno. Vrati li se na vrijeme, to postaje druga pjesma, pošto postoje pokazatelji da bi ova ekipa, koja je lani izgubila statistički neodrživ broj tijesnih utakmica, mogla lako i do šestog mjesta na Istoku. Bez njegovih uloga ili s Kembinom ozljedom možete reći doigravanju baj-baj, baš kao i uzlaznoj putanji franšize.

Philadelphia 76ers

Ben Simmons. Joel Embiid. Dario Šarić. Markelle Fultz. Rekuperani Jahlil Okafor. Ovo će biti zabavno.

Jasno, glavno pitanje oko Sixersa su ozljede i uklapanje hrpetine igrača koji nisu igrali zajedno u momčad. Ali kada sam prije dvije godine tvrdio kako bi LeBronu najpametnije bilo doći u Sixerse želi li igrati za ekipu koja će dugo godina imati šansu za osvajanje naslova, smijali ste se. E PA NIJE VIŠE SMIJEŠNO, JE LI?!

Kada bismo računali čisti potencijal, ovo je ekipa s najsvjetlijom budućnosti, nešto poput Oklahome prije 10 godina. Naravno, baš kao i OKC, i oni mogu ne napraviti ništa s tim potencijalom, ali ova četvorka + štogod mogu izvući jednom kada trejdaju Okafora garantiraju da će Sixersi godinama biti sila na Istoku. Ovo je godina kada konačno to moraju dokazati.

Fultz je svestrani plej koji može biti i čekić i nakovanj; Embiid je jedan od tri najteže zaustavljiva igrača lige na visokim pozicijama kada je zdrav, Simmons donosi sposobnost egzekucije u tranziciji i polivalentnost igranja punog napada na više pozicija, dok je Šarić idealni glue guy/šesti čovjek, koji ujedno može postati i vokalni vođa momčadi. JJ Reddick je došao uzeti pare i biti mentor momčadi te koristiti sve prostore koji će mu se ukazati dok suparnici budu čuvali ostatak ekipe, a njegovim dolaskom klupa je postala potajno duboka s milijun opcija koje Brettu Brownu daju veliku taktičku slobodu – Amir Johnson, Furkan Korkmaz, Richaun Holmes, Jerryd Bayless, Justin Anderson, TJ McConnel, James Michael McAdoo, pa čak i Nik Stauskas na dobar dan znaju igrati košarku i da ih se iskoristiti, a rookie Jacob Pullen mogao bi mnoge iznenaditi na poziciji rezervnog pleja. Nedostatak iskustva i ozljede mogle bi ih usporiti, ali na ovakvom Istoku ovo je momčad koja mora gađati šesto, sedmo ili osmo mjesto i vratiti playoff basket strastvenim navijačima u Gradu bratske ljubavi.

Minnesota Timberwolves

Sve osim doigravanja bio bi neuspjeh.

Čekamo ih već godinama i ovo je stvarno godina kad ćemo ih dočekati. Tom Thibodeau je sastavio momčad kakvu je želio, ekipu koja je sposobna igrati tvrdu obranu bez da žrtvuje napadačku svestranost, doveo je igrače kojima vjeruje i nakalemio ih na postojuću jezgru te stvorio ekipu koja bi mogla biti potencijalni monstrum. Jimmy Butler je stigao uz veliku pompu, s pravom. Iako će biti potrebno 30-ak utakmica da se snađe u sistemu Wolvesa – gdje neće moći toliko cariniti loptu kao u šitoidnim Bullsima – on će popraviti ono što su bile najveće boljke lani, kriminalna obrana i nedostatak veteranskog prisustva. U tome će mu pomoći još jedan odani Thibsov vojnik, čovjek koji je za svog trenera spreman proći ćelavom, Alien-lookalike glavom kroz zid – Taj Gibson. Jeff Teague je tu da razigrava momčad, a najveći upitnik sezone bit će postavljen iznad glave Andrewa Wigginsa – koji nije izrastao u superstara kojeg smo čekali, ali je usprkos neostvarenom potencijalu i dalje sjajan igrač s puno prostora za razvoj.

Upitnika, pak, nema nad monumentalnom glavom Karl-Anthony Townsa, koji je lani pokazao da će jednog dana kandidirati za MVP nagradu. KAT je pokazao nevjerojatnu raznovrsnost za svoju poziciju, spoj Kevina Garnetta i Dirka Nowitzkog, ali samo u napadu. Ubaci li KAT u višu brzinu u obrani, a mislim da hoće jer će ga Butler i Taj jebati u mozak, mogli bismo gledati kreaciju najboljeg visokog igrača desetljeća (da, čak i ispred AD-a).

Problem Wolvesa je taj što su bolesno tanki i nemaju nikoga tko može zamijeniti zvijezde u slučaju ozljede – jedini kompetentni igrači s klupe su Jamal Crawford kao čovjek za promjenu ritma, Taj i možda Gorgui Dieng. Ne bude li ozljeda, evo ove momčadi u top 5 na jakom, jakom Zapadu, ali izleti li KAT na dulji period – ajme. Vjerujem da su toliko jaki da se mogu pokrpati i doći na guzove do doigravanja, ali bit će propisno testirani. Srećom pa Thibs ima dugu povijest paženja na svoje zvijezde i njihove zdravstvene kartone, hehehe. :((((((((((((

xxx

Sutra, u posljednjem dijelu serijala, napravit ćemo pregled najjačih desetak momčadi – onih kojima doigravanje nikako ne bi smjelo pobjeći, a neke se s pravom nadaju i nečemu većem od toga.