Savvas tiho teče

U obranu Savvasa Gentsogloua, koji prečesto ispada dežurni krivac u Hajduku

Zadnja izmjena: studeni 28, 2017 Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Kad stvari krenu nizbrdo, uvijek se nađe dežurni krivac, Pedro koji je na meti kritika. Hajduk ne da nije iznimka, nego se taj fenomen digao na ekstremnu razinu, jer sve što se događa oko Hajduka obično ode u ekstreme. Savvas Gentsoglou je u kontinuitetu – što od strane dobrog dijela navijača, što o velike većine novinara koji prate klub – označen kao najslabija karika momčadi i meta najvećeg dijela kritika.

Nakon nekoliko uvodnih utakmica ove sezone, izgledalo je kako će se morati pronaći novi dežurni krivac. Hajdukova igra je u pravilu osjetno padala nakon što bi Savvas izašao. Ponavljalo se to protiv Levskog u Dugopolju i protiv Intera u Zaprešiću, dok je protiv Istre kvaliteta Hajdukove izvedbe očito skočila baš u vrijeme njegova ulaska u igru. Od igrača koji je bio simbol svih frustracija koje su se nakupile kroz godine promašenih pojačanja, Savvas je polako postajao stožerni igrač kluba. A onda se ozlijedio Márkó Futács, Nikola Vlašić je prodan u Everton i Savvas je ponovo postao dežurni krivac.

Kao što je i obično slučaj kod ljudi koji nisu izvanserijski potencijal, stvar je bila u kontekstu. Savvas, naravno, nije takav potencijal, ali je najbolji dodavač lopte kojeg Hajduk ima na raspolaganju. U ideji igre je njegova sposobnost da kontrolira tempo utakmice bila nenadoknadiva, što je bilo jasno u amplitudama koje su njegovi suigrači imali u situacijama kad je on na terenu ili u igri.

Kontekst koji treba razumjeti sastojao se od igrača iza, ispred i kraj njega. Za početak, Jefferson je bio igrač moćan u duelu koji je najviše problema imao s kratkim dodavanjima. Kad je na njegovo mjesto došao Josip Radošević, Savvas je u istoj liniji dobio igrača koji je puno mobilniji i neusporedivo tehnički bolji od Jeffersona. Savvas je dobio igrača koji s kojim može odigrati dupli pas, ali i kojeg može osloboditi u prostor kako bi prebacio težište igre. Iza njega je došao Borja López, iznimno tehnički daroviti stoper koji mu je mogao dostaviti loptu u njegovu zonu, bez potrebe da se spušta duboko iz veznog reda.

Što je najvažnije, imao je igrača ispred sebe. Futács je okupirao stopere, a Vlašić je operirao između linija. S njima dvojicom Savvas je imao odlične opcije za predaju lopte. Ili je tražio Vlašića u pokretu, odakle je on jako jednostavno stvarao višak, ili mu se otvarala opcija okomitog dodavanja na Futácsa, koji bi dalje odložio loptu Anti Ercegu koji je napadao prostor ili pak Vlašiću natrag u međuprostor.

Sistemski igrač

Vlašićevim odlaskom i Futácsovom ozljedom, kontekst se ponovo mijenja. Glavna je razlika u tome što Savvas sada ispred sebe ima igrače koji gube mnogo više lopti.

Stvar je u tome da je Vlašić bio izvanserijski potencijal, iako je kontekst momčadi i bio prilagođen najviše njemu. Kad bi primio loptu, on ili je imao spremno rješenje ili je resetirao napad i vratio loptu na sigurno, tako je Hajduk mogao nastavljati napad, a Savvas je bio u ritmu. S druge strane, Futács je bio nevjerojatno dominantan napadač u okvirima HNL-a. Kad je ulazio u duel, to je rijetko značilo izgubljenu loptu. Ili je osvajao duel i prosljeđivao loptu dalje, ili bi iznudio prekršaj. Čak kad je i gubio duel, obično je to bilo tako da bi napravio prekršaj u pokušaju građenja, tako da je momčad imala priliku organizirati se i postaviti se u fazu obrane.

Pa iako je kontekst drugačiji, Savvas je isti. I onda kad je bio dežurni krivac, i onda kad je preuzimao ulogu stožernog igrača, i sad kad je opet dežurni krivac – Savvas ima gotovo iste statističke učinke i njegov individualni učinak nije pao. On je to što je, vrijedan sistemski igrač koji svoju ulogu obavlja na zaista dobroj razini. Suludo je od Savvasa tražiti da bude individualna prevaga, ali još je više van svake pameti konstantno ga označavati najslabijom karikom jer on to sigurno nije. No, u hajdučkoj težnji ekstremima, Savvas je već proglašen dežurnim krivcem i to će se teško više ikad promijeniti.

Nogomet vam može reći nevjerojatno puno toga o društvu. Kad vidite kako prosječan Brazilac ili Nijemac shvaća nogomet, u tome možete prepoznati i njihovo shvaćanje života, oblikovanje društva i kulturu obveza. Prosječan Hrvat nema baš senzibilitet za sistemskog igrača: cijeni se onaj tko radi razliku očitim potezom, makar bio i jedini na utakmici – jer tihi obrt s mnogo malih ispravnih stvari jednostavno nije dovoljno ekskluzivan, cilj je do vrha doći što brže.

Brojke se nameću kao argument da je Savvas možda i najmanji Hajdukov problem

Najbolji vam je primjer Luka Modrić koji je godinama bio smatran – iako to sada ama baš nitko neće priznati – alibi igračem čiji je domet dodavanje prvom do sebe i famozna predasistencija. Moralo je proći puno vremena i puno trofeja da u Hrvatskoj bude percipiran kao svjetska klasa, što je bio odavno. Početno nesnalaženje u Real Madridu je još pojačalo dojam, jer kontekst u koji ga je stavio José Mourinho od njega je tražio da se ponaša kao igrač prevage.

Usporedba s konkurentima

Hrvati uvijek žude za igračima poput Roberta Prosinečkog, Blaža Sliškovića ili Nike Kranjčara, ljudima koji su sposobni riješiti utakmicu jednim potezom – i  sve dok je taj potez ekskluzivan, ne zanima nas što radi ostatak utakmice. Potreba postojanja uloga u igri je kod nas prilično stran koncept, toliko da se svaki pokušaj objašnjavanja uloge Ivana Rakitića ili Marija Mandžukića u igri njihovih klubova obično shvaća kao pokušaj omalovažavanja, a ne kao ilustracija koliko su bitni zupčanici u strojevima velikih momčadi. Naravno, u našem je društvu ispod časti biti ‘jedan od’, dio tima.

Kad se takva generalna paradigma gledanja na nogomet iskombinira sa specifičnom hajdučkom sklonosti ekstremnome, nije ni čudo da Savvas nema nikakve šanse. Osuđen je biti dežurni krivac, iako nije ni blizu toliko loš kakvim ga percipiraju navijači, ali još više novinari – koji apostrofiraju njegovu nedoraslost ne toliko iz zle namjere, koliko iz vlastitog nerazumijevanja nogometa.

Da nije loš, pokazuju i njegove brojke, posebno ako ih usporedimo s brojkama koje ostvaruju igrači koji igraju na njegovoj poziciji, centralni vezni igrač s obvezama u organizaciji igre. Kad se u obzir uzmu Domagoj Antolić iz Dinama, Filip Bradarić iz Rijeke i Benedik Mioč iz Osijeka te njihovi učinci iz HNL-a, Savvas ima najviše asista – tri, dok ih Bradarić ima dva. Savvas usto ima jedan gol, što je kategorija u kojoj Bradarić ima dva, dok Mioč i Antolić nemaju još niti jedan gol ili asistenciju u prvenstvu.

InStat nam pomaže da te osnovne podatke o učinku još produbimo razumijevanjem onoga što igrači donose na terenu.

Bradarić je najefikasniji dodavač, ima 82,3 dodavanja s čak 88 posto uspješnosti po utakmici i u tom su segmentu su svi ispod njega. Po uspješnim ključnim dodavanjima također vodi Bradarić, ali on ima uspješnih tek 0,77 ključnih dodavanja iz 2,46 pokušanih, što je učinak sasvim usporediv sa Savvasom i njegovih 0,70 uspješnih ključnih dodavanja, ali iz samo 1,40 pokušaja po utakmici. Pad pokušaja ključnih dodavanja kod Savvasa je očit kako su iz kadra otpadali Futács i Vlašić. Antolić i Mioč su lošiji i brojem točnih ključnih dodavanja i postotkom uspješnosti. Dakle, što se dodavanja tiče, Savvas je nešto lošiji od Bradarića, ali sasvim usporediv s onim što momčadi donose Antolić i Mioč.

Najbolji dribler među navedenima je Antolić, koji dribling pokušava čak 2,58 puta po utakmici i izvodi ga s 50 posto uspješnosti, dok su Savvas, Mioč i Bradarić sasvim usporedivi s brojem pokušaja tek nešto više od jedan i učinkom od otprilike 75 posto. Na broj pokušaja driblinga i riskantnu igru se nadovezuje i broj izgubljenih lopti, koje predvodi Antolić s čak 6,8 po utakmici. Bradarić i Savvas su slični s 3,9 i 4,4, dok Mioč sukladno planu igre trenera Zorana Zekića, koji višak traži na bočnim pozicijama, ima samo 2,1 izgubljenu loptu po utakmici.

Brojke pričaju sasvim drugu priču

Savvasu se često zamjera obrambeni doprinos i navodna mekoća u duelima. Problem s dojmom o uspješnosti u duelima je oduvijek u tome što ljudi taj dojam ne zasnivaju na duelima, nego na količini trke i fizičkom kapacitetu igrača. Savvas tu ima hendikep jer mu nedostaje eksplozivnosti i zbog svoje tromosti odaje dojam mekanog igrača.

Međutim, InStat nudi neke druge, drastično drugačije zaključke.

U kategoriji zračnih duela Savvas ima 5,1 pokušaj, a osvaja čak 71 posto zračnih duela. Ogromna je to razlika u usporedbi sa svom trojicom konkurenata. Savvas osvaja 3,6 zračnih duela po utakmici, a Mioč je prvi do njega s 2,6 (i tek 50 posto uspješnosti), dok su Antolić i Bradarić na 1,8 i 1,7 po utakmici. Od ukupnih duela, Savvas ima 13,7 pokušaja, što je negdje između Antolićevih 14,9 i Bradarićevih 9,8, otprilike kao Mioč s 13,4. Međutim, postotak osvojenih duela za Savvasa je 62,7 posto, dok je Mioč na 55,3, Bradarić na 50, a Antolić na 47,4 posto. Što se tiče startova, Savvas je opet dominantan s 4,5 pokušaja po utakmici i 61 posto uspješnosti, dok Mioč ima 3,71 pokušaja i 50 posto uspješnosti, Bradarić 2,77 s 47,2 posto, a Antolić 2,75 s 48,4 posto uspješnosti.

Dakle, iako je dežurni krivac, Savvas je svojim brojkama sasvim usporediv s igračima na istoj poziciji i sa sličnom ulogom u konkurentskim klubovima. Dapače, brojke se nameću kao argument da je on možda i najmanji Hajdukov problem, jer svoju ulogu u igri tiho i nenametljivo ispunjava, iako se prezentira da je on najveća rupa u klubu u zadnjih 106 godina. Slično je bilo i s Hrvojem Milićem, Bradarićem i… lista ide dalje. Svi oni su odrađivali svoj posao više nego korektno u usporedbi s izravnom konkurencijom u drugim klubovima, ali u hajdučkim se ekstremima od njih tražilo da budu igrači prevage.

U visokim i nerealnim očekivanjima uvijek se rađa frustracija, a kad se tome pridoda i hrvatska paradigma shvaćanja nogometa, kao i medijska opsesija fantomskim dalmatinskim bazenom – zaključak može biti samo jedan: Savvas je kriv.